BURIĆA ŠTALA – MASAKR VIŠE OD 500 LJUDI, POČINITELJI OVOG MASAKRA SU PARTIZANI BRANIČEVA IZ ISTOČNE SRBIJE (Donosimo detalje o ovom nemilom zločinu)

U Burića štali je između 23 -28. svibnja 1945. godine bilo zatočeno više od 500 osoba. Bilo ih je iz okolnih mjesta: Garevca, Čardaka, Kornice, Živkova Polja, Kužnjaće, Babešnice, Gornjih i Donjih Kladara, Dobrinje, Oteže, Riječana, Vlaške Male itd. Među njima je bilo i 76 ranjenika i bolničara iz bolnice u Prudu. Otuda su njih više od 500 zatočenika partizani noću odvodili na obalu rijeke Bosne, u garevačku šumu Majdan i druga stratišta te ih tamo monstruozno masakrirali i poubijali. Od toga broja, partizani su u garevačkoj šumi Majdan ili kako je još zovu – Pašinac – na najbestijalniji način ubili 139 muškaraca. Iz Burića štale je poubijano čak 251 Garevljanina. Dok su partizani mučki masakrirali naše najmilije, nebo je gromoglasno jaukalo nad Majdanom, snažan vjetar poput pijavice savijao je krošnju drveća do zemlje s jedne na drugu stranu. Stariji su nama djeci govorili da je nekoliko dana nakon pokolja zatrpana grobnica disala, živa krv je vrila poput islandskih geysira. Grobnica je postala poput pustinjskog jauka. Svud unaokolo se čulo nekakvo jezivo i žalopojno zavijanje zvukova. Činilo se kao da i zemlja plače za siročadi što osta bez zaštite (očeva) koje je na silu morala prekriti. Slijedio je potom strašan prolom oblaka. Nebo je pljuskom ronilo svoje nemoćne suze. Dugo se govorilo o tome nebeskom znaku jer bolna su sjećanja na ta, čovjeku neprimjerena, divljaštva.

Vlč. Anto Burić

SJEĆANJA

Do Drugoga svjetskog rata Garevac je bio čisto hrvatsko katoličko selo. Pred Drugi svjetski rat u selu nije bilo niti jedne osobe druge vjere ili druge nacionalnosti osim Hrvata – katolika. Pripadao je župi i općini Modriča. Pučanstvo se bavilo isključivo zemljoradnjom i ponešto uzgojem stoke. Od toga su živjeli od toga davali državi i Crkvi dažbine. Ljudi su smatrali, ako su koševi i tavani puni, ako domaćin u toru ima kravu, u svinjcu krmaču, pred kućom nekoliko kokoša, ništa mu drugo i ne treba. Svatko se trudio da to ima i većina je imala. U jesen bi domaćin pokiselio kacu kupusa, zatrapio u trap par stotina kilograma krumpira, pripremio drva i mirno bi čekao zimu. Selo je desetljećima živjelo istim, mirnim, jednoličnim a ipak interesantnim životom. Živjelo se teško, isključivo od žuljeva i motike, ali se i pored toga svaku verečer selom, a danju po poljima orila pjesma momaka i djevojaka. Djeca su se rađala kod kuće. Nije bilo ni stručnih porodilja ni rodilišta. Bolovalo sc, liječilo i umiralo u svojoj kući. Rijetko kada i rijetko tko je išao u ljekarnu. Svi su skoro znali koja trava liječi koju bolest. U selu je bila četverogodišnja škola koju su pohađala skoro sva djeca pa je relativno mali broj bio onih koji nisu znali barem čitati i pisati.

Evo u taj i takav Garevac ušuljao se rat. Poremetio je dotadašnji miran način života njegovih mještana. Poremetio ga do te mjere da se nikada poslije nije oporavio a kuliminiralo je tragedijom u Burića štali.

Osnivanjem Nezavisne Države Hrvatske na području Garevca nije bilo vojarne nego su vojni obveznici boravili kod svojih kuća, radili svagdanje poslove a po rasporedu odazivali se na stražu po rubu sela. Naime na glavnom raskršću dviju cesta koje prolaze kroz Garevac, one koja dolazi od Modriče i kroz Garevac prolazi prema Bosanskom Šamcu te one koja ide od Čardaka, presjeca spomenutu cestu i ide kroz Mariće, odnosno Kaiće, kako smo ih zvali, prema rijeci Bosni i poljima uz Bosnu, napravljen je zidani bunker sa puškarnicama u sva četiri pravca. Bio je udaljen oko 100 metara od kuće u kojoj sam rođen i živio. Pokojnom ocu, koji je bio na straži u bunkeru ponekad sam znao odnijeti nešto da pojede. Pedesetak metara od bunkera, odnosno stožera, kako ga je selo zvalo, uokolo, bila je bodljikava žica. Naša kuća bila je tik izvan žice. Nekoliko desetaka metara izvan žice bili su bunkeri-zemunice u koje je bilo raspoređeno po pet ili šest vojnika. Sjećam se tri od nekoliko bunkera-zemunica koji su bili u blizini naše kuće. Jedan je bio u našem dvorištu, drugi na Perkušića ledini, točno gdje je danas kuća Perije Peraka i treći iza Krpanove (Nike Jagustina) kuće prema Šimunovićima. Poslije sam čuo da su bili i na drugim stranama sela osim prema Bosni. Vojnici koji su bili na dužnosti kod naše kuće boravili su uglavnom u našem dvorištu, ponekad bi cijepali drva ili radili u našoj bašči ubijajući tako dosadu i krateći vrijeme.

Rubni dijelovi sela, Baje prema srpskom selu Skugrić, i Gornjani prema Modriči bili su takorekuć nezaštićeni. Upravo na te dvije strane bila su pravoslavna, srpska sela odakle su očekivani i odakle su dolazili napadi četnika i partizana. Odatle je došao i napad partizana u kojem je Garevac definitivno pao. U tom dijelu sela, koliko mi je poznato, bili su samo plitki bunkeri sa grudobranima i straže. Kada bi došlo do napada, a događali su se uglavnom sporadično i noću, stanovnici dijelova sela koji su bili napadnuti povlačili su se u unutrašnjost sela prema stožeru čak i u ograđeni dio oko stožera. Sjećam se gužve u našim malim seoskim kućama oko stožera u koje brojim i svoju rodnu kuću. Uplakane i uplašene žene, rasplakana djeca. U nekoliko navrata bježali smo skelom preko Bosne u naša polja gdje je jedan broj Garevljana imao naviše, kolibe, u kojima smo prenoćili noć-dvije i ponovno se vraćali svojim kućama. Napadi su uvijek dolazili iz pravca srpskog sela Skugrića koje se nalazi na putu Modriča-Gradačac. Sa sjeveroistočne strane od srpskog sela Bosanski Miloševac bili smo «zaštićeni» hrvatskim selom Donjim Kladarima. U Kladare su upadali Srbi iz Bosanskog Miloševca. Pljačkali bi i često ubijali mještane. Poznat je pokolj u Dubravčevoj kući negdje u siječnju 1945., godine kada je zaklano, čini mi se, šesetoro Dubravaca uglavnom ženske djece. Podaci o ovom masakru nalaze se u Matici umrlih župe Modriča. U tom masakru preživjela je i cijeli život nosila biljeg srpskog zločina Anka Dubravac kojoj je od udarca nožem u vrat ostalo iskrivljeno lice i jedno oko zatvoreno. Doživjela je duboku starost u Donjim Kladarima noseći taj biljeg. Vjerojatno su koljači mislili da je i ona zaklana, a ona je eto preživjela. Svi koji su poklani u Dubravčevoj kući dovezeni su noću na volovskim kolima bez kovčega, kao drva naslagani na volovska kola, kući Stjepana Cvitkušića, druga kuća od moje. Poslagani su bili u Stjepanovoj udžeri. Već su se bili ukočili i smrzli. Pokopani su u zajedničku grobnicu na garevačkom groblju bez kovčega. Drugi napad i ujedno pokolj dogodio se nedugo poslije pokolja u Dubravcima u kući Banovića. U ovom pokolju ubijeno je desetak osoba. I oni su dovezeni na isto mjesto i eno ih pokopanih uz grob moga pokojnog oca na garevačkom groblju. Što je rat više odmicao napadi su bivali češći i žešći.

Po povratku iz izbjeglištva preko Bosne zatekli bismo opljačkane kuće, otjeranu ili puštenu stoku. Kuće nisu paljene ali je bivalo odneseno sve što je iole vrijedilo. Jedan bizaran detalj ostao mi je u pamćenju. Kada smo se jednom zgodom vratili iz polja zatekli smo između ostalog mecima isporobijanu burad od rakije. Rakija je, razumije se, iscurila. Tata mi je zbog toga bio jako tužan. Po povratku selo je saniralo rane napada i nastavljalo svoj, ako se može reći, normalan život, jednim uhom uvijek osluškujući hoće li negdje u Bajama od Skugrića zapucati.

Kada su u proljeće 1945., partizani zajedno s četnicima žestoko napali selo bilo je jasno da se svi Garevljani trebaju povući preko Bosne. Takva je naredba i izdana. U vrijeme povlačenja jedan mali dio ženskog svijeta, uglavnom onaj stariji, ohrabrio se ostati u selu i dočekati takozvanu “narodnooslobodilačku vojsku”. S njima su ostali i oni Garevljani koji su cijelo vrijeme tajno surađivali s partizanima. U vrijeme povlačenja naveliko je radila propaganda kako se nikome ništa neće dogoditi, neka ne bježe. Partizani su zauzeli cijelo selo i došli na sami njegov rub prema rijeci Bosni na obalu. S obale koja je od skele bila udaljena malo više od jednog kilometra pucali su po vojsci i civilima koji su se panično nastojali ukrcali u skelu. S civilima je bila i vojska – domobrani. Oni su zapravo i organizirali povlačnje. Teško je i zamisliti kakva je panika zavladala. Žene, djeca, starci, bolesni, stoka… Nosilo se sve što se moglo ponijeti. Sjećam se jedne starije žene koja je u jednoj ruci nosila zavežljaj a u drugoj sepet u kojem je bila pokrivena kvočka s pilićima. Sve je to grnulo prema skeli praćeno zvižducima metaka. Skela je bila vrlo ograničenog kapaciteta i mogla je primiti tridesetak osoba a cijelo selo je grnulo prema skeli. Događalo se da skela nije mogla krenuti jer je bila preopterećena i prijetila je opasnost da se potopi prije nego stigne na drugu stranu a nitko nije htio izići. Jedva se čekalo da se skela ponovno prazna vrati i uzme drugu turu. Neki su sa sobom gonili stoku koju su natjerali na Bosnu da prepliva. Djeca su plakala, u gužvi se gubila od roditelja, a s obale je pucalo. Opći kaos. Prebacivanje preko rijeke Bosne trajao je od ranog jutra, cijeli dan, do kasno u noć. U poljima preko Bosne počela je potraga za ukućanima i raspitivanje je li se taj i taj prevezao. U prvom momentu oni koji su izbjegli preko Bosne mislili su da su spašeni. No tek tada je nastao problem i pitanje: kamo sada? Prelaskom preko Bosne narod se otiskivao dalje u polja, smještao po navisima, pod drvećem, pod vedrim nebom. Oni malobrojni koji su imali rodbinu ili poznate u Mrkoj Adi i Prudu pošli su kod rodbine i prijatelja. Vidjelo se da povratka uskoro neće biti. Za neke zapravo nikada jer će poginuti na Odžaku, u Balegovcu i Prudu.

Izbjegli Garevljani stalno su osluškivali što se dogada u Garevcu, jesu li kuće popaljene, je li netko ubijen, ima li nade u povratak. Punom parom proradila je po Garevcu propaganda da se ljudi vraćaju. U početku pojedinačno i sa strahom a kasnije masovnije vraćale su se samo žene i djeca, da bi se na koncu vratili svi osim muškaraca sposobnih za vojsku. Domaći aktivisti uzeli su nagovarati žene da idu do Bosne a neke i preko Bosne s porukama: «Vratite se, ništa vam se neće dogoditi.» «Vratite se, treba početi obrađivati polja i sijati kukuruz.» Supruge su dozivale svoje muževe preko Bosne i prenosile im poruke. Nisu bile svjesne da svoje muževe mame u smrt. No nisu uspjele nikoga pojedinačno nagovoriti. Nitko nije na njihov poziv došao. A možda bi drugačije bilo da su počeli pojedinačno dolaziti. Čak je bio i jedan takav slučaj, da je otac bio simpatizer partizana i ostao u Garevcu dočekati ih, a sin mu je bio u domobranima i izbjegao preko Bosne. Ta silna propaganda urodila je u Garevcu beznađem a na drugoj strani rijeke Bosne konačno je urodila tragičnom predajom Garevljana i muškaraca iz ostalih sela s istu stranu rijeke Bosne.

Predaja se dogodila 24. 05. 1945., na gazu – plićaku Bosne oko kilometar i pol nizvodno od skele, u predjelu između njiva koje se zovu Topolik i Božićke u polju ispod Maksimove bašče, svega dvjestotinjak metara nizvodno od budućeg stratišta. Vojnici su u Gornjem polju prije nego će nagaziti na Bosnu ostavljali oružje. Rijetki su ponijeli sa sobom, ali su ga morali držati iznad glave dok su se predavali, i odložiti čim su pregazili Bosnu. Nisu partizani bili lako neoprezni. Velik dio oružja garevački su domobrani pobacali u Tolešin (Ilije Burića) rovanj Jezero. To je bila jama prilično duboka, prečnika dvadestak metara u kojoj nikada čak ni za sušnih godina nije nestajalo vode i gdje smo kasnije često dovodili na pojenje stoku koja se u navisima gojila za prodaju. Kasnije se u selu pričalo o tom oružju koje je pobacano u rovanj pa nas je uvijek bilo strah da koje govedo ne zagazi u vodu i aktivira koju bombu. Roditelji su nas uvijek upozoravali da goveda koja dovedemo na pojenje nikada ne puštamo sa štrange da ne bi zagazila dublje u vodu. Katastarski bi se moglo točno odrediti lokacija tog rovanja. Jedan dio vojnika bacao je oružje u međe kada su pošli prema Bosni. Kasnije su Garevljani potkrčujući međe oko svojih imanja pronalazili municiju i poneki komad zahrđalog oružja.

Iz detalja koje ću sada iznijeti vidi se da je sve ono što će uslijediti bilo vrlo brižno i precizno planirano.

Nakon predaje svi su se vojnici morali zadržati i čekati dok posljednji ne pregazi Bosnu i preda se. Tu je bilo, sjećam se, jedno veliko drvo, udaljeno od Bosne pedesetak metara u čiji su se hlad neki od vojnika sklonili i posjedali a neki čak i polijegali. Kada je poslije nekoliko sati bila okončana predaja i svi pregledani da ne nose skriveno oružje krenuli su pod pratnjom partizana prema selu. Na koncu svaki onaj koji bi bio otkriven da to čini znao je da ga čeka smrt. A čim je pošao predati se nadao se da će ostati živ.

Za predaju se u selu odmah pročulo pa su žene i djeca izlazili i iza međe provirivali je li njihov netko u koloni. Normalno bi bilo da su nakon predaje u selo krenuli putem koji je od mjesta predaje išao pored Rokića kuća kroz Kaiće do groblja odnosno mjesta gdje će ih prije Burića štale nakratko na otvorenom smjestiti. Nije se tako dogodilo. Spomenutim putem od mjesta predaje išli su nešto preko jedan kilometar i prošli po onom istom Bajeru (obali) gdje će kroz dvije noći mnogi od njih biti likvidirani, da bi ih potom usmjerili uskim pješačkim putem, jednostopicom, prema njivama zvanim Travnjačine, preko Travnjačina prema cesti koja je išla od Modriče prema Bosanskom Šamcu, na kraju sela, točno na sastavu ceste koja iz Kaića dolazi na glavnu cestu Modriča Bosanski Šamac. Ova lokacija će biti u ovom sjećanju još jednom spomenuta. Zbog čega su partizani tako učinili? Zbog čega su ih poveli ovim uskim putićem kroz polje? Razlog je vrlo jednostavan i logičan. Ako bi išli pored Rokića kuća zatim kroz Kaiće onda su morali proći kroz gusto naseljeni dio sela. Uz samu tu cestu bile su mnoge kuće: Rokića, Marića-Kaića, Kovača. Tu su bile štale, kokošinjci, šupe, koševi, a iz mnogih od tih kuća u koloni su bili oni čije su to kuće, pa je postojala opasnost da ljudi počnu bježali iz kolone u svoje kuće. Za ovaj put jednostopicu znali su samo Garevljani, vojnici sigurno ne, pa su im oni koji su bili simpatizeri partizana i surađivali s njima preporučili da idu tim pravcem. Dakle konačni cilj i svršetak drame već se tada znao: Likvidacija zarobljenih bez ikakve mogućnost da se dokopaju svojih kuća. Na ovom uskom, pješačkom putu kojim je krenula kolona s jednom malom uzbrdicom do izlaska na glavnu cestu nije bilo niti jedne kuće. Kada su došli na glavnu cestu, do mjesta gdje će biti okupljeni prije prelaska u Burića štalu, na dužini od otprilike kilometar i pol, bilo je uz cestu samo pet kuća, četiri s lijeve i jedna s desne strane. S lijeve strane bile su kuće Loze Simunovića, Vukadinova, Čelonjina i Durijina, a s desne samo jedna – Ivića Marića. Cilj i zborno mjesto prije prelaska u Burića štalu bila je Andrića njiva s desne strane njihova pravca dolaska, prije ceste koja pored groblja ide u Kaiće. Tu je bila ravno nasuprot groblja samo kuća Pere Tokića, postolara, zvanog Frajter a danas je kuća Franike Jagustina, Jaranova. Tu sam s mamom i ostalim ženskim svijetom i djecom prisustvovao dolasku zarobljenika. Većina svijeta bila je na mjestu gdje je bio stožer koji su partizani čim su ušli u selo porušili i teren poravnali i u dvorištu Nike Tokića – Miloša. Kada su dovedeni u Andrića njivu svi su zarobljeni morali posjedati. Ovaj dio od predaje pa do dolaska u Andrića njivu nisam vidio ali nam je, istina nerado, pričao pokojni otac koji je bio među onima koji su se predali.

Žene su se propinjale da poznaju nekoga svog. Mahale su rukama i maramama i dozivale. Između civila i vojske stražarila je s puškama na «gotovs» partizanska straža. Nitko nije smio zakoračiti preko kanala na cestu. Bilo je prilično mnogo svijeta. Nitko ni od civila ni od zarobljenih vojnika nije znao ni što se tu čeka ni koliko će se još dugo čekati. Tu i tada umalo nisam zaglavio. Kada sam opazio oca istrgao sam se iz gomile, ne znajući koja mi opasnost prijeti, povikao sam «eno tate» i potrčao da pređem cestu. Vojnik je već bio potegao pušku ali me zgrabila neka žena opalila mi šamar iza ušiju i odvuka natrag u gomilu. Nikad poslije nisam saznao koja mi je žena spasila život i opalila spasonosni šamar.

Nakon možda sat, sat i pol došlo je još partizanske vojske. Rastjerali su okupljene civile i po redu kako su sjedili, zarobljenike su u pratnji partizani propratili u štalu garevačkog kulaka Pere Burića, Perende ili Kile, kako ga je selo zvalo. Štala je od tog mjesta bila udaljena oko 200 metara s lijeve strane na putu prema Čardaku, toga dana već od jutra vidjeli smo da se oko Perendine kuće nešto neobično događa. Cijelo dvorište u kojem su bile dvije zidane kuće, zidana štala sa prostorom za stoku i visokim potkrovljem za sijeno, koševi, sušnica za sušenje šljiva, kovačnica, šupa za rakijski kazan, kace, bila je ograđena takozvanom turskom ogradom-tarabom, visokom preko dva metra «daska na dasku» tako da se nikada nije moglo vidjeti što se u Perendinom dvorištu događa. Mi smo djeca ponekad sa strahom provirivali u dvorište kroz rupice od kvrga koje su ispale da vidimo što sve tamo ima. Dva su dakle razloga zbog čega je odabrana Burića štala. Prvi je što je to bio, osim škole, koja je bila duboko u selu, jedini čvrsto zidani objekt bez prezida s toliko prostora. Drugi je bila ta turska taraba da se ne može vidjeti što se unutra događa.

Perenda i sva njegova prilično brojna obitelj iseljeni su iz obadvije kuće. Jedini od Perendinih ukućana koji će u svom dvorištu ostati bio je njegov sin Anto zvani Tulo, koji je bio oženjen Kajom, zvanom Kajcarom, ali on je bio među zarobljenim i kasnije će biti likvidiran. Ne znam kamo su Perendini iseljeni. Čini mi se da sam čuo da su otišli kod brata mu Matije Burića čija je kuća bila na drugoj strani iza štale. Sva stoka koja je bila u štali otjerana je nekamo. I kuće i štala i dvorište ostali su pusti. Na kapiju je postavljena straža. U jednoj od Perendinih kuća takozvanoj «novoj» useljen je nekakav ured. Vjerojatno je to bilo zapovjedništvo partizanske jedinice koja je tu bila i koja će kraju privesti započeti plan likvidacije, pobiti skoro sve zarobljene. Naoružana straža postavljena je i ispred obadvojih štalskih vrata i ispod malih prozora na štali. Bilo je nekoliko vojnika i na ccsti koji su natjerivali da svijet koji je tu sa strahom prolazio, prođe što prije ne okrećući glavu k štali.

Odmah po dolasku izdvajani su maloljetnici koji su se našli sa zarobljenima. To poslijepodne po nekakvom ključu, koji nitko nije znao pušteno je nekoliko civila. Među prozvanim i puštenim bio je i moj otac Pero Burić Franjin, zvani Crljo. Pričao je: «Prozvao me je netko. Javio sam se. Rečeno mi je da iziđem. Popeo sam se nekome na ramena i kroz mali prozor izišao. Na vrata nisu puštali nikoga. Doveli su me pred jednog oficira. Upitao me je ‘poznaješ li me”? Nisam znao što odgovoriti, jer ga u tom momentu nisam prepoznao. Ako reknem da ga ne poznam, možda me čeka smrt. Isto tako ako reknem da ga poznajem. Odluka je bila brza i rekao sam NE tada me je upitao: ‘Sjećaš li se onog desetara iz Knina, komu si čitao pisma kada su dolazila od kuće i pisao pisma njegovoj kući.’ Rekao sam da, sjećam se! Ma sam taj’, odgovorio je i upitao me ‘imam li još nekoga svog u štali’. Rekao sam da imam brata Ivu. Prozvali su i njega i pozvali da iziđe. Brat Ivo se javio ali nije mogao izići jer je bio ranjen a trebao je izići kroz mali prozor. Rekao je: Ma ne mogu sada jer sam ranjen, a izišao danas ili sutra, svejedno je.’» Kasnije nije ni izišao nego je likvidiran zajedno s ostalima. Moj otac je naime služio redoviti vojni rok u Kninu. Taj oficir ga je pustio i dao mu mali papirić kao propusnicu i tata je došao kući. Naša stara kuća imala je s prednje strane verandu-trijem. U verandi je bila jedna malo dulja klupa i pored klupe kanta vode i šalica od frtalj litre da se može zahvatiti i napiti vode ne ulazeći u kuću. Tata je uzeo «frtaljušu» zagrabio vode i iskapio a potom «frtaljušu» bacio na dvorište. Zgrabio je kantu i nagnuo. Ispio je na dušak skoro pola kante vode i sjeo na klupu.

Radi istine ovdje želim spomenuti i pitanje dukata koje je Ana Burić, žena Matije dala stražaru. U štali je bio zarobljen i zatvoren Matijin i Anin sin Matan. Da bi Ana, Matanova majka oslobodila svoga sina Matana dala je stražaru «struku» dukata koje je pod vratom kao cura nosila njihova kći Duda. Dala je dakle struku dukata. Na struci je najvjerojatnije bilo deset malih dukata i u sredini veliki dukat zvani «šorvan». No dukati su otišli a Matan nije bio pušten.

Nakon predaje došla je noć strepnje i neizvjesnosti i među seljanima i među zarobljenicima. Garevljani koji su surađivali s partizanima i koji su u vrijeme povlačenja ostali u Garevcu, stalno su govorili da svi budu mirni, da ne prave paniku. Da će svi zarobljeni biti saslušani i koji ne budu krivi da će biti pušteni. Nitko od njih nije se osjećao i nije bio kriv pa su zato vjerovali propagatorima. Pogotovo, jer su im to «garantirali» njihovi mještani. Svi zarobljeni bili su zapravo u pravom smislu riječi domobrani. Niti jedan od njih nikada nije krenuo u napad na neko drugo selo. Samo su branili svoje. Partizanski suradnici mogli su cijelo vrijeme nesmetano ulaziti u Perendino dvorište. I ulazili su i izlazili.

Istu večer stotinjak metara oko Burića štale od svih domaćinstava odnesene su lopate i ašovi-štila. Skupljali su ih isti garevački aktivisti u pratnji vojnika, partizana. Sve sakupljeno oruđe odneseno je u Perendino dvorište. Došla je noć strave i užasa koju ni jedan odrasli Garevljanin, odnosno Garevljanka nisu prospavli. U zraku je visila kobna slutnja da se sprema nešto strašno. I dogodilo se. Tu noć kamionom je odvezeno nekoliko grupa zarobljenika iz štale nekamo prema Bajama. U prvi moment nije se znalo točno mjesto kamo su ih odvezli. No već sutradan seljani su krišom otkrili da su pobijeni i pokopani na Pašincu. Vidjeli su svježe zatrpanu jamu. Iskopali su je dakle sami zaobljenici onim alatom što je pokupljen po okolnim kućama, te su pobijeni i bačeni u nju. Poslije su, kada se vojska povukla žene išle na mjesto pogibije i pričale kako je danima zemlja «disala»  pomicala se valjda od raspadanja tjelesa. Tko je odvezen tamo a tko na drugo stratište, ne zna se. Prije nego su bili utovareni u kamione svi su odvođeni u Perendinu kuću i tamo vezani žicom po dvojica s rukama na leđima. Ovaj podatak pričao je jedan od onih koji su pobjegli iz kamiona, odležao debelu tamnicu, ali je preživio. Drugu noć zarobljenici nisu više voženi na Pašinac nego na Bosnu i manji dio u Šamac na Savu.

Na Bosnu su voženi glavnom cestom prema Šamcu a onda su na onom mjestu gdje su kao zarobljenici s Bosne izišli na ovu cestu, skrenuli kamionom lijevo te pored kuća Ivice Marića – Kaića i Bože Rokića odvezeni na Bajer Bosne koji se nalazio svega dvjestotinjak metara uzvodno od mjesta gdje su pregazili Bosnu kada su se predali. Tu su likvidirani, vjerojatno hicem u potiljak.

To poslijepodne kada su zarobljenici dotjerani u štalu iz svih kuća oko štale mobilizirane su sve sposobne žene. Medu njima je bila i moja pokojna mama Ana čiji je muž, moj otac Pero, bio u štali, zatim Katica Bećirova, Mate Burića supruga, Anđa Burić, Jerkuša, jetrva moje mame čiji je muž, već spominjani brat moga oca Ivo bio u štali i još neke. Ove žene, ako su imale svoju zapregu morale su spremiti: nahraniti volove i upregnuti u kola. One koje nisu imale svoju zapregu, medu njima i moja strina Anđa Jerkuša, dobile su nečiju zapregu iz sela. Sve su otjerane u Modriču. Na kola je natovarena po hrvatskim selima opljačkana roba. Pričala nam je pokojna mama kako je vidjela gdje partizani iz jednog magacina koji je bio u takozvanoj Srpskoj varoši nedaleko od današnjeg MUP-a iznose naramke narodnih nošnji i sanduke u kojima se držala odjeća. Kada su sve potovarli žene su u koloni propraćene preko Gradačca u Gračanicu. Na taj način što su udaljili te žene, partizani su željeli oko štale imati što manje svjedoka događanja. Moja mama, dakle, nije bila kod kuće kada je tata bio pušten. Bila je u to vrijeme već u Modriči ili negdje na putu prema Gračanici i vozila pljačku. Ove žene su se vratile tek kada je štala bila prazna i obadvoja štalska vrata i kapija na dvorištu otvorena a štala je zjapila prazna, napola otkrivena i bez vojnika i bez stoke.

Skoro dvije tisuće godina povijest se s gražanjem spominje llerodove proslave rođendana kada je slavljeniku na pladnju darovana jedna glava, glava svetog Ivana Krstitelja. U Garevcu je 25. svibnja 1945. godine, petnaest dana poslije službenog okončanja rata, kao rodendanski poklon Josipu Brozu prikazano 441 glava nevinih žrtava (iz Garevca 214 i iz drugih sela 227 prema istraživanju vlč. Vlade Jagustina). Mislim da je to jedan od najkrvavijih rođendanskih poklona koje povijest bilježi. Po stotinupedeset hitaca u potiljak nad jamom, kroz tri noći, ugašeno je preko četiri stotine života i na Garevac i okona sela navuklo olovnu tugu. Kratko nakon toga partizana već više nije bilo u selu. Tog dana Garevljanke su obukle crninu koju većina nije skinula do smrti. U njoj su proživjele ostatak života hraneći brojnu siročad, umrle su i ukopane u crnini. Taj dan rodila se pjesma:

«Mladi ljudi, momci neženjeni

U Burića štali pobijeni.

Štoje mogla pokrila je trava

A što nije odnijela Sava

Svako jutro pokraj rijeke Save

Djevojačke marame se plave.

Svaka traži svojega dragana,

Kad ga nađe tiho progovara:

Savo vodo, ustavi, ne nosi,

Poznala sam dragana po kosi.

Savo vodo, ustavi valove

Da pokupim kosti draganove…»

Ova pjesma godinama se pjevala – krišom, na sijelima uz «debelu žicu» violine, dvojnice i uz mnogu gorku suzu.

U Garevcu je bio običaj da se svake mlade nedjelje ide na groblja. To jutro «obilazilo bi se groblje» – išlo se putićem koji je bio oko cijelog groblja i molila se krunica a potom se išlo na grobove pokojnika. Na mladu nedjelju koja je došla poslije masakra nitko nije otišao na groblje. Svi Garevljani su otišli na Bajer. Tamo sam bio sa svojom mamom. Garevačkim poljem kojim se svakog proljeća orila pjesma momaka i djevojaka, kopača i kopačica, ovog proljeća razlijegao se jauk udovica i siročadi. Žene su ljubile zemlju Bajera gdje su utisnute posljednje stope njihovih sinova i muževa.

Niz Bosnu, počev od Topolika duž cijelog polja bio je kolski put kojim su seljani išli u svoje njive Vrbake i Božićke. Sjećam se da je na Bajeru gdje su zarobljeni pobijeni netko od prašine na putu napravio mali humak. Na vrh humka udario je mali križ načinjen od dvije prekrižene šibe i oko njega omotao vjenčić od poljskog cvijeća. Bajer se nalazio oko pola kilometra ispod Maksimovih Bašča, koje su bile na obali desno, donosi komunistickizlocini.net.

Poljski put koji sam već spomenuo, koji je išao Bajerom gdje su likvidirani ljudi morao je tog proljeća biti prebačen dublje u njive. Naime kada bi Bajerom naišli volovi u zaprezi, odjednom bi počeli beukati-kriviti se i kopati zemlju nogama. Nije ih se moglo natjerati da idu dalje. Nama djeci bilo je čudno zbog čega se do tada mirni volovi tako ponašaju. Stariji su nam rastumačili da su volovi osjetili krv pa bi skoro pobjesnili.

Domaći izdajice obilazili su poslije pokolja mjesto likvidacije. Vidjeli su da se zaustavilo na plićaku i u grmlju po rubu Bosne podosta tjelesa. Našli su Peru Burića, zvanog Erlić i poslali ga na Bosnu da otisne ta tjelesa dublje u Bosnu. Pero Burić, Erlić je sin Prende Burića u čijoj su štali bili zatvoreni zarobljenici. Njegov brat, odnosno drugi Perendin sin Anto-Tulo bio je među zarobljenima i likvidiranim. Erlić je otiskujući tjelesa pobijenih, među onima koji su zastali na plićaku prepoznao toga svog brata Antu-Tulu. Zakopao ga je u pijesak i kasnije prenio u garevačko groblje. To je ujedno jedini koji je odveden iz Burića štale i ubijen ali je pokopan na garevačkom groblju. Ostali su otplivali Bosnom u Savu kao hrana somovima.

Ona pjesma neznanog autora koja se cijelo vrijeme tajno pjevala u Garevcu kaže:

«Mladi ljudi, momci neženjeni u Burića štali pobijeni.

Što je mogla pokrila je trava,

a što nije odnijela Sava»,

označva dvije lokacije likvidacije zarobljenih. I jedna i druga lokacija je bila pomno izabrana. I Pašinac i Bajer su bili izvan sela i pogodni za likvidaciju uz minimalnu mogućnost da budu otkriveni barem u vrijeme masakra. Sigurno je da ni jednu od ovih lokacija nisu poznavali strani vojnici. Birali su ih domaći izdajnici. Kada su noću kamionom voženi na strijeljanje, s vojnikom koji je upravljao vozilom sigurno je sjedio netko od Garevljana. Na ta mjesta trebalo je znati doći, pogotovo noću, a stranac sam to sigurno ne bi znao. Taj Garevljanin je vjerojatno nazočio barem dijelu likvidacije. Tko je to bio može se samo pretpostavljati. Bog neka mu sudi.

Pašinac – mjesto stratišta

Kolika je njihova odgovornost nitko osim njih i Boga ne zna. Ali zbog njihove suradnje s partizanima Garevljani im na dušu stavljaju puno toga.

Kada sam 1965. godine trebao imati mladu Misu u Garevcu osobno sam otišao kući jednoga od bivših partizanskog suradnika, obavijestio ga i pozvao da dode na mladomisnički ručak. Znao sam da na misu neće doći. Na moj poziv opsovao je meni i svima koji se kod mene okupe «ustašku mater». I razumije se nije došao.

Jako dugo postavljalo se pitanje tko je izvršio likvidaciju zarobljenika u Burića štali.

Odgovor na ovo pitanje možda nudi sljedeći podatak.

Poslije Drugoga svjetskog rata u modi je bilo bratimljenje. Bratimili su se gradovi, sela, škole… Garevac je bio zbratimljen s Braničevim (Braničevo), mjestom u Istočnoj Srbiji preko Dunava od Bele Crkve, skoro na Rumunjskoj granici. Posjete Garevca i Braničeva izmjenjivale su se svake godine. Jedne godine Garevljani su išli u Braničevo a druge godine Braničevljani su dolazili u Garevac. U posjet su išli takozvani napredni poljoprivrednici i kulturnoumjetnička društva u narodnim nošnjama. Ostajali bi po nekoliko dana. Tako su jedne godine Braničevljani bili domaćini Garevljanima a druge godine Garevljani Braničevljanima. Nikada nitko se nije upitao kako je došlo do toga da se bratime dva mjesta koja između sebe nemaju nikakve veze. Jedno u Istočnoj Srbiji a drugo u Bosanskoj Posavini. Jedno čisto srpsko-pravoslavno a drugo čisto hrvatsko-katoličko. Siguran sam da u vrijeme prije bratimljenja nitko od Garevljana nije nikada čuo za Braničevo. Nosio sam negdje duboko u potsvijesti pitanje: Kako je došlo do toga da se baš ova dva, tako različita i udaljena mjesta bratime? Nisam nikada posebno tražio odgovor niti sam znao od koga ga tražiti. Do jednom.

Od 1977., do 1982., boravio sam u Australiji i djelovao medu melbournškim Hrvatima. Kada sam se 1982., godine vratio bratimljenja i bratskih posjeta više nije bilo. Kada sam upitao zbog čega je prestalo, ispričali su mi sljedeću zgodu.

U tom vremenu jedne godine, ne znam koje, dolazili su borci NOB-a iz Braničeva na nekakvu proslavu u motel Majna iznad Modriče. Tadašnji predsjednik mjesne zajednice Garevca, Marko Andrić zvani Pušak, organizirao je Garevljane da iziđu kod Perijine gostionice, dakle samo preko ceste od Andrića njive, mjesta gdje su zarobljenici zadržani prije prelaska u Burića štalu. Pred «goste» izišli su svi oni koji su bivali gosti u Braničevu. Iznesena je rakija da se nazdravi «dragim» gostima. Svi okupljeni bili su otprilike iste dobi. Uglavnom rođeni neposredno pred rat, u ratu i neposredno poslije rata i mladi. Svakako sinovi i kćeri onih koji su pobijeni u Burića štali. Medu njima našao se i jedan sudionik starije dobi, Marko Andrić zvani Ronđoš. Kada se pozdravljao s jednim herojem-borcem ovaj ga je upitao: «Odakle si ti?» Marko mu je odgovorio: «Iz Garevca!» Tada je taj borac rekao: «Boga ti tvoga, kako si ostao? Iza nas nije ostao tvoje dobi nitko živ!»

Marko Andrić zvani Ronđoš u vrijeme stradanja u Burića štali bio je na ratištu negdje kod Maglaja.

Interesantna dakle pojedinost i pitanje: zbog čega su borci NOB-a čak iz Braničeva za proslavu izabrali motel u Modriči, nadomak Garevca?

Što ih je ponukalo da prođu nekoliko stotina kilometara: kroz Požarevac, Beograd, preko cijele Slavonije, da skrenu u Bosnu i u maloj čaršiji, u malom motelu Majna nešto proslave. Možda je i ovdje potvrđena ona stara, toliko put izrečena istina: Zločinac se vraća na mjesto zločina. Pojedinost koja govori malo a kaže puno.

Na koncu dvije-tri riječi o poratnom Garevcu

Burića štala ostala je do današnjeg dana na duši svakog Garevljanina kao tužan biljeg, jer je skoro iz svake kuće poneko u njoj stradao. Iz jedne obitelji čak peterica otac i četiri sina. No Burića štala ostala je, po mišljenju komunističkih vlasti sve vrijeme njihova trajanja kao «sramotan biljeg» izdajništva. Zbog toga je Garevac cijelu svoju poratnu povijest živio pod kaznama.

Odmah poslije rata, kada je u Garevcu uspostavljen Matični ured u njega je kao matičar postavljen Srbin iz Miloševca. Druge godine je to bio Pero Jovanović. Tako je bilo sve do Domovinskog rata. Još i danas Garevljani moraju ići u Bosanski Miloševac po dokumente, jer je tamo prenesen matični ured i matične knjige iz Garevca. Poštanski ured za Garevac postavljen je poslije Drugoga svjetskog rata u isto srpsko selo Miloševac. Nebo iznad Garevca bilo je iskrižano dalekovodima a Garevac je dobio struju tek negdje 1964. godine, ako se ne varam. Telefone smo dobili tek polovicom devedesetih. Kada je Šamac povezivan asvaltnom cestom koja prolazila kroz Garevac sa Sarajevom, asvaltirana je dionica od Bosanskog Šamca do ulaza u Garevac. Garevac je preskočen i nastavljeno asvaltiranje od Modrice do Doboja. Kada je i ta dionica završena, tek tada vraćeni su strojevi i asvaltiran dio kroz Garevac. Htjelo se Garevljane reći da još nisu dovoljno okajali svoje «grijehe» prošlosti.

Na koncu ovoga svog sjećanja spomenut ću i to da je prvi garevački župnik pokojni Mijo Thon tražio od odgovornih državnih vlasti da se na mjestu Burića štale gradi župna crkva. Sinovi pokojnog Perende, svećenik Nikola i Ivčin, koji je živio na tom gruntu darovali bi zemlju. No tadašnje vlasti nisu dozvolile gradnju garevačke crkve na tom mjestu pa je napravljena ondje gdje danas stoji.

U jednom dopisu upućenom Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu tadašnji modrički župnik Franjo Jurić piše: «Župski ured poslao je prošle godine opširnije izvješće dana 1. 8. 1946. o sudbini onih 250 ljudi koji su bili zarobljeni. U arhivu Nadbiskupskog Ordinarijata na spisku stoji 251 osoba za koje traži da budu proglašeni mrtvima a u popratnom dopisu kaže da je zarobljeno i u Burića štalu sprovedeno « (blizu) 500 osoba». Franjo Jurić bio je župnik u Modriči od 25. 07. 1908. godine do 1948. i nikada, ni za vrijeme rata nije napuštao Modriču i znao je sve svoje župljane u glavu i sve detalje zbivanja u njegovoj župi u koju je spadao i Garevac. Skoro sve one koji su pobijeni u Burića štali pokojni Franjo Jurić je krstio, pripremao na prvu pričest i krizmu, vjenčao. Dakle pratio ih je kroz 40 godina. Stoga se smatra da je ovo najvjerodostojniji podatak o broju poginulih u Burića štali.

Dospis koji je tadašnji župnik, prečasni Franjo Jurić uputio Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu. Dopis je datiran 18. travnja 1947. Pismo glasi:

«Prečasnom Nadbiskupskom Ordinarijatu Vrhbosanskom u Sarajevu

Kako su to većinom bili moji župljani šaljem preč. Ordin. Popis njihovih imena s nakanom da se proglase umrlim jer bi se neke njihove udovice htjele preudati Modriča, 25/7. »

Donosimo prijepis tog dopisa za poznate žrtve:

«Broj 126/46.

1. Alojzije Andrić, rođen 28. svibnja 1906. godine iz Garevca, sin Pere Andrića i Mande rođene Tokić. Sklopio ženidbu sa Ivkom Mikulić – Patljak u Modriči 10.11.1926. godine. Nestao s bratom Josipom.
2. Anto Andrić, zvani Pavlović, rođen 28. ožujka 1909. godine, iz Garevca, sin Mate Andrića i Anđe rođene Bajić. Sklopio brak 07.11.1928. godine sa Anđom Popić iz Garevca.
3. Blaž Andrić, rođen 28. ožujka 1924. godine iz Garevca, sin Ilije Andrića i Marije rođene Cvitkušić. Neoženjen.
4. Josip (Joko) Andrić – Mamuzić, rođen 3. siječnja 1909. godine, iz Garevca, sin Pere Andrića-Mamuzića i Mande rođene Tokić. Sklopio brak u Modriči 15.11.1933. godine sa Marom Pavić iz Garevca. Drugi put sa Marom Brdarić.
5. Jozo Andrić – Mamuzić, rođen 12. svibnja 1912. godine iz Garevca, sin Jakova Mamuzića-Andrića i Ane rođene Popić. Sklopio brak 25.02.1936. godine u Modriči sa Katom Mikulić. Drugi put sa Marom Brandić iz Tišine 30.10.1940. godine.
6. Jozo Andrić, rođen 2. travnja 1920. godine iz Garevca, sin Mare Andrić, kći Ive Andrića i Kaje rođene Jagustin.
7. Marko Andrić, rođen 10. srpnja 1907. godine, iz Garevca, kućni broj 59, sin Ilije (a u zagradi dodano Ive) Andrića i Ane rođene Križić. Sklopio brak u Modriči 27.11.1929. godine sa Serafinom Kuprešak iz Kladara Donjih.
8. Marko Andrić, rođen 13. kolovoza 1924. godine iz Garevca, sin Mate Andrića i Ane rođene Cvitkušić.
9. Mato Andrić, zvani Mamuzić, rođen 4. lipnja 1907. godine, iz Garevca, sin Marka Andrića i Mande rođene Burić. Sklopio brak u Modriči sa Ružom Cvitkušić 28.11.1928. godine.
10. Mato Andrić, rođen 22. ožujka 1930. godine, iz Garevca, sin Ive Andrića i Anđe rođene Marić.
11. Mijat (Mićo) Andrić, rođen 19. srpnja 1904. godine, iz Garevca, sin Marka Andrića i Mande rođene Burić. Sklopio ženidbu sa Mandom Marić u Modriči 15.11.1922. godine.
12. Nikola Andrić, zvan Pavlović, rođen 8. travnja 1926. godine iz Garevca, sin Ive Andrića i Luce rođene Lukić.
13. Stjepan Andrić, rođen 1. lipnja 1920. godine, iz Garevca, sin Stjepana Andrića i Ane rođene Šoljić. Sklopio brak sa Katom Radonjić iz Garevca u Modriči 15.11.1939. godine.
14. Alojzije Bajić, rođen 28. lipnja 1925. godine iz Garevca, sin Jakova Bajića i Mare rođene Perić.
15. Anto Bajić, rođen 22. svibnja 1914. godine, iz Garevca, sin Bone Bajića i Mande rođene Patljak-Mikulić. Sklopio brak u Gradačcu 27.11.1938. godine sa Lucom Paradžik iz Čardaka.
16. Ivan Bajić,zvan Zuk, rođen 12. kolovoza 1901. godine, iz Garevca, sin Mate Bajića i Anđe rođene Marić.
17. Ivan Bajić,rođen 15. svibnja 1906. godine iz Garevca, sin Ilije Bajića i Ane rođene Dubravac. Sklopio ženidbu u Modriči 23.10.1929. godine sa Katom Ivušić iz Garevca.
18. Ivo Bajić, rođen 12. kolovoza 1908. godine, iz Garevca, sin Mate Bajića i Anđe rođene Šubarić. Supruga mu je Anđa rođena Bičvić.
19. Ivo Bajić, rođen 17. listopada 1910. godine, iz Garevca, sin Filipa Bajića i Mande rođene Juroš. Sklopio brak u Modriči 15.11.1933. godine sa Anom Knežević iz Čardaka.
20. Jakov Bajić, iz Garevca, sin Filipa Bajića i Mande rođene Juroš.
21. Josip Bajić, rođen 20. listopada 1905. godine iz Garevca, sin Filipa Bajića i Mande rođene Juroš.
22. Jozo Bajić, rođen 08. travnja 1907. godine, iz Garevca, sin Ante Bajića i Kate rođene Zelić. Sklopio brak u Modriči 08.02.1932. godine sa Anom Stanušić iz Garevca.
23. Marko Bajić, rođen 6. rujna 1926. godine iz Garevca, sin Pere Bajića i Franjke rođene Brkić.
24. Marko Bajić, rođen 21. studenoga 1927. godine, iz Garevca, sin Jakova Bajića i Mare rođene Perić.
25. Mijat Bajić, rođen 13. rujna 1922. godine, iz Garevca, sin Ive Bajića i Ruže rođene Bosnić. Neoženjen.
26. Nikola (Niko) Bajić rođen 12. studenoga 1911. godine, iz Garevca, sin Bone Bajića i Mande rođene Mikulić – Patljak. Supruga mu je Jela rođena Tokić.
27. Anto Burić, zvani Tulo, rođen 15. prosinca 1918. godine, iz Garevca, sin Pere Burića i Ane rođene Pavić. Sklopio brak u Gradačcu 01.08.1942. godine sa Kajom Majstorović iz Kornice. Od partizana zarobljen i doveden u štalu svog oca sa ostalim zarobljenicima u Garevcu, odakle su kamionom preveženi rijeci Bosnii tamo ih nestalo. Roditelji ga prepoznali na obali Bosne mrtva i dali ga zakopati kad su prilike dozvolile. Strijeljan 27.05.1945. godine. Brat Pero Burić zvani Erlić prepoznao ga je i motkom gurnuo u stranu da bi ga roditelji kasnije prepoznali na obali Bosne mrtva i dali sahraniti na groblju u Garevcu 19.09.1945. godine kad se vrijeme malo smirilo. Sahranili su ga Marko Tokić i Stjepan Jagustin. Upisan u Maticu umrlih župe Modriča pod brojem 70/445.
28. Ilija Burić, rođen 15. svibnja 1920. godine, iz Garevca, sin Stipe Burića i Mare rođene Bajić. Neoženjen.
29. Ivan Burić, rođen 16. travnja 1900. godine, iz Garevca, sin Petra Burića i Mare rođene Mašić. Sklopio ženidbu sa Katom Bajić u Modriči 26.01.1921. godine.
30. Ivan Burić, rođen 10. ožujka 1908. godine, iz Garevca, sin Franje Burića i Jele rođene Juroš. Vjenčan sa Anđom Lozić (Jerkić) iz Čardaka 23.11.1931. godine u Modriči.
31. Ivo Burić (Burin), rođen 25. travnja 1923. godine, iz Garevca, sin Ive Burića i Mande rođene Mamuzić.
32. Jozo Burić (Magarčušin), rođen 22. travnja 1920. godine, iz Garevca, sin Mate Burića i Mare rođene Andrić.
33. Luka Burić (Toleša), rođen 20. listopada 1923. godine, iz Garevca, sin Ilije Burića i Ivke rođene Pavić. Sklopio ženidbu u Gradačcu 17.11.1943. godine sa Marom Mamuzić, koja se 1949. godine udala u župu Sivša kod Doboja.
34. Marko Burić (Bura) iz Garevca. Strijeljan bez suđenja između 25. i 28. svibnja 1945. godine.
35. Mato (Matan) Burić, rođen 23. kolovoza 1924. godine, iz Garevca, sin Mate (Matije) Burića i Ane rođene Bičvić.
36. Tomo Burić, rođen 10. listopada 1922. godine, iz Garevca sin Stjepana Burića i Mare rođene Bajić.
37. Alojzije Cvitkušić (Lozo), rođen 21. lipnja 1908. godine, iz Garevca, sin Andrije Cvitkušića i Ivke rođene Bajić. Sklopio brak u Modriči 08.11.1926. godine sa Ružom Perković.
38. Frano Cvitkušić, rođen 13. lipnja 1921. godine, iz Garevca, sin Pere Cvitkušića i Ane rođene Babić.
39. Ilija Cvitkušić, rođen 25. lipnja 1922. godine, iz Garevca, sin Joze Cvitkušića i Kate rođene Perić. Vjenčan sa Mandom Perković 25.11.1942. godine.
40. Ivan Cvitkušić, zvani Ivakić, rođen 23. lipnja 1906. godine, iz Garevca, sin Ive Cvitkušića i Mare rođene Šuver. Neoženjen.
41. Ivo Cvitkušić, rođen 13. prosinca 1908. godine, iz Garevca, sin Joze Cvitkušića i Kate rođene Perić. Sklopio brak u Modriči 27.11.1929. godine sa Katom Gagulić iz Garevca.
42. Ivo Cvitkušić, rođen 10. kolovoza 1920. godine, iz Garevca, sin Stjepana Cvitkušića i Ruže rođene Jović. Supruga mu je Janja. Časnik zrakoplovstva Nezavisne Države Hrvatske. Nestao u svibnju 1945. godine iz Burića štale s bratom blizancem Stjepanom.
43. Ivo Cvitkušić, zvani Ivić, rođen 25. siječnja 1923. godine, iz Garevca, sin Marijana Cvitkušića i Anđe rođene Šerić. Vjenčan sa Janjom Stanušić 18.11.1942. godine.
44. Ivo Cvitkušić, rođen 10. svibnja 1923. godine, iz Garevca, sin Pere Cvitkušića i Anice rođene Babić.
45. Josip Cvitkušić (zvani Đidija), rođen 16. studenog 1901. godine, iz Garevca, sin Ilije Cvitkušića i Ane rođene Martinović. Sklopio brak u Modriči 24.11.1926. godine sa Anđom Križić iz Garevca.
46. Marko Cvitkušić (zvani Andrešića), rođen 3. lipnja 1909. godine, iz Garevca, sin Ivana Cvitkušića i Marije rođene Rokić. Vjenčan u Modriči 12.01.1943. sa Anom Radonjić.
47. Marko Cvitkušić, rođen 4. studenoga 1925. godine, iz Garevca, sin Stjepana Cvitkušića i Ruže rođene Jović.
48. Mato Cvitkušić, rođen 1904. godine, iz Garevca, sin Marka Cvitkušića i Mande rođene Bajić. Sklopio ženidbu u Modriči 21.11.1923. godine sa Marom Marić iz Garevca.
49. Mato Cvitkušić, rođen 6. ožujka 1924. godine, iz Garevca, kućni broj 59, sin Marka Cvitkušića i Mande rođene Pavić. Sklopio brak sa Anđom Jagustin 12.11.1941. godine u Modriči.
50. Niko Cvitkušić, zvani Ivakić, rođen 26. svibnja 1910. godine, iz Garevca, sin Ive Cvitkušića i Mare rođene Šuver. Sklopio brak u Modriči 23.11.1938. godine sa Katom Bajić iz Garevca.
51. Nikola Cvitkušić, zvani Perić, rođen 11. kolovoza 1904. godine, iz Garevca, sin Pere Cvitkušića i Kate rođene Stanić. Sklopio brak 25.11.1936. godine u Modriči sa Anom Pavić iz Garevca.
52. Pero Cvitkušić, zvani Andrešić, rođen 7. siječnja 1905. godine, iz Garevca, sin Ive Cvitkušića i Mare rođene Rokić. Sklopio brak u Modriči 02.11.1929. godine sa Marom Marković iz Garevca.
53. Petar Cvitkušić, rođen 13. rujna 1925. godine, iz Garevca, sin Petra Cvitkušića i Ane rođene Babić.
54. Petar Cvitkušić, rođen 23. ožujka 1912. godine, iz Garevca, sin Joze Cvitkušića i Kate rođene Perić. Supruga mu je Kaja Bičvić.
55. Stjepan Cvitkušić, rođen 1881. godine, iz Garevca, oženjen Ružom Jović.
56. Stjepan (Stjepo) Cvitkušić, rođen 10. kolovoza 1920. godine, iz Garevca, sin Stjepana Cvitkušića i Ruže rođene Jović. Nestao s bratom blizancem Ivom.
57. Ivo Cvitkušić,rođen 10. kolovoza 1920. godine, iz Garevca, sin Stjepana Cvitkušića i Ruže rođene Jović. Nestao s bratom blizancem Stjepanom.
58. Ivo Domazet, rođen 31. siječnja 1930. godine, iz Garevca, sin Nike Domazeta i Luce rođene Gagulić.
59. Josip Domazet, rođen 12. travnja 1922. godine, iz Garevca, sin Pere Domazeta i Ivke rođene Stanić.
60. Marko Dubravac, zvani Kukuričić, rođen 15. prosinca 1921. godine, iz Garevca, sin Nike Dubravca i Kaje rođene Šubarić.
61. Ilija Gagulić, rođen 1904. godine, iz Garevca, sin Ilije Gagulića i Jele rođene Marić. Oženjen Ružo,m Andrijanić.
62. Ilija Gagulić rođen 11. lipnja 1914. godine, iz Garevca, sin Ive Gagulića i Ruže rođene Burić. Sklopio brak s Kajom Zelić 25.09.1940. godine.
63. Ivo Gagilić, rodom iz Garevca, sin Ilije Gagulića.
64. Ivica Gagulić, rodom iz Garevca, sin Joze Gagulića
65. Jakov Gagulić, rođen 16. lipnja 1924. godine, iz Garevca, sin Ilije Gagulića i Marte rođene Petrić.
66. Jozo Gagulić, rođen 28. lipnja 1921. godine, iz Garevca, sin Ive Gagulića i Kate rođene Petrić. Neoženjen.
67. Marijan Gagulić, rođen 29. listopada 1905. godine, iz Garevca, sin Pave Gagulića i Luce rođene Marin (Gašić). Supruga mu je Ruža rođena Stanušić.
68. Matija (Mato) Gagulić, rođen 5. veljače 1907. godine, iz Garevca, sin Ilije Gagulića i Jele rođene Marić. Sklopio brak u Modriči sa Mandom Tokić.
69. Nikola Gagulić, rođen 2. studenoga 1922. godine, iz Garevca, kućni broj 78, sin Ambrože Gagulića i Anđe rođene Perković.
70. Petar Gagulić, rođen 17. kolovoza 1906. godine, iz Garevca, sin Ive Gagulića i Ruža rođene Burić. Supruga mu je Mara rođena Mamuzić.
71. Stjepan Gagulić (Stipica), rođen 7. studenoga 1920. godine, iz Garevca, sin Ilije Gagulića i Marte rođene Petrić. Vjenčan 1943. godine sa Jelom ( dalje nedostaje dio stranice u Matici krštenih).
72. Jozo (Jozika) Grgić, iz Garevca, sin Ivana Grgića.
73. Mijo Grgić, rođen 13. rujna 1919. godine, iz Garevca, sin Ive Grgića i Julke ( Ilonke) rođene Peter. Supruga mu je Kaja rođena Kovač.
74. Perica Grgić, iz Garevca, sin Ivana Grgića.
75. Ivan Ikač, rođen 29. rujna 1909. godine, iz Garevca, sin Ive Ikača i Kate rođene Antunović. Sklopio brak u Gradačcu 20. 01. 1932. godine sa Evom Perković iz Čardaka.
76. Marijan Ikač, nadimak mu je bio Štajc, rođen 5. svibnja 1917. godine, iz Garevca, sin Marijana Ikača i Lucije rođene Stanušić. Vjenčan sa Anđom Knežević 27.11.1940. godine.
77. Marko Ikač, rođen 7. kolovoza 1919. godine, iz Garevca, sin Marijana Ikača i Lucije rođene Stanušić. Neoženjen.
78. Mato Ikač, rođen 2. lipnja 1927. godine, iz Garevca, sin Marijana Ikača i Luce rođene Satnušić. Neoženjen.
79. Pero Ikač, rođen 1898. godine u Garevcu. Supruga mu je Manda Ikač.
80. Ivo Ilijić, rođen 19. studenoga 1920. godine, iz Garevca, sin Marka Iliića i Jele rođene Radat. Neoženjen.
81. Mato Ilijić, rođen 7. svibnja 1928. godine, sin Marka Ilijića i Jele rođene Radat. Neoženjen.
82. Ivo Ivakić, rođen 5. srpnja 1920. godine, iz Garevca, sin Mate Ivakića i Anđe rođene Cvitkušić. Bio je neoženjen.
83. Ivo Ivušić, iz Garevca, sin Marka Ivušića.
84. Marko Ivušić, rođen 4. ožujka 1908. godine, iz Garevca, sin Marijana Ivušića i Ruže rođene Jukić. Sklopio brak u Modriči 1925. godine sa Lucijom Tokić iz Garevca, a drugi put 1929. godine sa Anđom Stanić iz Garevca.
85. Augustin Jagustin,rođen 27. kolovoza 1905. godine, iz Garevca, sin Ilije Jagustina i Ane rođene Stanušić. Sklopio brak u Modriči 09.11.1927. godine sa Anom Perković iz Garevca.
86. Ilija Jagustin, rođen 26. travnja 1921. godine, u Garevcu od roditelja Stjepana Jagustina i Mare rođene Šuver. Nije bio oženjen.
87. Jerko Jagustin, rođen 26. rujna 1921. godine, iz Garevca, sin Ive Jagustina i Mare rođene Tokić. Vjenčan u Modriči 25.11.1942. godine sa Serafinom Andrić. Iza njega je ostala udovica s dvoje maloljetne ženske djece.
88. Josip Jagustin, rođen 14. ožujka 1908. godine, iz Garevca, sin Mate Jagustina i Ane rođene Šuver. Supruga mu je Manda Cvitkušić. Iza njega je ostala udovica Manda sa šestero maloljetne djece.
89. Mijat Jagustin,brat Marka Jagustin – Čaruge i Pere Jagustina – Čakije, rođen 24. studenoga 1926. godine, iz Garevca, sin Mijata Jagustina i Mande rođene Lukač. Kao zarobljenik odveden u Jasenovac odakle je pobjegao da bi se borio pod Odžakom. Zarobljen s ostalima iz Gornjeg polja, doveden u Burića štalu i odatle odveden na jedno od stratišta i strijeljan.
90. Pavao Jagustin, rođen 23. siječnja 1908. godine, iz Garevca, sin Ilije Jagustina i Ane rođene Stanušić. Supruga mu je Marija rođena Bajić.
91. Petar Jagustin, rođen 20. listopada 1923. godine, iz Garevca, sin Stjepana Jagustina i Mare rođene Šuver. Neoženjen.
92. Pero Jović, rodom iz Garevca.
93. Ilija Juroš, rođen 29. srpnja 1923. godine, iz Garevca, sin Marka Juroša i Mande rođene Vranjkić – Šerić. Vjenčan sa Ivkom Barišić u Dubici 04.10.1942. godine.
94. Ivo Juroš, rođen 9. ožujka 1923. godine, iz Garevca, sin Tvrtka Juroša i Anđe rođene Čilić-Kaurinović. Supruga mu je Mara rođena Ilić.
95. Tomo Juroš, rođen 24. kolovoza 1925. godine, iz Garevca, sin Marka Juroša i Mande rođene Šerić. Neoženjen.
96. Mato Kovač, rođen 25. siječnja 1904. godine, iz Garevca, sin Ive Kovača i Mande rođene Tokić.. Sklopio brak u Modriči 16.11.1927. godine sa Jelom Ivušić iz Garevca.
97. Marko Križić, nadimak Bekčić,rođen 22. travnja 1906. godine, iz Garevca, sin Ivana Križića i Mare rođene Lončarić. Sklopio brak sa Katom Pejić iz Oteže u Modriči 22.11.1923. godine.
98. Mato Križić, rođen 30. rujna 1921. godine, iz Garevca, sin Marka Križića i Šime rođene Kureljić.
99. Mato Križić,Špicin brat, rođen 25. prosinca 1923. godine, iz Garevca, sin Joze Križića i Mare rođene Marić. Neoženjen.
100. Pero Križić, rođen 26. srpnja 1922. godine iz Garevca, sin Pere Križića i Anđe rođene Perković.
101. Martin Lončar, rođen 28. travnja 1924. godine, iz Garevca, sin Nike Lončara i Ane rođene Martinović.
102. Nikola Lončar, zvani Tuconja, rođen 30. svibnja 1921. godine, iz Garevca, sin Nikole Lončara i Ane rođene Martinović.
103. Nikola (Niko) Lukač, rođen 27. travnja 1908. godine, iz Garevca, sin Stjepana Lukača i Kate rođene Marić. Sklopio brak sa Marom Kajušić iz Pećnika u Modriči 06.05.1925. godine
104. Petar Lukač, rođen 29. srpnja 1924. godine, iz Garevca, sin Mate Lukača i Kate rođene Radat. Neoženjen.
105. Mato Lukač Pere, iz Garevca. Supruga mu je Kata rođena Radat.
106. Alojzija Marić, rođen 22. ožujka 1903. godine, iz Garevca, sin Marka Marića i Mare rođene Ilkić. Sklopio brak 17.11.1920. godine u Modriči sa Katom Ikač iz Garevca.
107. Anđeo (Anđelko) Marić rođen 2. listopada 1926. godine, iz Garevca, sin Ive Marića i Matije rođene Jurilj. Neoženjen.
108. Anto Marić, rođen 18. kolovoza 1914. godine, iz Garevca, sin Nikole Marića i Ruže rođene Cvitkušić. Sklopio brak 07.10.1936. godine u Modriči sa Katom Ravnjak.
109. Ivo Marić, rođen 12. svibnja 1921. godine, iz Garevca, sin Jerka Marića i Anice rođene Jeleč.
110. Juraj Marić, zvani Pirmič, rođen 13. ožujka 1906. godine, iz Garevca, sin Ive Marića i Ane rođene Jurić. Sklopio ženidbu u Modriči 15.11.1933. godine sa Anđom Stanić iz Garevca.
111. Marko Marić, rođen 29. kolovoza 1905. godine, iz Garevca, sin Tadije Marića i Ane rođene Lukić.
112. Marko Marić, Kaića, rođen 12. listopada 1913. godine, iz Garevca, sin Mate Marića i Mare rođene Cvitkušić. Supruga mu je Kata rođena Stanić.
113. Marko Marić, Nalet, rođen 12. listopada 1923. godine, iz Garevca, sin Mate Marića i Mare rođene Cvitkušić.
114. Marko Marić, Ćumurov otac, rođen 1909. godine, iz Garevca, sin Šime Marića i Lucije rođene Stanušić. Žena mu je Mara.
115. Marko Marić, rođen 22. kolovoza 1922. godine, iz Garevca, sin Alojzija Marića i Kate rođene Ikač. Neoženjen.
116. Mato Marić, rođen 1900 godine u Garevcu. Supruga mu je Mara.
117. Petar Marić, zvani Pepa Jozanović, rođen 15 svibnja 1922. godine, iz Garevca kućni broj 39, sin Joze Marića i Jele rođene Ravnjak. Vjenčan sa Janjom Studenović-Pušeljić.
118. Tadija Marić, rođen 30. srpnja 1910. godine, iz Garevca, sin Tadije Marića i Ane rođene Lukić. Supruga mu je Mara rođena Pipunić.
119. Tomo Marić, zvani Lojdža, rođen 2. lipnja 1920. godine, iz Garevca, sin Ive Marića i Ane rođene Kitić.
120. Ilija Marković, rođen 14. travnja 1906. godine, iz Garevca, sin Ive Markovića i Anđe rođene Andrić. Sklopio brak u Modriči 29.11.1932. godine sa Marom Bajić iz Čardaka.
121. Ivo Marković, rođen 21. srpnja 1919. godine, iz Garevca, sin Nikole Markovića i Anđe rođene Vurbić. Neoženjen. Pogubljen s braćom Leonom, Matom i Markom.
122. Lav (Leon) Marković, rođen 10. travnja 1908. godine, iz Garevca, sin Nike Markovića i Anđe rođene Vurbić. Sklopio brak 09.11.1939. godine u Modriči sa Jelom Spahić (Spajić). Nestao sa braćom Matom, Markom i Ivom.
123. Mato Marković, rođen 18. veljače 1905. godine, iz Garevca, sin Nikole Marković i Anđe rođene Vurbić. Pogubljen s braćom Leonom, Ivom i Markom.
124. Marko Marković, rođen 14. listopada 1921. godine iz Garevca, sin Ante Markovića i Mare rođene Peranović.
125. Marko Marković, rođen 21. rujna 1924. godine, iz Grarevca, sin Nikole Markovića i Anđe rođene Vurbić. Pogubljen s braćom Leonom, Matom i Ivom.
126. Mato Marković, zvan Brko, rođen 7. srpnja 1903. godine, iz Garevca, sin Ive Markovića i Anđe rođene Andrić. Sklopio ženidbu u Modriči 13.11.1929. godine sa Ružom Grgić iz Garevca.
127. Anto Mašić, rođen 10. lipnja 1904. godine, iz Garevca, sin Petra Mašića i Ane rođene Bajić. Sklopio ženidbu sa Marom Šiškić u Modriči 28.09.1921. godine.
128. Stjepan (Štefo) Matošević, rodom iz Garevca, sin Karla Matoševića.
129. Ivo Mikulić, rođen 15. kolovoza 1917. godine, iz Garevca, sin Marka Mikulića i Anđe rođene Kuprešak. Supruga mu je Kaja rođena Bajić.
130. Ivo Mikulić, iz Garevca, sin Pere Mukulića.
131. Jozo Mikulić, rođen u Garevcu, sin Pere Mikulića.
132. Marko Mikulić, rođen 23. ožujka 1919. godine, iz Garevca, sin Blaža Mikulića i Luce rođene Stanušić.
133. Ilija Pavić, zvani Grdan, rođen 28. svibnja 1908. godine, iz Garevca, sin Ambrože Pavića i Ane rođene Perković. Supruga mu je Mara rođena Peranović.
134. Nikola Pavić, rođen 4. rujna 1921. godine, iz Garevca, sin Ambrože Pavića i Ane rođene Perković. Neoženjen.
135. Tadija Pavić, rođen 12. kolovoza 1919. godine, iz Garevca, sin Ambrože Pavića (zvanog Grdan) i Ane rođene Perković. Nestao s bratom Nikolom iz Burića štale.
136. Antun Perak,Tunja, zvan Baglamuš, rođen 22. ožujka 1895. godine, iz Garevca, sin Mate Peraka i Kate rođene Udovičić. Sklopio ženidbu sa Jelom Jurakić iz Donjih Kladara 24.10.1917. godine u Modriči.
137. Marko Perak, rođen 11. studenoga 1906. godine, iz Garevca, sin Ilije Peraka i Mare rođene Bičvić.. Supruga mu je Mara rođena Rokić.
138. Anto Perić, rođen 13. travnja 1924. godine, iz Garevca, sin Marka Perića i Mare rođene Ravnjak.
139. Grgo Perić, rođen 11. ožujka 1913. godine, iz Garevca, sin Marka Perića i Mare rođene Zrakić. Sklopio brak sa Katom Markotić iz Kornice 18.10.1939. godine. Nestao iz Burića štale s braćom Matom i Marijanom.
140. Marijan Perić, rođen 13. listopada 1915. godine, iz Garevca, sin Marka Perića i Mare rođene Zrakić. Neoženjen. Nestao iz Burića štale s braćom Grgom i Matom.
141. Mato Perić, rođen 18. studenoga 1911. godine, iz Garevca, sin Marka Perića i Mare rođene Zrakić. Sklopio brak u Modriči 04.11.1936. godine sa Ružom Gašić. Nestao iz Burića štale s braćom Grgom i Marijanom.
142. Ilija Perković (Tubić), rođen 27. kolovoza 1909. godine, iz Garevca, sin Jakova Perkovića i Lucije rođene Perak. Supruga mu je Ruža rođena Burić.
143. Ivo Perković, rođen 17. prosinca 1902. godine, iz Garevca, sin Marka Perkovića i Mare rođene Andrić. Sklopio ženidbu sa Marom Mikulić iz Kladara Gornjih 22.11.1922. godine u Modriči.
144. Ivo Perković, rođen 21. srpnja 1921. godine, iz Garevca, sin Ive Perkovića i Tome rođene Marković. Sklopio brak sa Anicom Glavašević iz Riječana 08.11.1939. godine.
145. Jozo Perković, rođen 26. travnja 1921. godine, iz Garevca, sin Marijana Perkovića i Serafine rođene Radat. Vjenčan sa Katom Jurić iz Kornice 22.04.1939. godine.
146. Marko Perković, rođen 16. siječnja 1912. godine, iz Garevca, sin Pere Perkovića i Lucije rođene Popić. Neoženjen.
147. Mato (Matan) Perković, rođen 19. prosinca 1914. godine, iz Garevca, sin Nike Perkovića i Ruže rođene Josipović. Sklopio brak u Modriči 04.01.1933. godine s Anđom Tokić iz Garevca.
148. Mato Perković,sin Nikole i Ruže Perković, iz Garevca. Došao je na ženino imanje u Jagustinovića sokak, zaseok Trnjani, na imanje Mate Jagustina.
149. Tomo Perković, zvani Tubić, rođen 20. prosinca 1909. godine, iz Garevca, sin Marka Perkovića i Mare rođene Andrić. Supruga mu je Kata rođena Mamuzić.
150. Ivan Popić, rođen 30. travnja 1930. godine iz Garevca, kućni broj 118, sin Marka Popića i Ane rođene Bajić.
151. Ivo Radonjić, rođen 13. rujna 1921. godine, iz Garevca, kućni, sin Stjepana Radonjića i Anđe rođene Zelić.
152. Jozo Radonjić,rodom iz Garevca.
153. Marko Radonjić, rođen 20. siječnja 1918. godine, iz Garevca, sin Nikole Radonjića i Anđe rođene Burić. Sklopio brak u Modriči 12.10.1938. godine sa Marom Bičvić iz Garevca.
154. Mato Radonjić, rođen 05. veljače 1903. godine, iz Garevca, sin Marka Radonjića i Mare rođene Bajić. Supruga mu je Ruža rođena Zelić.
155. Mato Radonjić (Matica), rođen 1. listopada 1914. godine, iz Garevca, sin Marka Radonjića i Mare rođene Bajić. Sklopio brak sa Katom Zelić u Modriči 26.10.1938. godine.
156. Stjepan Radonjić (Stipica), rođen 9. travnja 1924. godine, iz Garevca, sin Marka Radonjića i Šime rođene Perković.
157. Tomo Radonjić, rođen 27. travnja 1922. godione, iz Garevca, sin Nikole Radonjića i Anđa rođene Burić.Sklopio brak sa Evom Omazić (Mamuzić) u župi Gradačac 06.01.1944. godine.
158. Filip Ravnjak, rođen 29. travnja 1908. godine, iz Garevca, sin Marka Ravnjaka i Mande rođene Agatić. Sklopio brak u Dubici 21.11.1934. godine sa Anom Čalić iz Balegovaca.
159. Ilija Ravnjak,rođen 21. svibnja 1911. godine, iz Garevca, sin Tome Ravnjaka i Kate rođene Gagulić. Vjenčan u Dubici 07.10.1936. godine sa Anicom Barukčić.
160. Ivan Ravnjak, zvan Kaima, rođen 24. listopada 1907. godine, iz Garevca, sin Ive Ravnjaka i Mare rođene Pipunić. Neoženjen.
161. Pero Ravnjak, rođen 24. siječnja 1912. godine, iz Garevca, sin Jakova Ravnjaka i Ruže rođene Marić. Supruga mu je Anica rođena Marić.
162. Petar Ravnjak,rođen 11. prosinca 1903. godine, iz Garevca, sin Tome Ravnjaka i Kate rođene Gagulić. Sklopio ženidbu u Odžaku 21.11.1923. godine sa Jelom Bričić iz Vlaške Male.
163. Marko Rokić, rođen 19. lipnja 1906. godine, iz Garevca, sin Roke Rokića i Kate rođene Perić.
164. Pero Rokić, zapovjednik garevačke satnije,rođen 13. listopada 1915. godine, iz Garevca, sin Mate Rokića i Ruže rođene Stanić. Sklopio brak u Odžaku 15.11.1939. godine sa Martom Božić.
165. Pero Spajić, rodom iz Čardaka, doselio se u Garevac.
166. Andrija Stanić, zvani Trtonja, rođen 13. svibnja 1930. godine, iz Garevca, sin Peje Stanića i Mare rođene Gavranić.
167. Blaž Stanić, rođen 3. veljače 1923. godine, iz Garevca, sin Joze Stanića i Ruže rođene Brandić. Neoženjen.
168. Ilija Stanić, rođen 11. srpnja 1925. godine, iz Garevca, sin Joze Stanića i Ruže rođene Brandić. Neoženjen.
169. Ivo Stanić, Uglješić, zvani Knez, rođen 20. prosinca 1914. godine, iz Garevca, sin Nikole Stanića i Ane rođene Bičvić (Dragić). Neoženjen.
170. Ivo Stanić, rođen 21. travnja 1918. godine, iz Garevca, sin Joze Stanića i Ruže rođene Brandić. Supruga mu je Ruža rođena Šerić.
171. Ivo Stanić, zvani Ljapin, rođen 10. rujna 1923. godine, iz Garevca, sin Ilije Stanića i Kaje rođene Radonjić. Neoženjen.
172. Jako Stanić, rođen 1882. u Garevcu, otac Bože Biuka. Supruga mu jer Ana Stanić.
173. Jozo Stanić, rođen 1. kolovoza 1907. godine, iz Garevca, sin Ante Stanića i Ivke rođene Lončarić. Sklopio ženidbu u Modriči 13.11.1929. godine sa Ružom Jurić iz Ledenica. Drugi put sa Marom Popić 28.09.1942. godine.
174. Jozo Stanić rođen 1. listopada 1920. godine, iz Garevca, sin Joze Stanića i Ruže rođene Brandić. Neoženjen. Nestao iz Burića štale s braćom Ivom, Ilijom i Blažom.
175. Juro Stanić, Mijatović, rodom iz Garevca, sin Mate Stanića.
176. Marko Stanić, zvan Relja Ljapin, rođen 12. svibnja 1914. godine, iz Garevca, sin Nike Stanića i Ane rođene Džebić. Vjenčan u Modriči sa Anđom Ćutuk iz Živkovog Polja 29.11.1939. godine.
177. Nikola Stanić, rođen 3. svibnja 1923. godine, iz Garevca, sin Marijana Stanića i Kate rođene Lukić.
178. Šimo Stanić, rođen 5. listopada 1920. godine, iz Garevca, sin Joke Stanić i Ruže Brandić.
179. Ilija Stanušić, rođen 22. ožujka 1915. godine, iz Garevca, sin Ilije Stanušića i Ane rođene Tokić.. Sklopio brak 26.10.1938. godine u Modriči sa Serafinom Bajić iz Garevca.
180. Ivan Stanušić, zvani Milešić, rođen 10. svibnja 1905. godine, iz Garevca, sin Marka Stanušića i Kate rođene Peranović. Sklopio brak 08.11.1933. godine sa Katom Šinko iz Garevca.
181. Jakov Stanušić, rođen 16. kolovoza 1908. godine, iz Garevca, sin Nike Stanušića i Luce rođene Vidošević. Supruga mu je Kata Pavić.
182. Jakov Stanušić, rođen 5. kolovoza 1924. godine, iz Garevca. Sin Jerka Stanušića i Anđe rođene Pavić. Neoženjen. Nestao zajedno s braćom Markom i Jozom iz Burića štale u svibnju 1945. godine.
183. Jozo (Joko) Stanušić, rođen 5. kolovoza 1924. godine, iz Garevca, sin Jerka Stanušića i Anđe rođene Pavić. Neoženjen.
184. Marko Stanušić, rođen 7. studenoga 1904. godine, iz Garevca, sin Nikole Stanušića i Luce rođene Vidoš. Supruga mu je Luca rođena Šubarić.
185. Marko Stanušić, zvani Adumica, rođen 6. ožujka 1906. godine, iz Garevca, sin Marka Štanušića i Mare rođene Ivušić. Sklopio brak u Modriči 13.11.1929. godine sa Katom Marić iz Garevca.
186. Marko Stanušić, rođen 2. studenoga 1916. godine, iz Garevca, sin Jerka Stanušića i Anđe rođene Pavić. Neoženjen.
187. Marko Stanušić, rođen 18. listopada 1924. godine iz Garevca, sin Pere Stanušića i Mare rođene Brandić.
188. Mato Stanušić, rođen 16. rujna 1907. godine, iz Garevca, sin Marka Stanušića i Kate rođene Peranović. Supruga mu je Manda rođena Burić.
189. Nikola (Niko) Stanušić,rođen 1. svibnja 1908. godine, iz Garevca, sin Ilije Stanušića i Ane rođene Tokić.
190. Niko Stanušić, rođen 2. travnja 1927. godine, iz Garevca, sin Joze Stanušića i Mande rođene Petričević.
191. Rok (Roko) Stanušić, rođen 15. kolovoza 1902. godine, iz Garevca, sin Nikole Stanušića i Luce rođene Vidoš. Sklopio brak 20.10.1920. godine sa Marom Patljak iz Gornjih Kladara.
192. Bono Šerić, zvani Bonika rođen 3. studenoga 1917. godine, iz Garevca, sin Tome Šerića i Mare rođene Tokić. Neoženjen.
193. Ivo (Ivić) Šerić, rođen 15. rujna 1913. godine, iz Garevca, sin Bone Šerića i Anice rođene Stanušić. Sklopio brak u Modriči 21.11.1934. godine sa Marom Križić iz Čardaka.
194. Josip Šerić, rođen 6. travnja 1900. godine, iz Garevca, sin Tome Šerića i Mare rođene Pavić. Slopio brak 12.11.1919. godine u Modriči sa Anom Kamenjaš iz Vidovica.
195. Marko Šerić – Vrankić, rođen 17. svibnja 1918. godine, iz Garevca, sin Ive Vrankića-Šerića i Ane rođene Lukić. Oženio se Anđom Pranjić iz Bjeljevine 20.11.1939. godine.
196. Mato Šerić, rođen 15. travnja 1927. godine, iz Garevca, sin Bone Šerića i Ane rođene Stanušić. Neoženjen.
197. Joško (Josip) Šinko iz Garevca. Nema podataka. Najstarija sačuvana Matica krštenih modričke župe početa je voditi 1892. god. Supruga mu je Marija rođena Rac. Kao zanimanja napisano da su berači on i supruga. Po kazivanju svjedoka bio je u Burića štali odakle je nestao u svibnju 1945. godine.
198. Anto Tokić, zvani Agan, rođen 11. svibnja 1903. godine, iz Garevca, sin Pere Tokića i Mare rođene Nikolić. Sklopio brak u Modriči 03.11.1926. godine sa Jelom Cvitkušić, udovom Jagustin iz Garevca.
199. Bonaventura Tokić, rođen 11. veljače 1903. godine, iz Garevca, sin Bone Tokića i Mare rođene Pavić. Sklopio ženidbu sa Lucijom Ikač iz Gareva u Modriči 08.11.1922. godine.
200. Ilija Tokić, zvani Krnjo, rođen 22. rujna 1918. godine, iz Garevca, sin Mate Tokića i Anđe rođene Lukač. Sklopio brak u Modriči 29.01.1940. godine sa Marijom Križić.
201. Ivo Tokić, rođen 30. prosinca 1914. godine, iz Garevca, sin Marka Tokića i Marte rođene Markotić. Vjenčan sa Marom Jeleč iz Garevca 01.01.1940. godine.
202. Ivo Tokić, rođen 5. listopada 1910. godine, iz Garevca, sin Ive Tokića i Matije rođene Vurbić. Neoženjen.
203. Ivo Tokić,rođen 1920, godine, iz Garevca. Supruga mu je Anica.
204. Marko Tokić,rođen 1892. godine, iz Garevca. Sin Marka Tokića. Supruga mu jer Marta Tokić.
205. Mato Tokić, rođen 19. studenog 1925. godine, iz Garevca, sin Ilije Tokića i Mare rođene Ikač. Neoženjen.
206. Mihovil (Mijat) Tokić, rođen 20. rujna 1906. godine, iz Garevca, sin Marka Tokića (zvanog Mandić) i Anđe rođene Cvitkušić. Sklopio brak u Modriči 27.11.1929. godine sa Mandom Stanić iz Garevca.
207. Pero Tokić, rođen 27. veljače 1913. godine iz Garevca, sin Marka Tokića i Marte rođene Markotić. Sklopio brak u Gradačcu 23.11.1932. godine sa Marom Pavić iz Kornice.
208. Stjepan Tokić, rođen 7. srpnja 1921. godine, iz Garevca, sin Ive Tokića i Marije rođene Lončar.
209. Jakov Vukadin, iz Garevca, sin Mate Vukadina i Marije rođene Burušić.
210. Marko Vukadin, rođen 21. veljače 1912. godine, iz Garevca, sin Mate Vukadina i Marije rođene Burušić. Vjenčan 27.12.1939. godine u Dubici sa Marom Jović.
211. Mato Vukadin, rođen 27. siječnja 1915. godine iz Garevca, sin Mate Vukadina i Mare rođene Burušić. Sklopio brak sa Đinić. Nedosataje list Matice krštenih, na kome je unešeno ime njegtove žene.
212. Anto Zelić, zvan Antika, rođen 4. listopada 1924. godine iz Garevca, sin Ante Zelića i Ane rođene Lukač. Sklopio brak sa Danicom Radonjić 18.10.1944. godine.
213. Ivo Zelić, rođen 21. veljače 1926. godine iz Garevca, sin Nikole Zelića i Marije rođene Šinko.
214. Josip Zelić, rođen 7. lipnja 1905. godine, iz Garevca, sin Bone Zelića i Anđe rođene Kurelić. Sklopio brak u Modriči 27.11.1920. godine sa Janjom Božić iz Kužnjače.
215. Jakov Zelić, rođen 24. studenoga 1927. godine, iz Garevca, sin Marijana Zelića i Ane rođene Patljak.
216. Marijan Zelić, rođen 12. svibnja 1902. godine, iz Garevca, sin Ivana Zelića i Ruže rođene Šiškić. Sklopio brak u Modriči 24.11.1926. godine sa Anom Mikulić iz Kladara Gornjih.
217. Marijan Zelić, rođen 1929. godine. Sin Marijana Zelića i Ane rođ. Mikulčić.
218. Marko Zelić, rođen 19. ožujka 1913. godine, iz Garevca, sin Bone Zelića i Anđe rođene Kureljić. Sklopio ženidbu u Gradačcu 11.10.1939. godine sa Mandom Pušeljić iz Kornice.
219. Mato Zelić, iz Garevca, sin Mate Zelića.
220. Mato Zelić, iz Garevca, sin Mate Zelića.
221. Pero Zelić, rođen 19. kolovoza 1910. godine, iz Garevca, sin Marka Zelića i Ane rođene Grgić.
222. Pero Zelić, zvan Brzo, rođen 18. listopada 1914. godine, iz Garevca, sin Ante Zelića i Ane rođene Lukač. Sklopio brak sa Marom Bajić 23.10.1940. godine.
223. Ivo Zrakić, rođen 23. lipnja 1930. godine iz Garevca sin Marka Zrakića i Kate rođene Stanušić.
224. Petar Zrakić, rođen 8. kolovoza 1922. godine, iz Garevca, sin Marka Zrakića i Kate rođene Stanušić

Izvori: Intervju Vlč. Ante Burića, svećenika Vrhbosanske nadbiskupije dat za Katoličku Tiskovnu Agenciju u Sarajevu Sri, 16. Svibanj 2012.

Dopis modričkog župnika prečasnog Franje Jurića Nadbiskupskom Ordinarijatu u Sarajevu od 18. travnja 1947., Broj 126/46.

Odžak – Pouka Povijesti, Odžak, 2009.

Vlado Jagustin, Burića Štala, Tuzla, 2008.

T.H.