CAJKE treba protjerati iz javnog prostora – i ne samo zato jer su bile pogonsko gorivo četništva

Fenomen cajki je dugo prisutan u javnom prostoru: Već preko desetljeća širi se hrvatskim klubovima i javnim prostorima, brže nego crack onima u Comptonu. Beogradski glazbeni kritičar P. Luković 1994. u The Economistu opisao je turbofolk kao „odvratnu mješavinu hip-hopa, techno ritmova, staromodne disko glazbe, arapskog zavijanja i bosanskih ljubavnih pjesama“.  Jedan njemački tekst o cajkama naslovljen je “Musik fur idioten”; glazba za idiote. Rambo Amadeus, srpski pjevač koji je na Novu godinu 1992. usred Beograda pred punom dvoranom poslao publiku u neku stvar i rekao da neće pjevati dok se granatiraju hrvatski gradovi i uništavaju Dubrovnik i Vukovar, izvorni je tvorac kovanice “turbo folk”, a mogao ga je nazvati i “horror folk”. On je rekao, “Turbo folk je gorenje naroda. Svako pospješivanje tog sagorijevanja je turbo folk, razbuktavanje najnižih strasti kod homo sapiensa”. Cajke i razbijanje flaše o glavu idu zajedno kao budala i šamar.

 

No po prvi put se netko usudio reći – dosta je toga. To je pulski gradonačelnik Filip Zoričić.

Gradonačelnik brani svoju odluku time da grad ima pravo odlučiti kome će iznajmiti dvoranu. Neki smatraju da nema pravo određivati tko će što slušati, a neki pak – naravno, prvi SDSS i Milorad Pupovac – smatraju da je to “nacionalizam”, ustaštvo, strah od “srpskog kulturnog utjecaja”. Kad bi i bilo ovo potonje, prije bi se moglo govoriti o nekulturnom utjecaju: Cajke jesu određena “subkultura”, ali povezana s niskom razinom kulture publike i izvođača. Istina, svatko ima pravo slušati što želi. Ali u svojoj kući, ako je dobro izolirana, da se to ne čuje na ulicu, jer se tu može govoriti o zvučnom zagađenju. Neki su se žalili i na “buku ckrvenih zvona”, kao preglasna su im i čuju se rano ujutro dok spavaju. Naravno da ti prvi ustaju u obranu prava na zavijanje cajke kroz otvoren prozor BMW-a u 4 ujutro.

Od periferije do centra

Kad se govori o femomenu cajki, treba se zapitati: Kako je jedna prezrena subkultura od margina društva došla do mainstreama? U Jugoslaviji, “cajke” su se slušale u zadimljenim krčmama daleko na periferiji, tamo su se skupljali ljudi s margina društva, polusvijet povezan s kriminalom i prostitucijom. Biti viđen na takvim mjestima značilo je biti obilježen kao osoba niske kulturne i civilizacijske razine, to bi vas obično diskvalificiralo iz bilo kojeg boljeg i utjecajnijeg društva samo po sebi. Jednostavno, bilo je društveno neprihvatljivo.

Cajki nije bilo ni na javnim televizijama, niti su se izvodile na radiju, iako su “narodnjaci” bili prilično popularni. Teško je reći je li to istina, ali navodno je Tito osobno to zabranio, zbog imagea države kao kulturne i civilizirane, do čega mu je od šezdesetih na dalje bilo prilično stalo. Želi je biti ugledni svjetski lider, a cajke na javnoj TV bi mu taj ugled kvarile, smatrao je.

Lako je moguće da je tako: Teško da bi tko drugi mogao srediti da “narodnjaci” ostanu u svom getu. Kasnije je uveden i “porez na šund”, prvenstveno kao sredstvo borbe protiv “politički nepoćudnih” bandova (npr. Riblje čorbe, jer su Boru Čorbu ispravno pročitali kao antikomunista), no zahvatio je, Bogu hvala, i “cajke”. Naravno, kazete su se prodavale…  Ima li razloga, ako im je SFRJ udarila porez na šund, da to mi ne uradimo? Potez će netko možda smatrati spornim, i naravno postoje mogućnosti zloupotrebe, ali smatram da ideja u osnovi nije loša.

Na stranu Pupovčevo kmečanje, naravno da će oni reći da je zabrana cajki “udar na ugroženo srpstvo” i “strah od Balkana”. No ako je to “kultura” koju Srbija nudi svijetu, onda bolje da ne nudi ništa. Osobno, i danas volim čuti EKV pa i spomenutog Boru Čorbu, iako je potonji četnik, no valja razlikovati djelo kao takvo i osobu koja stoji iza njega. Kod Bajage je malo drukčije, zabavljao je srpske vojnike tijekom rata, pa čisto zato smatram da njegovim koncertima nije mjesto u Hrvatskoj, nisu ni na zapadu nikad nakon rata dozvolili nastupe glazbenicima koji su svirali za naciste, iako je njegova glazba posve OK.

Mafija i cajke

Brena je međutim ne samo šund, nego je i pjevala četnicima dok su klali oko Brčkog. Unatoč tome je rado viđen gost u Hrvatskoj. “Jer pjeva o ljubavi” i ne o politici. S druge strane, Marku Perkoviću Thompsonu, hrvatskom branitelju koji je i te kako zaslužan za podizanje morala našoj vojsci tijekom rata, mjesta ne samo da nema u Srbiji, nego često ni u Hrvatskoj. Na njegove koncerte su često odlazile jake snage Indexa kako bi negdje u gomili našli neko slovo U, pisala su se pisma gradonačelnicima gradova u Njemačkoj i Austriji gdje je trebao nastupati kako bi ga se denunciralo kao ustašu i fašista, i kako bi se isposlovala zabrana nastupa. Pupovčeva ekipa je isto pisala takva pisma. Sad kmeče, “nedemokratski je zabranjivati”, “to je stvar ukusa”, “tko ima pravo određivati drugima što će slušati”. Pa gospodo, nema. Nemojte ni vi drugima. Ne sviđa vam se Thomopson? Nemojte ići na njegove koncerte, jednostavno je. Ne morate ga slušati, nitko vas ne tjera. Nisu “Čavoglave” “Po šumama i gorama” da se uče po osnovnim školama.

No kod “cajki” postoje dva dodatna problema.

Prvo, one su simptom balkanizacije i kulturnog propadanja Hrvatske. Estetika cijelog tog “glazbenog žanra”, nazovimo ga tako – iako osobno smatram da je to više poremećaj – se da sažeti u jednu riječ – vulgarnost. Estetika turbofolka je estetika provincijskog kupleraja i zadimljene seoske birtije. Žene su svedene, slično kao u gangsta-rapu, na komade mesa, a nedavno se ponižavanjem žena u tom žanru – koji korijene vuče iz Turske više nego iz Srbije – pozabavila Ana Ninković, studentica Fakulteta dramskih umjetnosti u Beogradu, napravila je kompilaciju popularnih balkanskih pjesama u kojima se prikazuje ponižavanje žena i nasilje nad njima. Radi se, naravno, prvenstveno o žanru “turbofolka”: Pravobraniteljica, inače jako osjetljiva na sve i sve ostalo, se na takve stvari baš ne obazire. Doduše slično je i s nekim drugim žanrovima, poput gangsta rapa, ali oni bar imaju nešto urbanog štiha kojeg “cajke” jednostavno nemaju. Od žene se očekuje da izgleda i ponaša se kao jeftina moldavska prostitutka. Od muškaraca se očekuje da izgledaju i ponašaju se kao balkanski mafijaši. Eksplozija turbofolka devedesteih je obilježila povratak Srbije u opanke iz nekog poluciviliziranog stanja u koje su došli do osamdesetih. Sad se to nudi nama, i s velikim uspjehom. Cajke, donedavno povezane s ruralnim tematikama u tekstovima i glazbenim izričajem koji je bio prezren i u boljim društvenim krugovima i u Srbiji, sad su metestazirale pa se nudi cajka-trap, podjednako vulgaran i krkanski, ali s daškom urbanosti.

U svakoj verziji, turbofolk je poguban i zatupljujući. Istina, to često masovna kultura i jest, no spram drugih trash-žanrova cajke su kao heroin spram trave i pive. One jednostavno razaraju mozak konzumenta.

Drugi je ono što Pupovac smatra “strahom od balkanskog kulturnog utjecaja”. Ne radi se o tome, radi se o tome da je ta nazovimuzika bila pogonsko gorivo srpske agresije na Hrvatsku. Dok je hrpama ukradenog novca dovodila turbofolk pod svjetla reflektora iz opskurnih mjesta na kojima je nastao, srbijanska kriminalna elita stvarala je i paravojne organizacije poput Bijelih orlova, Ravnogorskih četnika i Arkanovih Tigrova. Srpska mafija, cajke, i agresija na Hrvatsku su povezani i isprepleteni i nemoguće ih je razdvojiti. Cajke mogu pjevati o nesretnoj ljubavi, ali cijeli žanr kao takav je u samim temeljima agresije na Hrvatsku.  Turbo folk je uvijek prikriveno radio za “srpsku stvar”, uvijek je u osnovi bio jedan segment šire slike velikosrpstva, i kad je naoko bio apolitičan. Ponekad je i otvoreno bio u službi ratnog huškanja, kao u slučaju Baje Malog Knindže ili “Jandrinog jata”.

Brojni srpski turbofolk izvođači javno su podupirali Miloševićevu politiku u devedesetima. Među najkontroverznijima je bila Ceca, supruga ratnog zločinca Arkana, koja je tijekom rata dizala moral četničkoj vojsci. Njihov brak je bio srpski pandan kraljevskog vjenčanja u Srbiji, i na simboličnoj je razini povezao dvije stvari koje su definirale Srbiju tog vremena – mafiju i cajke. Velikosrpski ratni zločinac, mafijaš, nasilnik s tribina, suradnik tajne policije oženio je polupismenu, neobrazovanu pevaljku iz ruralnih dijelova Srbije, a narod je to “omađijano” gledao. Taj visoko toksični spoj uništio je srpsku kulturu, ona se nikad nije oporavila. Srbija vrhunskih intelektualaca i umjetnika, poput Bogdana Bogdanovića, građanska Srbija, više ne postoji. Uništila ju je cajka, koja je apsoribirala sve – i srpsku mafiju, i politiku, i kulturu. Estetika cajke, estetika kiča i vulgarnosti, nasilja i alkohola, droge i oružja, prožela je i redefinirala sve u Srbiji, iako se, ironično, danas u Beogradu cajka sluša manje nego u Zagrebu.

Kao što je uništila Srbiju i vratila je iz građanskog odijela nazad u opanak i uniformu, tako će sasvim sigurno pošast cajki imati katastrofalne posljedice za Hrvatsku, i ne samo na kulturnom planu – kultura je temelj i politike i svega ostalog. Ostat će, kao u Srbiji, samo u kulturnom pogledu spaljena zemlja.

Cajke su prodor velikosrpstva u Hrvatsku, nastavak rata “drugim sredstvima”, loše zakamufliran. No to čak i nije najgore. Opijati, oružje, primitivizam, sve je to marginalno. Turbofolk kao sam žanr ima strahovitu razornu moć za društvo i kulturu koja mu se oda, i to je još jedan važan razlog zašto mu nema mjesta u Hrvatskoj.

Marcel Holjevac