Danas slavimo spomendan sv. Franje Asiškog. Ovaj događaj iz njegova života govori nam puno o njemu.
Jednog dana sveti Franjo, izašavši iz samostana, sretne brata Ginepra. Bijaše to prostodušan i dobar brat pa ga je Franjo jako volio.
U susretu mu reče: „Dođi brate Ginepro, idemo propovijedati“.
„Oče moj“, odgovori ovaj, „ti znaš da sam neuk. Kako ću ljudima propovijedati?“
No kako Franjo bijaše uporan, pristao je. Prošli su gradom moleći u šutnji za sve one koji su radili u trgovinama i po vrtovima. Smiješili su se djeci, pogotovo onoj najsiromašnijoj. Sa starijima su popričali, pomilovali bolesnike, a nekoj ženi pomogli ponijeti vjedro s vodom.
Nakon što su nekoliko puta prošli gradom, sveti Franjo reče: „Brate Ginepro, vrijeme je da se vratimo u samostan“.
„A propovijed?“ – upita brat Ginepro.
„Pa propovijedali smo…“ – odgovori svetac smiješeći se.
Franjo Asiški, rodio se je kao Giovanni Francesco Bernardone. Utemeljitelj je franjevačkog reda ili Reda manje braće, suutemeljitelj reda klarisa (Reda siromašnih gospođa), a njime je nadahnut i Treći franjevački red, koji se danas dijeli na Samostanski treći red i Franjevački svjetovni red. Franjo je ostao doživotno đakon, jer se smatrao nedostojnim da primi svećenički red.
Danas je blagdan svetog Franje Asiškog, u vjerničkom puku omiljenog sveca, osnivača i zaštitnika franjevačkog reda. Stoga, sretan dan svim Franjama, Frankama, Franicama,… i svima koji nose ime tog omiljenog katoličkog sveca. Svjetski dan zaštite životinja u cijelome svijetu obilježava se također 4. listopada jer je sv. Franjo smatrao da su sva živa bića stvorena od Boga te im kao takvima nitko ne smije nauditi.
Najpoznatija priča koja Svetog Franju Asiškog povezuje sa životinjama jest ona o vuku. Stanovnici grada Gubbia dugo su živjeli u strahu od vuka koji je napadao njihovu stoku i njih same. U želji da stanovnike oslobodi straha i gradu donese mir, Franjo se sprijateljuje s opasnim vukom s kojim postiže dogovor da više ne napada ljude, a oni će ga zauzvrat hraniti. Tako je i bilo dok vuk nakon dvije godine nije uginuo. Osim dijaloga mira s vukom, sv. Franjo poznat je po prijateljstvu s pticama poput lastavica, sokola, grlica, fazana, ševama, ribama i ostalim životinjama. Franjo Asiški (pravo ime Giovanni Bernardone), osnivatelj Franjevačkoga reda (Assisi, 1181. ili 1182 – Assisi, 1226). Sin bogata trgovca u Assisiju i majke Francuskinje (po kojoj ga je otac zvao Francesco). Nakon bolesti i obraćenja napustio je obiteljsku kuću i od 1208. živio kao prosjak (odatle mu nadimak il Poverello – Siromašak) i putujući propovjednik, brinuo se za gubavce i popravljao ruševne crkve. Njegovo propovijedanje o ”evanđeoskom siromaštvu” brzo se širilo, pa su mu se već 1209. priključili prvi istomišljenici. Kako je broj pristaša brzo narastao, Franjo ih je okupio u Red manje braće (franjevci) i sastavio jednostavna pravila koja su se zasnivala na tekstovima Novoga Zavjeta; braća su se obvezivala na življenje u siromaštvu i pokori te služenju ljudima i Crkvi.
Pravila je usmeno odobrio papa Inocent III. (1209), dok ih je Honorije III. konačno potvrdio papinskom bulom (1223). Godine 1212. priključila se Franji i asiška plemkinja Klara pa tako nastaje i ženska grana franjevačkoga reda. (klarise) Franjo je njegovao misionarski duh Crkve pa se i sam s križarima uputio na Istok (1219), gdje se uspio sastati sa sultanom Al-Malikom. Već sljedeće godine odrekao se svih upravnih dužnosti u Redu, povukao se u samoću na Monte Alverno, gdje je doživio mistično iskustvo stigmatizacije (1224), što je prvi zabilježeni slučaj te pojave uopće. Ponovno je krenuo propovijedati, ali se zbog bolesti vratio u Assisi. Tjelesne patnje shvaćao je kao nasljedovanje muke Kristove, o čemu govori i poznata Pjesma stvorenjȃ (Cantico delle creature) ili Pjesma bratu Suncu (Cantico di frate Sole, 1224), prvi značajan pjesnički tekst na pučkom jeziku u talijanskoj književnosti (pisan na umbrijskom dijalektu). Umro je u crkvi sv. Marije od Porcijunkule u kojoj je doživio svoje obraćenje.
– Dvije godine nakon smrti (1228) papa Grgur IX. proglasio ga je svetim; grob mu se nalazi u crkvi sv. Franje u Assisiju, koja je podignuta u njegovu čast.
– Spomendan 4. listopada. Osim u talijanskoj likovnoj umjetnosti, gdje su, uz ostalo, dani ciklusi iz svečeva života (Giotto, u Assisiju i Firenci), sv. Franjo često je prikazivan i izvan Italije, osobito scena stigmatizacije (A. Dürer, L. Cranach, El Greco, F. Ribalta, B. E. Murillo).
U književnosti je Franjin lik obrađen predajom (Fioretti di San Francesco), kroz legende (J. G. Herder, C. Brentano), pjesmama (P. Celan), pripovijetkama (N. Kazandzakis, L. Weismantel), u XI. pjevanju Danteova Pakla i dr.