Piše: glavni urednik Vlado Kolak
Pedeset godina komunistička Jugoslavija branila je bilo kakvo spominjanje, a kamoli obilježavanje Bleiburške tragedije. Međutim, uvijek je tijekom trajanja jugoslavenske zločinačke tvorevine, bilo hrabrih domoljuba iz hrvatske emigracije koji su se pod prijetnjom likvidacije okupljali na Bleiburgu i obilježavali tragediju hrvatskog naroda. Danas, 30 godina od pada komunizma u istočnoeuropskim državama, komunistička Europa priječi komemoriranje žrtvama. Europski „zeleni eko-komunisti“ nisu nimalo pitomiji od crvenih. Što više, još su okrutniji i nemoralniji.
Zašto im je Bleiburg toliko važan?
Bleiburg je crta razdjelnica koja dijeli civilizirani svijet od ne civiliziranoga. Zapad od Bizanta. Ali Bizant je izgleda prodro duboko na Zapad. Kao nikada prije. To je onaj Bizant koji bi te ubio i ne bi ti dao ni obilježiti grob ni upaliti svijeću svom najmilijem. I divlja poganska plemena Huna i Avara, kada su upadala u Rimsko carstvo, imala su poštovanja barem prema pokojnima pa nisu rušili groblja gdje počivaju mrtvi. Danas, tisuću i pol godina poslije, neki novi „pogani“ ne daju ni dostojno se pomoliti, ni upaliti svijeću za mrtve. Kakvi su to ljudi i zašto im toliko smeta Bleiburg? Smeta im zato što prokazuje njihov zločin i upire prstom u njih kao zločince. Zato Bleiburg treba ušutkati i zaboraviti. Ali ne mogu se ušutkati krici nevinih žena, djevojaka, mladića koji i danas vrište u savjestima krvnika i progone ih. I neće stati sve dok se zločin ne prizna i dok se zločinci ne pokaju.
Znamo da Tita zakon i država prava nisu previše zanimali, ali da moju Hrvatsku, za koju sam bio spreman i život dati, ne zanima istina, teško mogu povjerovati. Pravna državo, moja državo Hrvatska, progovori jezikom pravednosti, progovori o svojoj pobijenoj djeci! Progovori bez obzira na sistem i vlast koja je gospodarila i još uvijek gospodari ljudskim životima: piše o povijesti te određuje našu sadašnjost i budućnost.
Propovijed pokojnoga biskupa Štambuka u Bleiburgu 2008. godine je svojom porukom da se smatra hrabrošću predstavnika vlasti doći na komemoraciju na Bleiburško polje, aktualna je i danas pa je prenosimo u cijelosti:
„Uzimam dio pjesme pjesnika s otoka Hvara koji ističe da on nije putnik koji bi ovim svijetom putovao – bez karte! On je ima. On ima i svoj brod, na krmi mu piše “Hrvatska”, on ima svog Boga, on ima svoj svod pod kojom kapom nebeskom on živi, on ima svoj rod, on nije slijepi putnik, koji se je naslijepo ukrcao i bez jasnog smjera ide stazama života… Nije putnik bez karte. Dolazeći na ovo polazišno mjesto stradanja nisam došao bez karte. Dolazim ovdje, na ovu prvu postaju velikog hrvatskog Križnog puta vjerujući u Boga, imajući svoj brod… Dolazim kao čovjek koji ima ljubav prema dvije velike stranke, dvije stranke i strane koje zastupam i u ime kojih Bleiburgu pristupam: jedna stranka je moja Crkva.
Moja Crkva katolička koju kao majku volim i čije principe domišljam uvijek i ponovno nabrajajući sebi i drugima svetih deset zapovijedi Božjih. Dolazim i u ime druge značajne i meni prevažne “stranke”. Ta stranka je moj narod kojemu pripadam, moj narod hrvatski i Domovina u kojoj živim i ja i moj narod. Moje dvije velike stranke: Crkva i moj narod! Crkva koju je osnovao moj Učitelj Isus Krist, koji mi primjer daje kako se voli, kako se cijeni, kako se zastupa – svoj narod! Isus Krist koji je plakao nad sudbinom svojega naroda, naroda zasužnjenoga, čije su granice bile u rukama tada moćnoga Rima, čiju je vlast u Jeruzalemu zastupao Poncije Pilat.
Putniče, prolazniče, hodočasniče, namjerniče… možda me želiš pitati: Zašto sam ovdje danas? Što me je dovelo na ovo mjesto sjećanja. Dovela me ljubav prema mojem narodu, osobito onom dijelu mojega naroda koji je prošao ovom blajburškom dolinom, ovom “dolinom suza”, koji je hodao Križnim putem koji započe ovdje, na Bleiburgu. Dovela me moja Crkva koja je bila, koja jest i koja želi ostati uz svoj narod! Dovela me Crkva koja želi biti sa svojim narodom u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti, rečeno jezikom ženidbenog slavlja, rečeno jezikom bračne vjernosti. Jer moj je narod već dugi niz stoljeća vjenčan s ovom mojom Crkvom. Moja Crkva je “udata” za moj narod: “Gospodin je ugovorio s tobom da ćeš biti njegov narod, njegova predraga svojina” (Usp.Pnz 26,18). Dolazimo cijeneći bogoljublje, čovjekoljublje, bratoljublje, domoljublje i rodoljublje. Te prevažne kvalitete, kvalitete tako tražene, skoro kao ljudske naravne stožerne “kreposti”, kreposti na koje se pomalo zaboravlja, koje se, čini se tako, sustavno zaobilazi, omalovažava i podcjenjuje. Istodobno, želimo svim drugim narodima i narodnostima prilaziti s potrebnim poštovanjem i ljubavlju.
Što ne želim ovdje? Ne želim sijati nasilje i mržnju, jer me moj Učitelj Isus Krist uči ljubavi, praštanju i milosrđu. Što ne želim ovdje? Ne želim biti sudac i najmanje onaj koji će zauzeti ulogu Poncija Pilata i, opravši ruke, bilo koga naprečac osuditi i označiti zločincem i ubojicom! “U nama kao vjernicima nasilje ne postoji, ali postoji vapaj za istinom”, reče pred godinu dana na ovom mjestu naš kardinal Josip. Ne želim ovdje, nipošto ne želim nepromišljeno govoriti o brojevima, niti je li ovdje na Bleiburgu ubijena “tek šačica ljudi”, kako neki tvrde, niti koliki je konačni broj. Da je kojom srećom, gospodine, ubijena samo “šačica ljudi” ovdje na Bleiburgu i da je ovdje zaustavljen “mlin smrti” – tisuće i tisuće vratile bi se kući, a brojne majke ne bi trebale nabavljati crninu. Što ovdje želimo? Želimo, molimo, potičemo one koji znaju gdje su te grobnice, gdje su te jame, tko je naređivao, tko je izvršavao naređenja. Dajte, budite hrabri, kao što ste bili hrabri i puni samouvjerenosti oboružani raznim oružjima, a pred vama su bili žicom vezani, izgladnjeli, umorni ljudi.
Hajde, budite hrabri, učinite čin priznanja! Učinite čin pokajanja! Pomognite svi koji nešto znate, svi koji ste sudjelovali, pomognite ovom narodu da konačno dođe do cjelovite istine, istine koja oslobađa, istina koja će pomoći da se “klupko zla” odmrsi! Ima li hrabrih među vama, koji ste za svoja zlodjela bili nagrađivani, unapređivani, ima li onih koji će izreći onu tako potrebnu “Narode, oprosti”! Koji će iskreno izreći: “Majke, ucviljene majke, koje ste zavijene u crno otišle s ovoga svijeta, majke žalosne, oprostite!” Što još ne želimo i što još želimo? Ne želimo uspoređivati Bleiburg i Jasenovac. Zločin je ubiti nevinog bilo u Jasenovcu bilo u Bleiburgu! Ujedno, ne želimo uspoređivati Jasenovac i Bleiburg, jer su te dvije stvarnosti neusporedive: Zbog Jasenovca mnogi su “platili glavom” i žrtve su imale svoj cvijet u pravom i prenesenom značenju, a žrtve Bleiburga nije se smjelo ni spominjati, jer bi i samo spominjanje bilo okarakterizirano kao zločin! Žalimo, iskreno žalimo za svakom nevino ubijenom žrtvom. Nevinom osobito! Nevinom osobom ubijenom bez suda i dokazane krivnje! Pravna Državo, moja državo Hrvatska, progovori o svojoj djeci, djeci pobijenoj! Progovori bez obzira na sistem i vlasti koje su gospodarile ljudskim životima! Progovori jezikom istine! Progovori o Herodu koji je dao poubijati djecu tvoju!
Progovori jezikom pravednosti! “Ni po babu ni po stričevima, ni partijskoj ili bilo kojoj drugoj liniji, progovori po pravdi Boga velikoga!” Službe koje bi to trebale činiti, dajte se na posao! Povjesničari, istražite, zabilježite! Želimo i molimo, očekujemo i potičemo i podržavamo one koji traže da pravna Država što prije nepristrano, jasno i nedvojbeno istraži istinu o svima koji su pobijeni tijekom II. svjetskog rata, na kraju rata i osobito one nakon rata! Nakon rata! Istraži, Državo moja, sve logore, bilo čije logore, istraži sve “tvornice smrti”, istraži svih onih 1300 masovnih grobnica nastalih pri kraju i nakon II. svjetskog rata! Nakon rata, nakon rata! Istraži grobnice još uvijek neprikladno označene, još uvijek zapuštene i u strahu napuštene, grobnice obrasle u prvom redu “raslinjem zaborava”! Istražite speleolozi, istražite sve jame hrvatske! I recite nam što se u njima pronašli! Reci, Državo moja, reci imenom i prezimenom, označi konkretno i jasno, tko, što, kada, koliko, po čijem nalogu! Da, po čijem nalogu, uz čije odobrenje, za vrijeme koje vlasti! Barem je danas dobro nam poznata riječ o “zapovjednoj odgovornosti”. Ili to, možda, vrijedi samo za neke? Jesmo jednaki, ali neki su – jednakiji ili barem za sebe neki na to računaju! I reci nam jasno i otvoreno da li je još uvijek “grijeh” biti Hrvat i da li je još uvijek “grijeh” biti katolik?!
Učini, učini Državo moja, da konačno stavimo točku na našu mukotrpnu povijest koja se je dogodila u dvadesetom stoljeću, da bismo mogli lakše i istinskije misliti na budućnost! Na svjetskom nivou pravednost, nažalost, ne možemo diktirati, ali u Domovini možemo ako hoćemo! Što je to Bleiburg? To je prva postaja Križnoga puta. Prva postaja: Pilat osuđuje Isusa na smrt. Isus i Pilat u razgovoru. A tema velika, aktualna, prevažna. Isus reče: “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da posvjedočim istinu. Tko je god od istine sluša glas moj”. Uvjerljivo i snažno poručuje u tim presudnim trenucima svoga života koji je brojio tridesetitreću godinu. A sudac, Poncije Pilat? Skoro nehajno, pa i omalovažavajući Isusov izričaj pita “Što je istina?” Kao da mu želi reći: “E, moj Galilejče! Ti bi o istini. Ja sam tvoja istina. Ja ima vlast pustiti te, ja imam vlast osuditi te. To ti je jedina istina!” Putniče, hodočasniče, zaustavi se, zatvori oči i pokušaj dočarati još jednom ovo polje na kojem se dogodila prva postaja križnoga puta. Nepregledno mnoštvo, ima i žena, ima djece. Lijepi proljetni mjesec svibanj, Gospin mjesec, kada sve cvate, a ovdje je procvao trnjem, teškim trnjem, procvao je užasom, procvao je – krvlju! A majke? Majke su čekale, molile i plakale.
Stala plačuć tužna Mati, / Gledala je kako pati / Sin joj na Križ uzdignut! Što je to Bleiburg? To je početak, a slijedile su postaje jedna za drugom i na drugom mjestu – druga, peta, deseta, jedanaesta, trinaesta. A četrnaesta? Ne zna se! Mnogi rovovi, svaka rijeka usputna, svaki most nepremošćen, svaka jama, jama osobito, to su bile slijedeće postaje! Što je to Bleiburg? Bleiburg je simbol svega onoga što je slijedilo i trajalo punih 45 godina, ispočetka jače, kasnije nešto slabije. Ali trajalo je! Budi mi dozvoljeno u ime moje generacije kršćana, a koji smo bili mali četverogodišnjaci, ili tek pučkoškolci kada se je događala ova strašna “pobožnost” Križnoga puta. Kakvo je svjedočanstvo naše, moje? Ono glasi: kao dijete, iz obitelji kojoj je Crkva bila kao drugi dom, išao sam na vjeronauk i to je bio trn u oku nekih mojih nastavnika u osnovnoj školi. Često su izazivali, često ispitivali zašto idem na vjeronauk, ponekad bijesnili zbog toga.
Kao mladić, otišavši u sjemenište u Zadar, jer je ono u Splitu bilo nasilno zatvoreno, nisam/nismo imali nikakvu socijalno-medicinsku zaštitu, na svoj način bili smo stavljeni “izvan zakona”, doslovno “građani drugoga reda”. Pošao sam u ondašnju vojsku JNA nakon velike mature i prvog semestra teologije, ali u vojnoj knjižici je pisalo (još uvijek piše) da sam završio osnovnu školu, jer se naša svećenička gimnazija nije priznavala. U vojsci – koja mi je trajala samo dvije godine! – bio sam tretiran kao neprijatelj naroda, bez obzira što je meni ta formulacija bila smiješna i totalno neistinita. Ja i moj narod, i da ja njegov neprijatelj. Tih godina bilo je montirano suđenje bl. Alojziju Stepincu. I često se spominjem da se i njega spominjalo kao neprijatelja naroda, pa sam se nekako osjećao počašćenim kad bi i meni tu oznaku prišili, i meni i mojim kolegama bogoslovima.
Kad sam postao svećenik često sam pozivan na razne vojne vježbe, možda se zbog toga dugo i zadržala. Osobito za neke veće blagdane, pa su moji župljani znali govoriti “a hoće li ovaj blagdan poći netko na logorovanje”. Ujedno kao svećenik uz ostalo bio sam pozivan pred suca za prekršaje samo zato, ma zamislite teškoga grijeha, što sam igrao nogomet s mladima. A ako bi u propovijedi spomenuo neki stih ili citat nekog hrvatskog pjesnika ili pisca… moje bi dobre bakice molećivo prilazile meni i preporučale; “Ajme, nemojte govoriti ono hrvatski, zatvorit ćedu vas!” To je tek isječak od onoga što se događalo u tim “pobožnostima” Križnoga puta nakon Bleiburga, nakon – oslobođenja! To su moje uspomene! I to je bio nastavak Bleiburga! A što je od svega najinteresantnije, oni koji bili akteri tih i takvih pristupa vjernicima-svećenicima, danas se gotovo kao u čudu pitaju: Tko je komu što priječio, tko je kome što smetao ili zabranjivao? Dapače u zanosu govore: to su bili dani bratstva, jedinstva i slobode! Kako bi to zvučilo gordo da nije bilo gorko! Hrvatski Put križa, nažalost, još uvijek traje! Traje drukčijim metodama i trajat će sve dok prava i cjelovita istina ne dođe na vidjelo! Narode Božji, narode putnički i patnički! Pođi svojim kućama s ovog mjesta stradanja pun nadanja i dobre volje! Pođi, moli i zavoli još više dvije velike stranke: Tvoju Crkvu i tvoj narod! Voli Majku Domovinu i nosi je u srcu gdjegod pošao!
Jer: zar se zemlja ubiti može / o moj Bože / zar se zemlja ubiti može / (…) ja nisam putnik / putnik bez karte / ja imam svoj brod / svog Boga / svoj svod / i svoj rod / ja nisam putnik bez karte. Sa psalmistom molimo: “Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš, i odbaci zlovolju prema nama! Neka se pravda i mir zagrle!” (Ps. 85, 3 i 11).
Marijo, Gospe naša, Kraljice naša, budi i nadalje uz nas, Majko naša! Vodi nas k Isusu! Uči nas i voli, voli svoj narod! A Tebi, Isuse Kriste, nado naših dana, Učitelju naš i snago naša, naše povjerenje. Ti koji si put, istina i život – narodu Hrvata i svim narodima koji Hrvatsku zovu svojom Domovinom – budi milostiv i blagonaklon! Pokazuj nam put, pomogni nam otkriti i zavoljeti istinu i daj da živi moj narod! Tebi naše poštovanje, Isuse Kriste, tebi slava i sada i vazda i u vijeke vjekova! Amen!“
biskup hvarsko-bračko-viški Slobodan Štambuk