Bošnjački je gazija govorio na dejtonskom rođendanu svjedočeći kako se vrata pakla lako otvaraju, a jako teško – ponekad nemoguće! – zatvaraju. Ne znam je li Ljiljan Zlatni nekoga citirao, ali dobro bi bilo da na ovu istinu češće podsjeća svoje bošnjačke jatake u Beogradu, pardon – Sarajevu.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Tristotinjak zastupnika Parlamentarne skupštine iz 32 zemlje članice Saveza, od 23. do 26. svibnja zasjedalo je u Daytonu u povodu obilježavanja 30. obljetnice Daytonskog mirovnog sporazuma koji je postignut u vojnoj bazi Wright-Patterson 1995., a potpisan kasnije iste godine u Parizu. Nakana organizatora, koje je predvodio američki kongresmen Mike Turner, bila je proslaviti mir i moć diplomacije. No, sudeći po govorima, poglavito onih (visokih) gostiju koji su dolazili iz Bosne i Hercegovine, povratak na – mislilo se nekoć – mjesto povijesnog sporazuma, prometnuo se u povratak na mjesto zločina. Stara poštapalica kako je Dayton zaustavio rat već je stanovito vrijeme izlizana do banalnosti. Štoviše, u aktualnom trenutku djeluje banalno budući da ni taj toliko opjevani (dejtonski) mir nije više što je bio. Kako bi, uostalom, i bio kad su u međuvremenu visoki predstavnici Sporazum prekrajali kako im se (god) ćefnulo, pa se sada govori o novom Daytonu kako bosanski (pretis) lonac ne bi opet prokuhao.
Malo šale nije na odmet…
Dakle, tri-četiri dejtonska dana prometnula su se u, više-manje, komemoraciju, slijedom čega su nerijetki oni koji misle kako je Dayton već odavno dao svoje te kako bi trebalo okrenuti novu stranicu. Da, ali kako?! Tri-četiri dana, koja su zapravo bila samo izlet brojnim bh. delegacijama „sva tri znaka“, nisu dala odgovor. Naglasila su tek duboke razlike – ne samo u viđenju toga starostavnog dokumenta koji je zakopao ratne sjekire na središnjem dijelu brdovitoga Balkana, već i kada je riječ o budućnosti Bosne i Hercegovine. U takvo su se ozračje, mada tek 29. svibnja, nakon što su se natovci i gosti razišli, uklopili i glazbenici Sarajevske filharmonije, ovom prigodom pojačani glasovitom američkom dirigenticom Marin Alsop, izvevši u Daytonu Beethovenovu 5. simfoniju. Jer – vremena su ozbiljna… pa je onda i logično da Bosancima i Hercegovcima dirigiraju – Amerikanci. Navika je – čudo! Ne misli, dojam je, Denis Bećirović da su vremena ozbiljna pa je svoj govor na ovome rođendanu (…) počeo s dvije šale. Prvo je kazao kako je od agresije do danas Bosna i Hercegovina ostvarila značajan napredak… Što je, u biti, samo parafraza one sarajevske, ponajprije defetističke: Samo nek’ ne puca! I, doista, to je taj napredak! A onda je, kako bi obranio ovu svoju labavu tezu, dometnuo: „Danas se Bosna i Hercegovina nalazi pred vratima Europske unije i NATO-a.“ Kazao je ovo taj bošnjački član troglavoga bh. državnog vrha, iznenadivši ovim (neutemeljenim) muštulukom nazočne. Potom je, obznanivši kako iza ovih strateških vanjskopolitičkih ciljeva jednoglasno stoje državni organi, zaprepastio i svoju cimericu (vrata do vrata) iz sarajevske Titine 16 Željku Cvijanović koja se, baš kao i svaki pristojan Srbin/Srpkinja ma gdje bio/bila, čim čuje članstvo u Paktu, za pištolj laća. Zasad (samo) figurativno.
Eisenhowerovo najjeftinije osiguranje
Već evo i to govori kakva je BiH država 30 godina od potpisivanja Mirovnog sporazuma koji je – bizarnostima nikad kraja – u Republici Srpskoj državni praznik, a nekad se (i) u Sarajevu slavio. Doda li se tomu i kako su mu 30. rođendan obilježila dva člana Predsjedništva izabrana bošnjačkim glasovima te srpski član izabran u drugoj polovici Nedjeljive, jasno je koliko je – u Bosni! – sati. Ne, dakle, pet do 12, već 12 i pet. Rečeni je Berćirović usput iskoristio prigodu misliti (?) lokalno, govoriti globalno, pa je zavapio u pravcu Zapada: „Pomozite nam obraniti vaše nasljeđe i ne dozvolimo da Rusija na zapadnom Balkanu otvori drugi front!“ Dodavši i kako sigurnosna kriza u BiH nije lokalni problem, već, veli, rezultat agresivnog djelovanja Moskve putom njihovih proxyja u Republici Srpskoj. Termin proxy reafirmiran je na početku ruske „specijalne operacije“, kada su službena Moskva i saveznici joj – u to doba, istina, rijetki – tvrdili kako NATO, čitaj Washington, preko (nesretne) Ukrajine vodi posrednički rat protiv Rusije. Primjerice, jedan od njih bio je i Zoran Milanović kojemu je uzvratio specijalni američki izaslanik za zapadni Balkan. „Milanović je u krivu, ovo nije proxy rat, ovo je pokušaj da se pomogne žrtvi neprovocirane agresije kako bi se obranila“, poručio je Gabriel Escobar hrvatskom predsjedniku. Što ipak ne mijenja povijesni fakt kako je (još) 1955. Dwight D. Eisenhower kazao kako su proxy ratovi najjeftinije osiguranje na svijetu. Za Ameriku, dakako. Uzgred, taj je glasoviti američki general, političar i predsjednik njemačkog podrijetla, baš kao i Donald Trump. A kad smo već kod aktualnog američkoga predsjednika, treba podsjetiti, prije svega dejtonskog zanesenog govornika Bećirovića, kako već tjednima posredno i(li) neposredno kontaktira s Vladimirom Putinom te kako Kremlj više nije anatemiran u mjeri u kojoj je bio dok je u Bijeloj kući stolovao Joe Biden, taj, kazali bi u Sarajevu, stari prijatelj Bosne.
Nove okolnosti
Ta se promjena drastično očitovala i na primjeru Sirije. Nekadašnji vođa Hayat Tahrir al-Shama i bivši pripadnik ISIL-a i Al-Qaide Ahmed al-Sharaa od siječnjajeprivremeni predsjednik Sirije i već je pohodio Bijelu kuću, ali i, u svom prvom (predsjedničkom) pohodu Europi, Elizejsku palaču. Teroristička – makar prema zapadnoeuropskom atestu – prošlost učas mu je, dakle, zaboravljena. Štoviše, Trump ga je, nakon što ga je ugostio, egzaltirano opisao: „Mlad, privlačan momak!“ (Na što se, zanimljivo, prva dama nije obazirala…) Iz čega neki analitičari vide prigodu čak i za političku rehabilitaciju Milorada Dodika koji je na američkoj crnoj listi – zapravo više njih. Istovremeno, pripadnici te škole „novih okolnosti“ drže i kako bi rješenje za funkcionalniju BiH trebalo tražiti u već viđenom. Primjerice, Bećirovićev imenjak, zagrebački vanjskopolitički analitičar Avdagić podsjeća kako u Europi – kao sinonim funkcioniranja u različitosti – već postoje Belgija i Švicarska te kako europske i NATO institucije nisu slučajno smještene u Bruxellesu i Belgiji. Uzalud je, međutim, prizivanje tih činjenica. Političko je Sarajevo nespremno na primirje na (istočnom) frontu prema Srpskoj i povremeno, ali sve žešće, i na (zapadnom) prema Hrvatima.
U biti, Bećirović je i u Daytonu bio glasnogovornik (bošnjačke) Trojke koja je sredinom prošloga tjedna žestoko reagirala na svaki pokušaj reanimiranja pregovora u kojima bi sudjelovale sve tri legitimno izabrane bh. strane. Pritom su s indignacijom odbili čak i ponudu Milorada Dodika da razgovaraju sa Željkom Cvijanović, kad već neće s njim. Samo što je završeno obilježavanje 30. obljetnice u Daytonu, oglasili su se iz slobodarskog Sarajeva nazivajući neprincipijelnim i utopističkim pozive koji dolaze iz SNSD-a i HDZ-a koji se odnose na (njihovo) odustajanje od rekonstrukcije u Vijeću ministara BiH. A budući da su aktualnoj eresovskoj vlasti već presudili, koncentrirali su se na Dragana Čovića kojega evo pozivaju da se priključi (njihovoj) Platformi za mir, europskim integracijama i ekonomskom razvoju te da odustane od, kako poručuju, zaštite Dodika kao bjegunca od zakona, rušitelja ustavnog poretka, secesioniste, antieuropejca i promotora ruskih interesa u BiH…
Hajduk u Moskvi
Nakon čega je uslijedila i reakcija na moguću komunikaciju s Cvijanović: „U svezi s pozivom odmetnika od zakona Dodika da razgovaramo sa Željkom Cvijanović kao njegovim predstavnikom, smatramo da je dobro da je ruski potrčko i secesionista konačno shvatio da nećemo razgovarati s njim, ali štiteći dignitet najviših državnih funkcija, ne prihvaćamo da se institucija člana Predsjedništva BiH zloupotrebljava pretvarajući je u poziciju kurira hajduka Dodika.“ Rječnik je eto, dakako, (bošnjačkih) portala i (lošijih) gradskih birtija oko fajrunta. U kojemu se prepoznaje (i) izričaj Elmedina Konakovića koji je svojevremeno tračao u Laktaše na noge „hajduku“, uvjeravajući svakoga tko ga je htio slušati kako se Mile promijenio. To jest – popravio. Slijedom čega treba kazati kako je, uza sve mane, eresovski vožd dosljedan. Makar kad govori o Bosni i Hercegovini kao državi kakvom je vide – i nastoje praviti – bošnjački dužnosnici. Vidio je, naime, kako su u bošnjačkom (hladnom) zagrljaju prošli Hrvati u Federaciji, pa traži saveznike za eresovsku opstojnost kad god i gdje god može. Konačno, dok su ga po Sarajevu ovako hvalili, on je nonšalantno otputovao u Moskvu na Trinaesti međunarodni sastanak visokih predstavnika odgovornih za sigurnosna pitanja. I od tamo poručio kako je na djelu krah zapadne civilizacije te da Zapad gubi snagu pa se iživljava na Balkanu. Uz to kazao je kako će Trumpov izbor doprinijeti uravnoteženom svjetskom poretku, čemu će, drži, doprinos dati i Kina.
Tri želje (a nigdje zlatne ribice)
Zanimljiva je, međutim, i analiza „poštenog Srbina“ Vojina Mijatovića koji je odmah poslije 30. rođendana (dejtonske) Bosne progovorio o tomu kako se bavimo posljedicama, ali da pritom ne konstatiramo uzroke. Taj, inače, autor knjige Sto posto Srbin, Sto i jedan posto Bosanac te i bivši Dodikov stranački perspektivni omladinac, vjeruje kako se više ne bismo trebali praviti ludi i ne vidjeti kako u ovoj zemlji većina Srba želi disoluciju, većina Bošnjaka dominaciju i većina Hrvata federalizaciju. Nije, dakako, otkrio toplu vodu; Jer eno krajem travnja Dragan je Čović u Hrvatskom tjedniku poručio kako su tri federalne jedinice budućnost BiH. I, istina, Srbi većinski jesu za „zbogom Bosno“, ukoliko će Bošnjaci od Sarajeva praviti predratni Beograd. A možda i bez toga… U takvim okolnostima jedino bošnjačke stranke po međunarodnim skupovima maštaju o Jednoj i Jedinstvenoj i Nedjeljivoj BiH, opiru se svakoj federalizaciji, a pritom usput broje u koliko vagona mogu stati preostali Hrvati te traže „novog Komšića“ kada aktualnom istekne četvrti mandat. Usput, i taj je bošnjački gazija govorio na dejtonskome rođendanu, svjedočeći kako se vrata pakla lako otvaraju, a jako teško – ponekad i nemoguće! – zatvaraju. Ne znam je li ovo Ljiljan Zlatni nekoga citirao, ali dobro bi bilo da na ovo što je kazao u Daytonu češće podsjeća svoje bošnjačke jatake u Beogradu, pardon – Sarajevu. Naime, vrata pakla trenutačno su nam bliža negoli ona EU-a i NATO-a, o čemu snatri Bećirović pričajući viceve po Daytonu.
.