Lipik je 1991. godine Božić dočekao razrušen, no slobodan, kao prvi i u to vrijeme jedini oslobođeni grad u Domovinskom ratu. Zanimljiva je i činjenica da unatoč teškim i ratnim uvjetima, u Lipiku se nikad nije dogodilo da nije bilo Polnoćke, a posebno su interesantne okolnosti te srpske agresije 1991. prije 30 godina…
VIDEO PRILOG BOŽIĆ U RATNIM UVJETIM U LIPIKU
Nekoliko fotografija s prve proslave Božića u Lipiku donosi nam knjiga Kako se branio Lipik. S obzirom na to da je crkva bila srušena do temelja, misa za branitelje na kojoj su ispovjedili i pričestili održana je u restoranu Toplica Lipik. Interesantna je i ratna spomenica župnika Sruka u kojoj u danima oko Božića donosi pregled situacije i svoja razmišljanja;
“23.12.1991 bio sam opet u Lipiku-skoro nakon tri mjeseca. Ivan Pierbon, bivši ministrant, a sada snabdjevač hranom naših branitelja pozvao me telefonom 22.12 i pitao hoću li ići u Lipik odslužiti svetu misu za branitelje. Obećao sam da hoću i tako smo krenuli 23.12 u njegovom autu. I tako smo došli u Filipovac, kroz Lipik, gdje je bio štab. Lijepo su me i s radošću primili – gotovo svi naši domaći ljudi. Počastili me ribom, naravno iz konzerve.
Onda smo se dogovorili da bi Sveta Misa bila u Lječilištu u 14,00. Vozeći se kamionom prema Lječilištu, počela je jaka pucnjava od Šeovice i Skenderovaca, te smo se vozili kraj groblja i tako smo ušli u crkvenu ulicu. Zamolio sam vozača da idemo do crkve i župne kuće. Ušao sam u kuću i vidio da je sve izgorjelo osim zidova dimnjaka. Provirim u podrum čitav je i stepenište. Ondje su bile knjige koje sam ostavio, iako su vrata od dvorišta bila otvorena, a s ulične strane izgorjela. Pokupili smo brzo knjige, pisaći stroj te stavili u kamion i otišli u Lječilište. Ostalo smo ostavili.U lječilištu opet pozdravi i grljenje sa župljanima. Branitelji su počeli uređivati kuhinju i blagovalište. Stavljali prozore i vrata. Ostakljivali ih. Kuhinju im je poslao dr.Tomac. I tu smo imali svetu misu u 15,00 koja je i snimljena.
Tada su se neki branitelji i vojnici ispovjedili kao i Nikola Ljevaković koji je ostao u svojoj kući. A pucali su četnici neprestano.
I pod samom Svetom Misom jedna granata pala je vrlo blizu, a vojnici su se samo pogledali. Oprostili smo se u 16,00 i krenuli prema Zagrebu kamo smo stigli u 18,00. Tada sam postao junak dana, jer su rekli na vijestima na radiju i televiziji da sam imao misu pa su me telefonski pitali mnogi kako sam se usudio ići i kako je tamo. Bogu hvala što sam išao i pokupio knjige, jer ih je vlaga već oštetila. Kada sam bio u Lipiku 23.12 i vidio izgorjelu župnu kuću, odmah sam razmišljao a kasnije misli proširio – što bi trebalo učiniti. Ponajprije strop, gredice, beton da se tako izbjegne uvlačenje vlage u zidovima. Zatim naručiti prozore i vrata, osposobiti prostorije za kapelicu i stan, a onda podizati kat. Kat ne treba odmah dotjerivati ako nema mogućnosti. Najvažnije je da je pod krovom. Kat bih volio jer je za budućnost potreban zbog kapelanske sobe s kupaonicom, gostinjske sobe, radne sobe, te arhiv i crkveni muzej. Svega toga u prizemlju nema. A sada je prilika kada se stavlja novi strop i krovište.A bilo bi mi žao da opet veliki tavan bude neiskorišten.
24.12 1991 u 20,00 moja 40.polnoćka kao župnika u Lipiku. Prognanik! 27.12 1991 Ivo Korenić nazvao me iz Čikaga u 8,00 ujutro i traži fotografije crkve u Lipiku radi dokaza da je to katolička crkva. A Srbi su je tamo prikazali kao pravoslavnu i gardiste koji se slikao s križem sa tornja, da se veseli i ponosi što je srušio pravoslavnu crkvu. Poslao sam mu i primio je.”
Nakon kraćeg vremena povratkom civila u Lipik za stalno se vraća i župnik Tomo Sruk koji je smješten u jednoj od soba objekta Fontane bolnice Lipik, a u istom objektu uspostavljena je i kapelica koja postoji još i dan danas.
Na obnovi života zajednice i crkve djelovao je skroz do svoje smrti 1996. godine.
M.B.