Ovo je nevjerojatna istinita priča, ustvari sveto čudo, o čovjeku stolaru koji nije znao niti Očenaš, a isklesao je u kamenu cijeli Križni put, jedinstven u svijetu s ukupno preko 155 tona kipova. I to u samo tri godine. Priča je to o »uskrsnuću » Vinka Kajmaka od nevjernika do Božjeg čovjeka…
– Rođen sam u Posedarju 1935. u siromašnoj obitelji u kojoj je bilo 12-ero djece. Mama nas nije mogla prehranjivati pa da bismo preživjeli jeli smo bobice od smriča, kolutiće drače, brbeče; sve što smo u prirodi mogli naći. Jednoga dana u meni se nešto pokrenulo, obuhvatio me neki nezaustavljivi poriv i kazao sam majci kako ću napraviti škale do neba i zamoliti Boga neka nas prehrani, a ja ću mu kasnije, kad odrastem, višestruko vratiti. Tako je počelo, ali tek 1995. kad sam otišao u mirovinu, donosi zadarskilist.
Do tada, danas 85-godišnji Vinko Kajmak, po obrazovanju stolar, bio je uposlenik u GP Jadran i obavljao pretežito tesarske poslove. Njegov Bogom dani talent svima je za oko još tada zapeo, ali zbog obilja radnih obveza nije ga mogao objelodanjivati.
Zadovoljan s malim
– Počeo sam 1995. isklesavši u kamenu kućicu pa sam zatim napravio crkvicu do nje i sve u njoj. Križni put počeo sam raditi u 76. godini života, no tada sam samo temelje kopao, a na kiparskim uratcima, sa suradnicima, po postajama započeo sam 2016. i evo 2019. Križni put završio sam s 14 postaja i s još tri sveta otajstva: Posljednjom večerom, Velikim križem i Uskrsnućem. Sad samo dorađujem sve postaje i nadopunjujem svaku s motivima iz našega kraja i iz Biblije, a na svakoj je postaji obvezno nekakav sitni motiv iz moga Posedarja.
Kad sam prvi put vidio Vinkove skulpture, bio sam uvjeren kako je on akademski kipar, a ne obični stolar, a kad sam ga upoznao spoznao sam kako je plemenit, dobar, pošten, samozatajan i nezahtjevan – doista Božji čovjek.
– Imam mirovinu od samo 1900 kuna, no ja sam zadovoljan. Skuham jedan krumpir, bacim na njega kap ulja i zrno soli i više mi ne treba.
Kako je došlo do njegove duševne preobrazbe?
– U crkvu nisam išao, čak nisam znao ni Očenaš i kad sam odlučio izraditi Križni put i započeo ga, svake sam noći, 18 dana zaredom, proživljavao tešku duševnu katarzu. Kušnju u borbi Dobra i Zla. Nečastivi me napadao svim sredstvima želeći da odustanem. Nisam mogao spavati jer čim bih utonuo u mrak počelo me je jako boljeti po cijelome tijelu. Osjećao sam kako veliki štakori po meni padaju, a ja se ne mogu obraniti. Molio sam Boga neka me ne uzme dok Križni put ne završim. Nisam znao što ću pa sam se obratio don Stipi Mustapiću koji mi je blagoslovio kućicu, za njim sam prvi put ponavljao riječi Očenaša i prvi put u životu u 83. godini dobio hostiju. Sljedeće noći nečastivi je pobjesnio. Jako se cijela kuća tresla, sav namještaj i ja također. Osjećao sam kako mi od glave k nogama izlazi neka čudna sila i izašla je na prste. Od tada sam vitalan, zdrav čovjek i bez ikakvih problema s ovim godinama radim po cijeli dan.
Vratiti u zdravo stanje
Vinko cijeni i voli sve ljude. Kaže kako nikada nikoga nije razlikovao, a jako je zahvalan mnogima koji su materijalno pomagali njegov sveti projekt neprocjenjive vrijednosti. Roku Brali posebice, koji je gratis uložio veliki novac, kako bi Vinko uspio. Općini Posedarje na čelu s načelnikom Ivicom Klancem i Župi posedarskoj također.
– Meni je ustvari svaki dar, veliki ili mali, jednako vrijedan i zato ću na početku Križnog puta isklesati ploču s imenima svih koji su ičim pomogli, ne navodeći koliko su.
Zašto je odlučio, sa suradnicima, iskipariti baš Križni put i sve u dalmatinskom kamenu?
– Vidio sam kako su ljudi nezadovoljni, usamljeni, jedan od drugoga otuđeni pa sam odlučio povratiti ih u zdravo stanje na ovaj način zbližavanjem ih. I to je moj uzvrat Bogu za sve što je on za mene učinio.