Piše: Mladen Pavković, Tjedno.hr
Nekadašnji političar Dražen Budiša oglasio se nakon dužeg vremena. Uz ostalo je poručio Zoranu Milanoviću, predsjedniku RH, da mu vraća visoko državno odličje koji mu je ovaj svečano uručio, kao jednom od istaknutijih predstavnika tzv. Hrvatskog proljeća.
Međutim, za to nema razloga, neka ga i dalje ponosno nosi, jer i onda je Milanoviću mogao i trebao štošta zamjeriti (pa i ne primiti odličje), ali tada mu je itekako bilo drago što ga ovaj nagrađuje.
Taj i takav Budiša koji ima svoje zasluge u tzv. Hrvatskom proljeću, godinama se borio protiv utemeljitelja RH i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana, a samim time i protiv hrvatske države. Umjesto da se početkom 90-tih priklonio Tuđmanu i hrvatskoj opciji, on je „odlepršao“ Slavku Goldsteinu! Zatim je bio lijeva i desna ruka Ivici Račanu, a ima i određene zasluge što je za predsjednika države došao Stjepan Mesić, i maltretirao nas punih osam godina!
Tomičića prešutio i marginalizirao
Nu, kad je primao visoko odličje od Milanovića nije se bunio, pa čak ni spomenuo velikog hrvatskog književnika, robijaša, patnika i na koncu dragovoljca Hrvatskog obrambenog Domovinskog rata -Zlatka Tomičića (2.12. 1930.-16.6.2008.)! (Ali i još neke!) A Tomičić je umnogome zaslužniji u borbi za hrvatsku slobodu i demokraciju, za Hrvatsko proljeće, nego tri budiše! Budiša ga je prešutio i marginalizirao, gdje god je stigao, čak i kad je s Račanom bio na vlasti! Budiša je dobio sve što se može dobiti za „patnje“ u tzv. Hrvatskom proljeću, dok je Zlatko Tomičić kao istinski hrvatski borac iz 1970-te jedino dobio nekoliko godina zatvora više u Staroj Gradiški, nemogućnost objavljivanja svojih tekstova i šikaniranje njega i obitelji do kraja života, a osobito u vrijeme „Budišine vladavine“.
Stoga, dragi Budiša, ostani to što si bio do kraja, a odličje zadrži, iako ga možda nisi ni zaslužio (za razliku od recimo Tomičića, kojem da je Milanović i nudio odličje nikada ga od njega ne bi uzeo).
Inače, ovaj istrošeni političar ili politikant je već davno u političkoj ropotarnici.
Sad se javio da se malo i njega prisjetimo i SK-Vlade u kojoj je bio i koja je vodila hrvatsku državu „šumom i drumom“, kao pijani kočijaši.
Pljuju i bljuju
U medijima, poglavito, svakodnevno padaju teške riječi, pa i uvrede, laži i klevete pojedinih političara i politikanata. Svi oni manje-više imaju „imunitet“, pa ih ne možete ni tužiti. Ajde, „golubovi“ i „golupčići“ prije nego nekoga ocrnjujete odreknite se imuniteta! Lako je pljuvati i bljuvati kad ti nitko ne može ni odgovoriti… Što Vi „pljuvači“ i pljuvačice“ mislite, kako se osjećaju hrvatski branitelji i stradalnici hrvatskog obrambenog Domovinskog rata kad vas gledaju i slušaju? A bez njih i bez njihove žrtve, dok je većina od vas jela „krafne“, vi nikada, ali nikada, ne bi bili ni blizu Hrvatskog sabora i ostalih visokih institucija. Jel vam to jasno? Dosta je vrijeđanja, (naj)česće i bez dokaza,. Dosta je vašeg javnog ponašanja poput „tovara“ (Svaka čast iznimkama). Jedan dio tih političara i politikanata pravi su glumci. Pljuju jedan na drugoga, a poslije odu zajedno na janjetinu, i -krafne!
Rimski filozof Ciceron je rekao da „Ništa nije tako utvrđeno da se novcem ne bi moglo osvojiti“.
Jedan dobar dio političara i politikanata i putem ovih izbora bori se za osobni napredak, novce i privilegije. I pregršt „hladovine“ pod kojom nikome za ništa ne odgovaraš! Sada su pretežno tim politikantima najvažniji glasači. Međutim, kad izbori prođu, tko se više sjetiti tih ljudi Novci i privilegije, očito, otvaraju sva vrata, pa tko ima više, želi još, još, i to bez ikakvog srama. Kuda to vodi? Ili bolje rečeno, što će nam izbori, kad nakon njih glasači uopće više nisu važni. Svake četiri godine, od načelnika, gradonačelnika, župana pa do svih onih na stranačkim i tzv. nezavisnim listama koje vode put Sabora iznimno su prema glasačima ljubazni i dobri, a kad većina od njih zasjedne u fotelje, osvoji vlast opet će se pretvoriti u „vukodlake“, pretežno zaljubljene same u sebe, kojima vjerujte ništa neće biti sveto. Dio onih koji dođu na vlast, stječe se dojam, ne boje se ni Boga, samo se luđački plaše da ne izgube svoje fotelje, jer bez njih su bili i jesu- „nitko i ništa“.(Svaka čast iznimkama).
Koliko smo vidjeli tijekom prošlog Sabora, tamo su stolice uglavnom bile prazne. Većina se pojavila samo onda kad se treba glasovati, o nekim važnim zakonima.
Gospodarstvo i poljoprivreda su nam dobrano uništeni, branitelji su i dalje dobrano poniženi, bez obzira koliko se trude, a trude se oni u Ministarstvu hrvatskih branitelja. Preporučili bi onima koji su trenutačno „na vrhu“ da se malo spuste među tzv. obične građane. I to ne samo u predizbornim kampanjama. Većina će im sigurno reći da ovo nije život, da su oni koji su bili prvi kad je trebalo otjerani preko ruba i da ne mogu više trpjeti provokacije. Jedan Pupovac dobiva medijskog prostora kao Severina, smije nam se i pljuje po nama, a nikada se nije ni izjasnio tko je u ovome ratu bio žrtva a tko agresor?
Najvažnije je u ovoj i ovakvoj državi pobijediti na izborima. A danas pobjeđuju oni (svaka čast iznimkama) koji s Domovinskim ratom imaju veze kao kruške i jabuke. Kad pitamo ove koji pobjeđuju: Što ste radili u ratu? – oni pucaju od smijeha, pa još kažu: A tko to pita?
Nakon jada i muka, gomila onih koji su dali svoju krv za hrvatsku Domovinu ostavljeni su na cjedilu. Mi još uvijek ne znamo tko su ratni dezerteri i profiteri, odnosno koliko ih je iz (propalog) Registra hrvatskih branitelja izgubilo taj status? I to je“vojna tajna“!
Branitelje se neprestano pokušava razbiti i kupiti. Spas za te časne i uvažene ljude su „glave skupa“, tj. osnivanje jedne jake i poštene braniteljske političke stranke. Bez izlaska na izbore i bez pobjede na izborima nema ništa! Naime, naprosto je neshvatljivo da se braniteljske udruge ne mogu ujediniti, poglavito pred izbore. A ne mogu, jer oni na vlasti, lijevi, desni i „centralni“ sve čine da se to ne dogodi.
Kad je bio rat nitko ništa nije imao protiv branitelja, uvijek su bili dobrodošli, što danas nije slučaj, jer je na snazi stranačka politika i interesi. Stranački interesi, na žalost, jači su od nacionalnih.
Toliko godina nakon rata, branitelji trebaju shvatiti da jedino ako su u politici mogu se nadati nekom boljem životu za sebe i svoje suborce. Najveći broj ratnika ništa nije tražio, a ništa im nisu ni dali. Ljudi su bili sretni što su uspjeli sačuvati glavu, a danas… dovoljno vam je pogledati na što liči Hrvatski sabor, kakve su se tamo vodile rasprave i kako su baš tamo branitelji bili zadnja rupa na svirali. Razni politički „mešetari“ su i u tom visokom domu bili „bog i batina“, sviđalo se to nekome ili ne.
Nu, sada će ponovno izbori, stoga branitelji ne smije nam se opet dogodi da svoj glas dajemo razno-raznim političkim „tovarima“ i „tovaricama“, već trebamo birati one za koje ćemo posve biti sigurni da će i nas dostojno predstavljati u naredne četiri godine, koji će biti nova, politička snaga izrasla i stasala na braniku hrvatske Domovine!