Odavno je poznato da se u javnosti premalo govori o Domovinskom ratu i herojstvu branitelja koji su svojom mukom i žrtvom stvorili samostalnu i neovisnu Republiku Hrvatsku. Jedan od onih koji takvu nepravdu nastoji promijeniti svojim radom je Borna Marinić, urednik emisije “Domoljubne minute” na HKR-u. On je na Facebooku ispričao svoju zanimljivu priču u kojoj je prošao trnovit put od nedoraslog studenta do autora dokumentaraca, pokretača portala, poduzetnika i voditelja popularnog podcasta “Gdje si bio ’91?”, prenosi Narod.hr.
U nastavku u cijelosti prenosimo njegovu objavu s Facebooka.
“Dragi svi, nakon puno godina rada, došlo je vrijeme da podijelim s vama svoju priču i svoj put.
Sve je započelo još tijekom fakulteta, kada sam krenuo s intenzivnijim istraživanjem Domovinskog rata. Činjenica je bila da o tom razdoblju povijesti nisam znao gotovo ništa, a akademsko obrazovanje nije puno pomoglo. Jednostavno, tema Domovinskog rata, nije se obrađivala. U mojoj bližoj obitelji nitko nije bio sudionik rata i, osim šturih informacija, sve ostalo bilo mi je nedokučivo.
>Inicijativa mladih redovno blati RH i Domovinski rat: Evo koliko novca dobivaju za to
“U kratkom roku okupilo se više desetaka disuća ljudi”
Kako je krenulo istraživanje, krenuo sam raditi i objave, da bi informacije dijelio i s drugima koje zanima, a do njih ne mogu doći. Sve je s mog osobnog profila preraslo na ovu stranicu. Interes javnosti je postao velik i u stvarno kratkom roku ovdje se skupilo na desetke tisuća ljudi.
Svakim novim istraživanjem dolazio bi (i tako je još uvijek) do novih informacija, popravljao sam one netočne, tražio dokumente i svjedočanstva sudionika. Za jednog mladog studenta, brzo sam dobio predivne prilike na kojima ću zauvijek biti zahvalan – angažman u TV Kalendaru i angažman u Hrvatskom povijesnom muzeju.
Za mene je TV Kalendar bio sve, alfa i omega, san svih snova, ispunjenje svih mojih želja. Iako sam radio na ugovor o djelu, iz mjeseca u mjesec, čvrsto sam vjerovao da ću uskoro dobiti ugovor o radu na neko duže ili neodređeno razdoblje. No jedan dan – dobio sam informaciju da od sutra više ne moram dolaziti jer se radi reorganizacija, pokušava se uštedjeti i otkazuju se svi koji su tu na ugovor od mjeseca do mjesec.
“Pritisci su dolazili od svih, osim od moje žene”
Za mene, to je bilo potonuće. Upravo sam se oženio, a supruga i ja živjeli smo kao mladi par u podstanarskom stanu. Oboje tek nakon završenih fakulteta. Srećom, ona je ubrzo počela raditi, a kako se kod mene nije ništa događalo radila je 3 posla. Ujutro bi odlazila u 6 i vraćala se u 20, a radila je sve dane osim nedjelje.
Krenuli su pritisci s raznih strana- moraš se zaposliti bilo gdje, promijeni struku, moraš uzdržavati obitelj… Pritisci su dolazili od svih, osim od moje žene koja je rekla da sve što moram je nastaviti predano raditi to što sam radio, besplatno i bez ikakve plaće i da će se nešto dogoditi. Imala je ludu vjeru da se trud i požrtvovnost uvijek isplate. I tako je bilo, ona je radila – za novac, a ja sam radio – za ulog.
I doista se dogodilo, nakon 6 mjeseci, dobio sam poziv i ponudu da radim na prvim dokumentarnim filomvima od čovjeka koji mi dužan nije bio ništa, s kojim nisam imao nikakve poveznice, a koji me angažirao samo temeljem toga što sam do tada radio. Prve scenarije napisao sam na starom kuhinjskom stolu u iznajmljenoj garsonijeri.
“Svu ušteđevinu uložili smo u otvaranje tvrtke”
Napokon su došli i neki konkretni novci, pa sam imao sredstva za knjige, putne troškove i tehniku, a i napokon sam uspio platiti izradu web stranice i podići portal kako bi pisao članke. Sljedeće 2 godine, gotovo sve što bih zaradio, trošio sam na održavanje portala, kreiranje sadržaja, pisanje, literaturu, putne troškove. No, s ovim financijama sve je bilo lakše.
Ipak, od svog rada htio sam početi i normalno živjeti, pa sam zajedno sa suprugom gledao što napraviti da imam neki konstantan izvor prihoda i da ne ovisim od projekta do projekta. Tada smo odlučili napraviti kolekciju majica čija prodaja bi nam tu konstantu omogućila. Svu, ali apsolutno svu ušteđevinu uložili smo u otvaranje tvrtke, nabavu i tisak majica, angažiranje računovodstva i drugih potrebnih birokratskih i administrativnih stvari i pokretanje webshopa. Na svim računima jedan dan, u podstanarskom stanu i s jednogodišnjim djetetom imali smo 0,00 kn. Ali smo čvrsto vjerovali da je to ulog i da će nam ta prodaja donijeti tu konstantu. I Bogu hvala na odvažnosti u tim trenutcima jer tako je i bilo.
Tijekom snimanja dokumentarnih filmova shvatio sam da sugovornika snimamo po sat, dva, tri, a iskoristimo svega par minuta sadržaja i to je bila ogromna šteta. Tada se prvi put u meni rodila želja za formom podcasta – gdje ću u opuštenijoj formi, bez vremenskog ograničenja skupljati i s javnosti dijeliti svjedočanstva izravnih i iskrenih sudionika Domovinskog rata.
“Krenuo sam glavom kroz zid”
I krenuo sam – opet malo glavom kroz zid i ne baš potpuno svjestan koliko produkcija zapravo košta i o kojim ciframa se radi. Podcasti su se tako snimali malo po malo, kako skupim sredstva za snimanje, tako snimim. Opet se dogodio ogroman interes javnosti i, iako nisam bio redovit, skupio se velik broj pratitelja na YouTube kanalu. To je, malo po malo, otvorilo priliku da se tvrtke, obrti, poduzetnici i lokalna samouprava reklamiraju kroz podcast te da i on generira financijska sredstva.
S vremenom je došao angažman na HKR-u, na nekim drugim projektima poput Vukovarskog vodotornja, kreiranju brošura i pisanju monografija i napokon sam od svog rada mogao početi živjeti.
Danas sam sretan i ponosan što mogu reći da zahvaljujući svim angažmanima, uslugama promidžbe na podcastu, radu portala i prodaji majica nemam brige oko toga kako ću financirati sve projekte, ali i što mogu reći da od svog rada mogu zajendo sa svojom obitelji stvarno lijepo živjeti, uživati i što mi nikada ne mora pasti na pamet da bi htio otići živjeti bilo gdje dalje na svijetu.
“Još sam sretniji što to sve radim potpuno neovisan”
Još sam sretniji što to sve radim potpuno neovisan, od politike, od događanja u svijetu, od mišljenja bilo koga. Sretan sam i što mogu puniti državni proračun, što smo kroz firmu otvorili radna mjesta za druge ljude, što angažiramo suradnike koji također imaju priliku zaraditi i živjeti od svog rada.
Možda bi bilo prikladnije da kukam i od sebe radim žrtvu, ali nema šanse. Pa sve što imamo, supruga i ja sami smo si kreirali. Radije želim da pružamo primjer svim mladim ljudima kako se može – imati djecu, obitelj, stvoriti posao i život od nule, putovati, obrazovati se i biti sretan. I to sve bez da imaš vezu, poguranac ili člansku iskaznicu. Samo moraš puuuno raditi i imati pouzdanja i vjere.
U mom radu ima grešaka i bilo bi čudno da ih nema i da govorim da ih nema, ali nema mrlja. I to je moja najveća pobjeda.
Hvala svima koji su došli do kraja ovog posta, hvala svima koji prate, hvala svima koji su kupili majice, hvala svim sponzorima i suradnicima, hvala mojoj ženi i mojoj djeci koji su tu svaki dan. Hvala dragom Bogu na svim blagoslovima koje imam, na daru i pozivu da radim ovo što radim. Dobio sam dar i odgovornost i nemam namjeru povući se i prestati, neovisno o okolnostima.
Uživajte i neka i vaši životi budu primjer da sve ono 90-ih nije bilo uzaludno!”
Foto:HKM