ĆIRINE RIJEČI KOJIH SE TREBA PRISJETITI: Što je ekonomska ovisnost o državi donijela braniteljima?

Ćiro Blažević-screenshot

“Slobodan si koliko si ekonomski neovisan”, najkraće se može opisati krati klip jednog Ćirinog obraćanja, koje je došlo do mene putem društvenih mreža. “Zapamtite dok ste mladi… svi kažu zdravlje. I najdraviji čovjek bez novca – gotova bolest. I zato molim vas, vodite računa, da budete naoružani najjačim oružjem, a to je znanje. Znanje će vam donijeti ono što sam ja pretpostavio svemu – a to je novce, moć. Ja danas, hvala Bogu svakom kažem što ga ide, ne ustručavam se. Nikome ne podilazim jer sam slobodan. Nisam ja, to su Židovi izmislili. Slobodan si koliko si ekonomski neovisan”, zaključuje.

Nešto slično je Ćiro rekao i 2012. godine, opraštajući se od klupe NK Zagreba.

– Svakodnevno na televiziji gledam sve te jadne ljude koji ne primaju plaću, a gutaju laži i podvale političara. Slušaju i nadaju se da bi se nešto možda ipak moglo promijeniti… Vjerujte da ekstremno suosjećam s tim ljudima, ali ipak pripadam posve drugoj kategoriji. Ja sam slobodan čovjek zato što sam ekonomski neovisan i zato ovim činom želim dati lekciju svima koji obmanjuju. Dosta je, imam svoje dostojanstvo i ne dam se zajebavati!”, rekao je. A radilo se opet – o novcu, kad je vlasnik kluba Medić novac od transfera igrača preusmjerio u krpanje svojih dubioza.

Malo je ljudi poput Ćire koji će otvoreno reći, “ja radim za novac”. Većina ljudi će reći da se “ostvaruju kroz nešto”, rade iz entuzijazma, da novac nije važan… Naprotiv, novac je najpošteniji motiv zbog kojeg će netko nešto raditi, svakako čišći od zadovoljavanja osobnih ambicija i hranjenja ega.

No nas se tiče zbog onog drugog dijela, kojeg je ponovio u oba navrata. Tko hoće biti slobodan, tko hoće biti u položaju da može svakom reći “goni se” mora biti ekonomski neovisan. U socijalizmu ljudi nisu bili slobodni, iako je obećavao donijeti slobodu od ekonomskog izrabljivanja. Zašto? Jer su bili ovisni o transferima novca od strane države, vlasti. Oduzmete li čovjeku ekonomsku slobodu, da sam raspolaže novcem kojeg je stvorio ili zaradio, oduzeli ste mu, posredno, sve slobode. Narodi istočne Europe su devedesete krenuli u rušenje komunizma jer su htjeli – sami raspolagati svojom zaradom, htjeli su živjeti u svijetu u kom je rizik poduzetništva na njima. Jer u ekonomiji je spremnost da se preuzme rizik u korijenu stvaranja kapitala.

I sad dolazimo do hrvatskih branitelja. Oni su krenuli rušiti komunizam devedesetih, borili su se između ostalog za slobodniji svijet. No brojni su se nakon rata susretali s tim da su njihova radna mjesta nestala, a u najvećem broju su se susreli s pritiskom da – odu u mirovinu. Gotovo svaki branitelj ima svoju priču o tome. Velika većina je htjela nastaviti raditi, ali im je rečeno da za njih – više nema mjesta, ni u MORH-u ni drugdje. Da su oni svoje dali, da su zaslužni, da treba prepustiti mjesto mlađima. Ili su jednostavno potjerani u mirovinu ucjenama ili pritiscima.

To je naročito maha uzelo nakon 2.000, kad se vodila medijska kampanja protiv “viška zaposlenih” naročito u MORH-u, ali i protiv – branitelja. Uskoro nakon što su potjerani u mirovinu, počele su optužbe da su neradnici koji samo vise po kafićima i skupo naplaćuju svoje ratovanje. Počele su optužbe da su “ratovali za privilegije”. Kad se o nekom počne govoriti da je “privilegiran”, to je obično artiljerijska priprema za njegovo izbacivanje iz društva i potpunu marginalizaciju.

Odlaskom u mirovinu brojni branitelji su se u stvari našli u situaciji da su – ucijenjeni. Krenuli su i pritisci ih Haaga da se uhite generali, u akciji koja je trebala “poravnati krivnju” za rat, golu agresiju Srbije. Slušali smo kako “krivnju treba individualizirati” i “kako je zločina bilo na svim stranama”, ismijavana je teza (koju nitko nije ni postavio!) da je u “obrambenom ratu nemoguće počiniti ratni zločin”, zanemarujući da je agresija sama po sebi zločin. Zanimljivo je primijetiti kako svijet ima posve drugi stav u ratu u Ukrajini. Ukrajinci se brane, i svaki pritisak na njih u vidu prijetnje suđenjima za ratne zločine bi bio voda na mlin Putinu, svjestan je danas svijet kojem Milošević nije bio opasnost, on je bio opasnost samo za nas ovdje, ali Putin jest.

Uzevši mirovine, brojni branitelji su se našli u poziciji da ne mogu – reći nikom ništa. Za razliku od Ćire. Vlasti su to pak koristile kao sredstvo ucjene i pritiska na braniteljske udruge, za instrumentalizaciju branitelja, jer – kad vam egzistencija ovisi o milosti nekog u ministarstvu, onda se ne želite previše politički ili kako drukčije eskponirati. Ako i progovorite, nitko vas neće uzeti ozbiljno. Ili će se im se prebrojavati primanja, Kao u slučaju Đure Glogoškog, kad se s braniteljima pobunio protiv sustavnog ponižavanja branitelja u javnosti, i to od strane ministra branitelja i njegovog pomoćnika koji ih je otvoreno izrugivao, i to pred predstavnicima bivših neprijatelja, koji je postavio pitanje “zašto srpski veterani nemaju PTSP”; insinuirajući da je PTSP kod branitelja produkt grižnje savjesti zbog napada na “nejač” (i zanemarivši, neovisno o tome, da srpski veterani i te kako boluju od PTSP-a, kao i svi veterani svijeta, samo im ga njihova država ne priznaje jer bi time priznala da je Srbija bila strana u ratu!). Sjetite se da je Index pisao kako je mirovina Glogoškog preko 20.000 kuna, velikodušno joj pribrojivši i plaću njegove supruge, i invalidninu. Naime, Glogoški je nepokretan od vrata na dolje, pa ima pravo, prema zakonu, na osobu koja će za plaću brinuti o njemu 24 sata dnevno, jer treba takvu njegu, a logično da je za to uzeo suprugu.

Braniteljski prosvjed se našao na udaru jer se tvrdilo da branitelji traže više novca, još privilegija, nabrajale su se postojeće (često izmišljene, poput upisa djece branitelja na fakulteta preko reda) iako o tome nije bilo govora. Tražila se ostavka ministra, što je posve legitiman zahtjev.

Poanta je: Ćiro je u pravu. Trebate imati svoj novac, da biste mogli svakom reći što ga ide. Ćiro je radio kao trener do duboke starosti, iako mu nije nedostajalo novca – i radio je za novac, nije htio raditi bez da ga se plaća, kao u “Zagrebu”. Ali je jasno poručio – imam svoj novac, nije me briga za vas.

Brojni branitelji su namamljeni u mirovinu, ili potjerani u nju, i danas više praktički nemaju pravo glasa u ovom društvu kojem su udarili temelje. Tako se stvaraju poslušnici, tako se stvaraju ucijenjeni ljudi. I tako su od nekad ponosnih ljudi stvoreni ljudi na marginama društva, koji se u tom društvu praktički više ne smiju ni oglasiti bez da se nađu na udaru svih mogućih difamacija.