Hrvatska je moja domovina… da, mogu to reći sa svojih 30 godina mojoj Hrvatskoj sa kojom dijelim i dobro i zlo. Odrasla sam kao dijete dvoje hrvatskih branitelja. I majka i otac dali su svoje najbolje godine kada sam trebala biti okružena roditeljskim šalama, odrastanju u sretnom svijetu… Moje odrastanje u obitelji kao male djevojčice od 7-8 godina sastojalo se od stalnih odlazaka i dolazaka mojih roditelja u uniformi na teren i sa terena u strahu da se jedno od njih ne vrati kući…
Pitala sam ih tako jednom prilikom, zašto je većina djece, koje sam tada poznavala, negdje otišla u inozemstvo kod rodbine i zašto mi ne idemo. Odgovorili su da je Hrvatska moja domovina bila i ostala i da junaci ostaju kad je teško, a ne odlaze na spomen prvog problema. Tako su me i odgojili. Tek nakon puno godina poslije jednog mog događaja iz djetinjstva shvatila sam koliko smo bili bez prava na život koji nam je pripadao i koliko je pravo na to da budemo Hrvati bilo važno.
Jednom prilikom netom prije rata bila sam sa roditeljima na rođendanu kod rodbine u centru grada. Nakon nekog vremena veselja društvo je počelo pjevati hrvatske pjesme, ponoseći se onim što smo po rođenju kao i uvijek. Netko je rekao tada da bi bilo bolje da se malo stišaju jer bi ih milicija mogla sve strpati u „maricu“. Molim? Moje roditelje da odvedu u zatvor zbog pjevanja domoljubnih pjesama…pa gdje smo mi to živjeli? Tada sam doživjela veliki šok sa kojim sam se borila godinama. Pa mi smo Hrvati u Hrvatskoj koja je bila u sklopu bivše Jugoslavije tada, ali još uvijek je to bila moja Hrvatska. Zašto su nas tjerali da se sramimo onoga što jesmo?
Tjeraju nas i sada, ali ne oni, sad nas tjeraju neki drugi… samo, ja znam da danas više nisam ona mala djevojčica koja će doživjeti šok na spomen straha od špijuna koji su prokazivali moje, a i vaše roditelje za vrijeme rata, zbog šačice povlastica i gnjusnog karaktera koji im omogućuje da prodaju sve ono što jesu.
Zašto pišem ovaj tekst? Pišem ga u nadi da više niti jedno dijete ne prođe sve ono što smo mi djeca odrasla u ratu prošli, pišem ga radi roditelja koji su znali da sve ono što su oni živjeli nisu željeli ostaviti svojoj djeci u nasljeđe da odrastaju na jaslama strahovlade i osjećajem gušenja.
Danas smo Hrvati, svoji na svome, danas možemo objesiti hrvatsku zastavu koju na žalost ni nakon svega neki još uvijek ne poštuju. O mojim doživljajima u ratu gledana očima djeteta možemo drugom prilikom, ali sada želim skrenuti pažnju na nešto drugo… gledamo televiziju, čitamo novine, dobivamo informacije preko interneta, ali ja zbilja nisam nigdje vidjela zemlju ovako malu a „ponosnu“ koja marginalizira svoje branitelje, ljude koji su je stvorili, ljude koji su prolili krv za nju, majke koje su izgubile svoje sinove, žene koje su izgubile svoje muževe, djecu koja su izgubila svoje roditelje…
Ljudi zar vas nije sramota? Živimo u državi koja na spomen hrvatskih branitelja zgroženo odmahuje rukom rečenicom: “Joooj branitelji, što bi sad oni? Rat je prošao prije dugo vremena, zar se to više treba spominjati??“ Gospodo draga, vi živite u državi koju su vam ti hrvatski branitelji stvorili, omogućili da vaša djeca ne dožive šok ako požele biti ono što jesu, i ne da strahuju hoće li ih netko zbog toga strpati u zatvor. Zar vas nije sramota da omalovažavate prolivenu krv nečijih roditelja, djece, prijatelja… Zar će te i na to odmahnuti rukom i reći “joooj pa što ima veze ako ti nisu još našli kosti tvoga tate koji je nestao na ratištu” i “joooj gospođo draga, da, ostali ste bez sina koji je sad mogao imati djecu i živjeti, al to je bilo davno” ?!
Molim vas da malo razmislite o tome sljedeći put kad sretnete branitelja na ulici, udovicu domovinskog rata, dijete poginulog branitelja. Zaustavite se na minutu,ne košta vas ništa. Pružite im ruku i istinski im zahvalite za svoj život, život svoje djece i slobodu za koju su se borili. Zahvalite im za krv koju su prolili po ratištima diljem Hrvatske da bi vi danas mogli bez straha reći da ste Hrvati.
Branimira Jurić
