Piše: glavni urednik Vlado Kolak
“Ulizice – to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, bez milosti su i bez kakvog obzira, hladni kao led, oštri kao nož, kao psi vjerni svakoj državi, kao kurve nevjreni svakom pojedincu, najmanje ljudi od svih ljudi.” Ovo su svevremenske i hrabre riječi velikog Meše Selimovića koje su se mogle primijeniti i u njegovo vrijeme u diktatorskoj i nedemokratskoj Jugoslaviji, kao i u današnjoj demokratskoj Hrvatskoj. Na žalost.
Karijeristi gaze preko leševa
Sve stranke trebaju poslušnike i poltrone koji su spremni gaziti preko leševa kako bi došli do cilja. Ništa im nije sveto, osim karijere. Razlika u odnosu na onda i sada je u tome što je onda bila na vlasti jedna partija, a danas imamo više stranaka koje se bore za vlast. Unutar njih ništa se nije promijenilo u odnosu na to totalitarno vrijeme.
Sve političke stranke trebaju poslušne sljedbenike i ulizice.
Ljudi koji ne misle svojom glavom
Političke stranke, bez obzira na ideološku pozadinu, često privlače ljude koji su spremni slijediti stranačku liniju bez previše propitivanja. Stranke traže one koji su odani i poslušni, a u mnogim slučajevima, to znači biti spreman prilagoditi se trenutnim potrebama stranke, čak i kada se osobni stavovi ne poklapaju s onima koje stranka javno zastupa. Takvi sljedbenici nikada ne postavljaju neugodna pitanja i podupiru odluke bez puno prigovora, čime pomažu u očuvanju jedinstva i usmjerenosti stranke.
Osim toga, u političkim krugovima, ulizice – oni koji se neumorno trude udovoljiti vođama – zauzimaju važnu poziciju. Takvi ljudi izbjegavaju suprotstavljanje vodećima, često u nadi da će time osigurati osobne koristi, bilo kroz položaj, bilo kroz utjecaj. Takva dinamika, iako održava kratkoročno jedinstvo, dugoročno i te kako štetiti stabilnosti demokracije, jer smanjuje raznolikost mišljenja i potiče klimu u kojoj su nezavisni glasovi sve rjeđi. Takva atmosfera sputava kreativce, a afirmira osrednje ili loše intelektualce.
Mesićev institucionalni teror nad braniteljima
Najgore što se mladoj hrvatskoj demokraciji moglo dogoditi bio je prevrat koji su Mesić i Račan i korisne budale provele 2000-te. Otpočeo je neviđen birokratski i institucioni teror nad hrvatskim braniteljima koji je doveo do rastrojstva i kraha vojnog sustava.
Teško je bilo nama koji smo lili krv od Vukovara do Prevlake gledati kako se progone hrvatski branitelji na najperfidnije načine, a najbolji među nama suze rone jer su preživjeli Domovinski rat, ali i progone kroz zadnjih 25 godina!
Zbog svega rečenoga dužan sam u ime branitelja postaviti neka pitanja:
– po čijem nalogu tužitelji dižu optužnice protiv branitelja koji su slavili Oluju i pobjede hrvatske vojske 94 i 95.?
– ako to rade iz neznanja neka pitaju heroje koji su ginuli do kraja 95.!
– je li za ulizice 25 000 poginulih branitelja za Domovinu samo brojka od 5 znakova?
– tko sve spava na straži?
– da li stvarno ministar branitelja, ministar obrazovanja, ministar kulture ne znaju da Thompson svojom pjesmom pita njih je li ovo i njihova Domovina?
Cjenim braniteljski put ministra Medveda, koji je dao i zdravlje i sve što je mogao dati za Domovinu.
Vjerujem da je svjestan da više ne može parirati Pupovcu. Kakvi su ostali ministri? Fuks prespava sve sjednice Vlade, a ministrica kulture luta bespućima i rasprodaje braniteljske tekovine.
Vrijeme je za mlađe i zdravije koji su danas spremni braniti Deklearaciju Hrvatskoga Sabora o zaštiti digniteta Domovinskoga rata kao što su 90-tih branili Domovinu.
Veliki ljudi, vojskovođe i pape na vrijeme shvate da ih je vrijeme pregazilo i prepuste budućnost mlađim i kompetentnijim koji mogu odgovorit novim izazovima. Ostaje za vidjeti hoće li gore spomenuti ministri imati toliko mudrosti?