Kad su partizani osvojili Široki Brijeg, u veljači 1945., Titovi partizani su počinili stravične zločine za koje nikada nitko nije odgovarao. Odmah po zauzimanju samostana (7. veljače 1945. u 10 sati) sabrali su sve fratre, svećenike i klerike, kao i đake i druge koji su se tu zatekli, u zbornicu te uskoro potom sve one koji su nosili habit odveli u samostansko dvorište, ubili, ubacili u protuzrakoplovno sklonište, polili benzinom i zapalili…
Fra Leonard Rupčić se nije nalazio u toj skupini franjevaca koji su ubijeni prvi dan. On se s drugom skupinom fratara i civila sklonio u fratarsku mlinicu i hidrocentralu na rijeci Lištici. Nakon završetka borbi partizani su ih 8. veljače pozvali u samostan. Od fratara su tu bili: fra Andrija Jelčić, gvardijan, fra Bonifacije Majić, profesor u mirovini, fra Rade Vukšić, direktor Gimnazije, fra Fabijan Paponja, ravnatelj Konvikta za vanjske đake, fra Leonard Rupčić, profesor, fra Miljenko Ivanković, klerik, te braća laici fra Melhior Prlić i fra Fabijan Kordić. Sve su ih, skupa s tamo pronađenim đacima i civilima, smjestili u fratarsku zbornicu. Potom su civile pustili da idu kućama, đake su poslali u Ljubuški i Trebinje u partizansku vojsku, a svećenike i obučene klerike su odveli u nepoznato. Kasnije su, prema svemu sudeći, svi završili život u podbiokovskim vrtačama, u blizini Zagvozda, donosi komunistickizlocini.net.
Kad su se sutradan (8. veljače), nakon što je prestala pucnjava, fratri popeli na Brijeg, ne znajući još uvijek što je snašlo one koji su tu bili zatečeni jučer, partizani su ih sproveli u zbornicu. Istoga su ih dana (8. veljače) partizani potrpali u kamion i nekamo odvezli sa Širokog Brijega. Posljednji put je fra Leonard viđen na prolazu kroz Zadvarje: prepoznao ga je njegov đak Tomo Čizmić kroz škure, na kamionu punom ljudi.
Fra Leonard svoj je život završio s partizanskim metkom u potiljak negdje u gudurama u blizini Zagvozda. 0 tome je kružila priča od početka, još tamo od 1945., ali se uglavnom nitko nije javno smio o tome očitovati, jer su ljudi živjeli u silnom strahu. Svakako, preživjeli su franjevci u vrijeme onoga daška slobode početkom 70-ih godina 20. stoljeća, koji se redovito naziva „hrvatskim proljećem” već imali pouzdane dojave da su njihova braća pobijena upravo u blizini Zagvozda, a to je bila upravo ona skupina koja je odvedena sa Širokog Brijega 8. veljače 1945.
S propašću komunizma javili su se svjedoci, a u lipnju 1990. Glas Koncila objavio je nekoliko članaka o skupini franjevaca i civila koji su bili brutalno mučeni i nakon toga poubijani u blizini Zagvozda. Štoviše, 29. prosinca 1990. splitsko-makarski nadbiskup Ante Jurić slavio je u Zagvozdu misu za pobijene žrtve Titovog komunističkog režima na tome području, a među njima na osobiti način za hercegovačke franjevce. Međutim, rat koji je uslijedio 1991., kao i inercija franjevačke zajednice, učinili su da su i ta sigurna saznanja o mjestu pogubljenja skupine hercegovačkih franjevaca pomalo pala u zaborav. Trebalo je opet čekati gotovo 15 godina da bi započela stvarna i terenska istraživanja koja bi konačno riješila sudbine osmorice, a možda i više, hercegovačkih franjevaca pred kraj Drugoga svjetskog rata.
Nakon što je uprava provincije hercegovačkih franjevaca 4. studenog 2004., osnovala Povjerenstvo za pripremu kauze mučenika, pročelnik Povjerenstva fra Ante Marić pokrenuo je akciju za pronalaženje posmrtnih ostataka navedene skupine franjevaca ubijene u blizini Zagvozda. Potraga je donijela rezultate: nakon dojave nekih svjedoka iz Zagvozda započelo je otkopavanje na Đoginoj ledini, gotovo nepristupačnom terenu kod Zagvozda, zapravo u jednoj vrtači u bespuću u kojoj za razliku od okolnoga zemljišta – nije bilo nikakva raslinja, niti su u njoj od 1945., koze htjele pasti travu. Iskapanja na Đoginoj ledini trajala su 14 dana, od 6. do 19. travnja 2005. Iskopani su ostatci 18 kostura i preneseni na DNK analizu na patologiju u KBC „Firule” u Splitu. Do danas su u najvećoj mjeri zalaganjem dr. Marije Definis-Gojanović identificirani ostatci trojice franjevaca: fra Melhiora Prlića, brata laika, fra Zdenka Zupca, župnika u Ružićima (1943.-1945.) i fra Julijana Kožula, župnika u Veljacima (1944.-1945.). To pak znači da su bile netočne vijesti da bi posljednja dvojica bila ubijena negdje u okolici Ljubuškog. Oni su priključeni onoj skupini franjevaca koji su se skrivali u mlinici i hidrocentrali te 8. veljače 1945., odvedeni sa Širokoga Brijega u nepoznatom pravcu, a sada je jasno: u pravcu Zagvozdu te tamo bili pogubljeni. Među njima zasad nije identificirano i tijelo fra Leonarda Rupčića, ali gotovo da nema nikakve sumnje da je jedno od 18 iskopanih tijela na Đoginoj ledini upravo njegovo.
Svjedoci koji su se usudili progovoriti tek 1990., ili pak 2004., godine govore o velikoj brutalnosti s kojom su partizanski krvnici pogubili skupinu u Zagvozdu, a o tome nedvosmisleno svjedoče i pronađeni ostatci kostura prilikom iskopavanja 2005. godine:
Bili su svezani žicom za zapešća i za vrat, kao i međusobno, s drugom žrtvom. Ako se može dati nekakva rekonstrukcija, žrtve su u kamionu prevezene sa Širokog Brijega, a usput su im ubačeni i još neki franjevci u Ljubuškom, s jasnom nakanom da ih se pogubi na tajnom i nepristupačnom mjestu. Tako su, vjerojatno već sutradan, 9. veljače dovezeni u Zagvozd, u zaselak Lovrinčiće, a potom u jednu usamljenu kuću na posami, na lokalitet zvan Sudišće. Tu su kuću još 1941., Talijani spalili zbog dojave da je vlasnik bio partizanski doušnik, pa je izvana izgledala očuvana, ali unutra nije bilo podova. Tako su partizani skupinu od 18 zatočenika, među kojima je najviše bilo hercegovačkih franjevaca, vanjskim stubama popeli na prvi kat, a onda ih s vrata pustili ili gurnuli unutra. Kako unutra nije bilo poda, svi su oni propali u podrum, niz liticu visoku 7-8 metara. Već tada su se u mraku i ne nadajući se padu, žicom međusobno povezani, morali polomiti, a neki su možda i smrtno stradali. Čuli su se strašni jauci. Nakon toga su uslijedili pucnji iz vatrenoga oružja, da slučajno tkogod ne bi preživio. Na kraju su sve okončali bacajući bombe u tu izbu tako da je nakon završetka operacije sve uokolo bilo krvavo. Sutradan su ih pokopali u jedan vrtao nedaleko od kuće u kojoj su ih pobili. Međutim, kako je vlasnik kuće Jure Radić i sam bio partizanski odbornik, on se protiv toga pobunio i tražio da se tijela uklone iz njegova vrtla.
Tako su prisilili neke domaće ljude koji su pobijene iskopali iz zemlje, u kojoj su bili tako plitko ukopani da su nekima još noge virile iz zemlje, te ih prenijeli u drugi vrtao kojih stotinu metara udaljen od Radićeve kuće i tu ih pokopali. Ta se vrtača zove Đogina ledina, gdje su 60 godina kasnije (1945.-2005.) i iskopane kosti onih koji su nevini bili u blizini pobijeni i tu pokopani. Mještani godinama nisu smjeli ovo mjesto posjećivati niti o tome pričati. Hrabriji su noću ili po velikom nevremenu posjećivali grobove franjevaca – mučenika i nad njima se molili. Zagvožđani govore kako na njihovu području ima još mnogo grobova i nevinih žrtava, koje su stradale u naletima od partizanske ruke nakon rata. Poznata gubilišta su npr. ‘Potkamenik’ i ‘Šuvarov dolac’. Glavni partizanski odbornici koji su u to doba harali po Zagvozdu, kako pričaju mještani, jesu pokojni Pavao Lozo, poznati prvoborac i komunist Imotske krajine i Marijan Lubina koji je živio u Zmijavcima kod Imotskog. Njih su dvojica ljudima pljačkali i nosili sve iz kuća, odvodili stoku, odnosili žito i dr. Tamošnji ljudi smatraju da su i oni povezani s ubojstvima svećenika i mnogih civila, donosi komunistickizlocini.net...
Pregledom ekshumiranih koštanih ostataka utvrđeno je da pripadaju osamnaestorici odraslih muških osoba. Kosti podlaktica šest osoba bile su povezane žicom. Na kostima jedanaest osoba utvrđene su strijelne rane. Kod desetorice se radi o strijelnim ranama glave, mahom u području tjemeno-zatiljnog ili zatiljnog dijela glave dok je jedna osoba imala strijelnu ranu natkoljenične kosti. Četiri osobe imale su po dvije strijelne rane (jedna dvije strijelne rane glave, jedna strijelnu ranu glave i zdjelice, a dvije strijelnu ranu glave i udova). Uz kosti nađeni su i predmeti, uglavnom puce i komadići tkanine, te kod jedne osobe tri zrna streljiva i donji dio žlice.
Nakon obrade i laboratorijske DNA analize uspješno su identificirane tri osobe.
Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka krvi Joze i Vinka Prlića, sinova braće pok. fra Melhiora Prlića, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa. Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzorka krvi najuže rodbine, utvrdilo se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. tijela 11 pripadaju pok. fra Melhioru Prliću. Pokojni Melhior Prlić preminuo je uslijed strijelne rane glave. Pregledom koštanih ostataka utvrđena je strijelna rana u tjemenom dijelu glave.
Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju pok. Nikole Zupca, brata pok. fra Zdenka Zupca, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa. Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima DNA analize uzorka kosti najuže rodbine, utvrdilo se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. tijela 14 pripadaju pok. fra Zdenku. Pokojni Zdenko Zubac preminuo je uslijed strijelne rane glave.
Usporedbom s rezultatima DNA analize uzoraka kostiju pok. Ilije Kožula, brata pok. fra Julijana Kožula, utvrđeno je da se radi o identičnom profilu u svih 11 umnoženih lokusa. Stoga, izvršenom analizom genskih lokusa i usporedbom s rezultatima uzorka kosti i zuba najuže rodbine, utvrdi se da kosti ekshumirane u Zagvozdu pod br. tijela 7 pripadaju pok. fra Julijanu Kožulu. Što je uzrok smrti pokojnog fra Julijana Kožula, ne može se zaključivati. Pregledom koštanih ostataka na istima nisu uočena specifična zaživotna oštećenja koja bi ukazivala na uzrok smrti.
Izvori: komunistickizlocini.net..
Dr.fra Robert Jolić, predavanje o fra. Leonardu Rupčiću, od 31. srpnja 2009.
Fra Ante Marić, Tragom ubijenih hercegovačkih fratara, Mostar, 2007.
D.K.