Nakon što je genetski modificiran i politički hendikepiran HSS-ovac, čobanizmom i intelektualnom impotencijom, izvrijeđao žrtve naše neuredne povijesti i požalio što ih nije bilo više, u Hrvatskoj javnosti odmah se prikazao feudalni raskorak između javnosti, naroda i politike…
Svima je već dobro znano da od prvog spomena hrvatskog imena, u Hrvatskoj postoje dva svijeta, dvije verzije, dva odgovora i dva rješenja i kako se očito ta dva svijeta nikada neće pomiriti niti uobličiti u autohtonu zajednicu.
Jednom prilikom kada je današnji predsjednik države, izrekao tezu kako postojimo MI i ONI, MI “Hrvateki” kako nas lijepo krsti naš dragi Zvonimir Hodak, potpuno smo pozvizdili jer smo zaključili kako je gospon predsjednik, izrekao nešto strašno, anti domoljubno i perverzno. Međutim kad se malo dublje analizira ova teza, moglo bi se reći kako je on zapravo dobro zaključio,kako je devedesetih godina u Hrvatskoj, došlo do promjene političkog sistema , ali nije došlo do promjene vladajućih političkih sustava.
MI smo naučili raditi i funkcionirati bez države, i tako već tisuću godina, a ONI su naučili funkcionirati i ne raditi u državi. Istina treba priznati kako je stalno na djelu borba između NAS, naše želje za državom, slobodom i ponosom s jedne strane i NJIH-hovih politika veleizdaje s druge strane.
Gotovo Gramscijevski, kroz misli samosvjesnih intelektualaca pokušavamo pronaći način da se odupremo jednoj tako oskudnoj skupini intelektualnih i moralnih patuljaka, koji žive bez znanja, bez hrabrosti, bez vjere, bez domoljublja, ali jednostavno ne uspijevamo. Sigurno je da ne postoji niti jedan tako uspješan, uzoran, inspirativan i hrabar narod kao naš, a da se ne može suprotstaviti tako primitivnoj kategoriji neprijatelja. Ipak naziru se neke promjene i suverenističke ideje koje pomalo ali ipak dosljedno mijenjaju ovaj feudalni odnos između Hrvata i politike.
U Samoboru je održan, prosvjed kojim se htjelo ukazati na taj komunjarski čobanizam koji u sebi sadržava sve odlike nekog post reumatskog fašizma, s kojim se htjelo pokazati kako je tolerancija najuzvišeniji oblik ljubavi. Na skupu su govorili pojedinci iz različitih društvenih slojeva, a posebno je dojmljiv govor održala predsjednica Udruge udovica grada Zagreba i zagrebačke županije, gospođa Rozalija Bartolić , koja je u nekoliko rečenica zapravo ukazala na uzroke naše neotpornosti i propusnosti . Jasno je rekla kako smo MI,1995. godine, pobijedili osloboditelje iz 1945. godine.
Bilo je to dovoljno da je ljigavci, glodavci, crvi i muhe počnu pljuvati i napadati. Dakle žena kojoj su muža ubili crveni fašisti s petokrakom na glavi i crni fašisti s kokardom na glavi, žena koja je ostala udovica sa dvoje male djece i trećim djetetom u svojoj utrobi, žena koja je podigla svoju djecu kroz koje se produžio njihov pokojni otac i na taj način su zajedno očuvali uspomenu na njega, toj ženi se netko usuđuje rugati, omalovažavati je i javno prozivati.
Dakle suočimo se s prošlošću, partizani i narodnooslobodilačka vojska oslobodili su
nas 1945. godine. I bome oslobodili nas od svega, od naših djedova, naše imovine,
dostojanstva i svega što se moglo nazvati hrvatskim.
Potom su nas 50 godina držali u toj slobodi, a baš je bilo zgodno živjeti tako slobodan,najprije su izvršili genocid, etnocid, kulturocid i aristocid nad nama, čisto da shvatimo koliko je sloboda dragocjena.
Najbolje je u toj slobodi funkcionirala UDBA, jedna simpatična skupina osloboditelja,
koja je poubijala samo 179 hrvatskih intelektualaca, dok su na primjer sve
komunističke obavještajne službe u Europi ubile 52 intelektualca. Ali oslobađali su oni i one bez škole, one koji su hodali do Maribora , Blajburga i sličnih
destinacijama , računica je gotovo 600,000 tisuća Hrvata.
Turci su za vrijeme okupacije hrvatskih prostora u razdoblju od 415 godina ubili 92 katolička svećenika i redovnika, dok su osloboditelji u Jugoslaviji ubili 664 katolička svećenika, redovnika i redovnice. Onda su tu još slobodno slobodarile razne ptice kao na primjer ptica KOS, i oni su isto sve demokratski slobodno rješavali, ubiješ i zakopaš i stvar je gotova.
U zatvorima te slobode , pročamilo je na tisuće Hrvata, a najhumanije je bilo onima
na Golom otoku, a oni su se pak nauživali slobode, mogli su do mile volje moliti Boga da ih uzme sebi i da ih spasi od slobode osloboditelja. I tako ta oslobodilačka vojska
koja je u međuvremenu prerasla u JNA, a oni su bili najbolji sinovi naših naroda,
njegovali su doktrinu ljubičice bijele, i čuvali su nas, ako nas ne daj Bože napadne
neko sa zapada, neka sila mraka.
Onda je došla 1991. godina i osloboditelji, opet odlučili da nas moraju osloboditi. Pa su tako poubijali 20 tisuća Hrvata, oko 500 tisuća su prognali iz svojih domova, njih
oko 600 tisuća su izranjavali, porušili i zapalili sela, gradove, crkve , škole , kulturne
spomenike, silovali, klali, ali bili su toliko humani da kad bi nas poubijali onda bi nas
zatrpali u jame da nas zvijeri ne raznose, neka nam kosti lijepo počivaju u zemlji
Hrvatskoj.
Na samo jedan grad, kojeg je branilo jedva 1.800 antidržavnih elemenata , JNA je
bacila šest milijuna granata, jer nisu mogli izaći na kraj sa tom Hrvatskom vojnicom.
Sve je to bilo pod lijepom trorogom kapom sa zvijezdom petokrakom.
Kako Hrvati dokazano, ne znaju uživati u slobodi, nisu htjeli opet pasti pod to
oslobođenje , nego su se ujedinili i svi kao jedan, uzdigli svoju desnicu, obuli čizme ,i brzinom olujne munje oslobodili se osloboditelja.
I tu staje prošlost i počinje vračanje u prošlost. Od tada su se na vlasti izmijenjali
razni osloboditelji u raznim kombinacijama, dvice, trice, četvorke , petorke i šestorke i
svi su redom željeli suočavanje s prošlosti. Ali problem je što oni nemaju hrvatske
prošlosti, jer oni nisu uživali istu slobodu kao i MI , nego su oni jadni morali patiti jer
su im djedovi bili u partizanima, očevi u JNA, a majke su im morale stalno držati
viklere na glavi da budu lijepe, jer su bile žene od oficira, morali su ići u škole i
plaćati diplome, jer su keva i matori stalno tupili kako će oni jednog dana morati
postati osloboditelji.
I da stvar bude sasvim jasna, najviše njih moralo se učlaniti u državotvornu partiju, morali su ići na mise, držati ruku na srcu dok svira ustaška himna , morali su primati velike plaće u ustaškim kunama, morali su govoriti ustaškim jezikom . A što je najgore morali su sjediti u ustaškom državnom saboru i mlatiti mudima u skupim njemačkim fašističkim automobilima i uvjeravati jadne Hrvateke kako se nikad neće pokolebati i kako nikad neće odustati od svog osloboditeljskog duha.
Jadna naša lijepa, jadni MI, pa dokle ćemo žuđati za osloboditeljima, davati im mogućnost da nas ponižavaju i da od naših rana nepodnošljivo lako žive u zemlji koju ne žele. Ne da je ne žele, nego već samo pri spomenu slova H izražavaju refleksni strah.
Nažalost biti će tako u Hrvatskoj sve do onog vremena kad shvatimo kako je naš najveći neprijatelj hrvatski jal i taština.
Ljubav svoga naroda treba uvažavati, tražiti je i zaslužiti je . Treba znati da se „stvar“ ovdje ne rješava sa zakonima,onima koji su stvorili ovu državu treba dati uvažavanje i dostojanstvo, tim činom se ne može se nimalo izgubiti na vrijednosti. Upravo suprotno, savez sa narodom značiti će prolaz prema obećanoj zemlji koja nas čeka već devet stoljeća.
Vjerujemo da će doći vrijeme kada će svakome tko bude imao funkciju u ovoj državi biti imperativ čuvanje mira i dostojanstva čovjeka,ljubav i tolerancija , a ne čuvanje svog autoriteta i bildanje mišica nad nama.
Stoga veseli da dolazi suverenistička oluja , da dolazi neka državotvorna ideja za koju nije važno hoće li biti prava ili kriva i kako će se zvati, za one koji tu ne žele živjeti, već koja će renesansno prerasti u slobodu, vjernost i ljubav za sve Hrvatske vrijednosti a nasuprot B(S)eljakovog čobanizma, objavili su na facebooku,
Članovi Udruge „ Hrvatskoj ZA- DAR“ Zadar