Piše: glavni urednik Vlado Kolak
Nakon 35 godina stožer HVO-a je potvrdio da su prvo oružje za Tomislavgrad, Kupres, Livno, Posušje dobili iz Dubokog Jarka-Sesveta!
Još uvijek od nekih “neznanih heroja”.
Konačno je javno objavljeno da su tijekom 1991. i 1992. godine, sinovi i kćeri Herceg-Bosne hrabro su stali u obranu Republike Hrvatske. U presudnim trenucima otpora, osvajali su skladišta JNA u Sesvetama, Dubokom Jarku, Dugom Selu, Bjelovaru, Slavoniji i Lici. Obranili su Hrvatsku, tada razorenu i nezaštićenu, srcem i vjerom.
Više od 15.000 mladića, mahom iz Herceg-Bosne, položilo je svoj život za Domovinu. Preko 35.000 njih je ranjeno. Ukupno, više od 50.000 hrvatskih branitelja prošlo je kroz kalvariju Domovinskog rata. Danas, trideset godina kasnije, njihova djeca napuštaju Hrvatsku i BiH, u potrazi za poslom, dok Domovinu vode oni koji nisu sudjelovali u njenoj obrani – bivši pripadnici režima, udbaši, njihova djeca i politički oportunisti koji, često, služe interesima stranih centara moći.
Nebriga države za branitelje
Branitelji, oni koji su trebali biti temelj nove Hrvatske, postali su njezin najzaboravljeniji sloj. Ako nisu bili visoki časnici, njihova mirovina često ne prelazi prag siromaštva – u nekim slučajevima je i osam puta manja od mirovina bivših pripadnika agresorske vojske. Invalidska prava su im sustavno kršena, a bolnice su prepune bivših branitelja. Prema službenim podacima, svaki četvrti hrvatski branitelj više nije živ. Više od 5.000 njih si je oduzelo život.
Financiranje agresora
Istovremeno, Hrvatska financira čak 40 kulturnih centara posvećenih pripadnicima nekadašnje agresorske strane, dok ni u glavnom gradu nema dostojanstvenog Spomen-doma hrvatskim braniteljima. Deklaracija o Domovinskom ratu postala je puka floskula, bez stvarne primjene u društvu, politici i obrazovanju.
Vlasti ne samo da ignoriraju branitelje, nego sve češće financiraju udruge, projekte i filmove koji omalovažavaju njihovu žrtvu.
Ni jedan istinski hrvatski časnik, ni jedan autentični branitelj ne prepoznaje sebe u današnjoj javnoj slici koju o njima gradi država.
Nakon ministara Šuška i Njavre, ministri su ili mrzitelji Domovine ili heroji (bez obrazovanja ) koji ne znaju kome služe.
Hrvatskoj je potreban političar sa srcem i snagom svetog Pavla – netko tko je nekoć progonio Istinu, ali progleda i postane njezin najglasniji svjedok i zaštitnik. Branitelji zaslužuju istinu, pravdu i dostojanstvo. Zaslužuju ispriku, ne deklarativnu, već onu koja dolazi iz iskrene svijesti i kajanja.
Ne gubimo nadu. Kao što je “afrički Tuđman”, predsjednik Mobutu, potresao temelje Ujedinjenih naroda, neka i Hrvatski sabor jednom skine povez s očiju, pogleda u lice svojim braniteljima i narodu, i pokrene istinsku obnovu moralne i duhovne Hrvatske. Molimo Boga da se rodi političar poput Tuđmana i Šuška kojem će branitelji biti na prvom mjestu.