Lako li je svima, posebice hrvatskim političarima,pričati hvalospijevno o zajedništvu hrvatskih branitelja i hrvatskog naroda, pričati dopadno, pod blještavilom aula ogromnih hotela, blještavih dvorana, raskošnih restorana, sa okićenih govornica pred okupljenom masom razrogačenih očiju i isplaženog jezika, koja uvijek od istih čuje ono što želi čuti, pred desecima kamera, nasmiješeno i umiljato, dodvornički brujati sa malih ekrana ispred kojih sjede isti oni ljudi koji uvijek čuju samo ono što je lijepo i što im serviraju da čuju. Ali ispred tih ekrana i govornica sjede i sinovi i kćeri Domovine…Oni sinovi i kćeri koji su za napadnutu Hrvatsku Domovinu, za svoj narod, dali svoje srce, dušu. Dali su sebe, svoju mladost, svoje zdravlje. Dali su svoje dijelove tijela. Dali su svoje živote. I bili su ponosni i srca velikog ko planina. Iako teško ranjeni i bolesni, bili su ponos Hrvatske, ponos svoga naroda. Odjednom se sve rastočilo. Izblijedilo. Rane su opet počele peći. Srce i duša izranjavane u ratu i srpskoj agresiji su postali još tužniji. Mnogi sinovi i kćeri Domovine koju su svojom krvlju stvorili, ostadoše u blatu. Zaboravljeni.
Domovino, gdje su ti HEROJI?
Postaju nijemi promatrači stravičnog urušavanja države za koju su se izborili protiv okrutnog i nadmoćnog srbočetničkog agresora. Postaju nemoćni i tužni, jer ih Domovina zaboravlja, odbacuje. Odjednom postaju svjesni da su svi oni, od onih ponosnih mladića i djevojaka postali umorni i bolesni “starci” koji su odbačeni, prevareni, zaboravljeni. Mnogo stariji nego što bi za svoju dob trebali i morali izgledati. I napokon. Umiru mladi, sami, ponosni i tužni…Domovino, zastani malo. Ne budi moralna razvalina. Pogledaj oko sebe. Vidjet ćeš svoje kćeri i sinove i lako ih u masi prepoznati jer su (iako mladi, stari !), umorni su i bolesni. Domovino pruži im ruku, smogni snage. Oni je trebaju…Ili ti Domovino do njih nije stalo!? Budi im majka, a ne maćeha Domovino, jer oni su tebi i otac i mati. Oni su Domovino tvoj kamen zaglavni, ONI su te stvorili! Oni su temelj tvoje državnosti! O tom Domovino govori Deklaracija o obrambenom Domovinskom ratu, koju mnogi nažalost ne doživljavaju ozbiljnom. Mnogi se izruguju s njom. Deklaracija se napokon Domovino mora čvrsto zacementirati u Ustav RH-e!! To Ti je Domovino “SVETA ZADAĆA” i OBVEZA.!!
Htjeli mi to priznati ili ne; obilazeći veliki broj hrvatskih pobjedničkih obljetnica, fotografirajući i snimajući užasno veliki broj sprovoda hrvatskih branitelja, ostajemo sablažnjeni viđenim. Naime, na tim istim i pobjedničkim i tužnim skupovima susrećemo se za zastrašujućim prizorima koji nas nikada nisu ostavili ravnodušnima, uostalom kao ni mnoge profesore, doktore, mlađe članove obitelji, studente koji bi nam prilazili i potiho nam govorili. Pa je li moguće da su ovo oni isti ljudi, oni heroji, oni hrabri golobradi mladići koji su se borili za našu Domovinu, a koji sad imaju oko 50. godina. Je li moguće da izgledaju ovako bolesno i staro? Mnogi pridržavaju jedni druge, jer su neki od njih jako teško bolesni i ne mogu sami. Nažalost, često smo odgovarali; DA to su ti ljudi, ali i ovaj heroj kojemu smo sad na ispraćaju još nije napunio ni 50. godina. A za razliku od onih “Domovino” koji te nisu željeli i koji su se borili za nekakvu drugu kvazi domovinu i koji uživaju i dan danas u tvojoj ljepoti sa svim mogućim privilegijama, a neki od njih imaju i preko 90. godina i u tim godinama izgledaju bolje i vitalnije od velikog broja tvojih sinova i kćeri (hrvatskih branitelja!)Tvojih heroja Domovino- koji umiru mladi a tako su već stari i umorni, razočarani u tebe Domovino…I tako u nedogled…Dokad Domovino??
“Kako je teško biti slab, kako je teško biti sam, i biti star, a biti mlad!”
SVAKIDAŠNJA JADIKOVKA
Kako je teško biti slab,
kako je teško biti sam,
i biti star, a biti mlad!
I biti slab, i nemoćan,
i sam bez igdje ikoga,
i nemiran, i očajan.
I gaziti po cestama,
i biti gažen u blatu,
bez sjaja zvijezde na nebu.
Bez sjaja zvijezde udesa
što sijaše nad kolijevkom
sa dugama i varkama.
–O Bože, Bože, sjeti se
svih obećanja blistavih
što si ih meni zadao.
O Bože, Bože, sjeti se
i ljubavi, i pobjede
i lovora i darova.
I znaj da Sin tvoj putuje
dolinom svijeta turobnom
po trnju i po kamenju,
Od nemila do nedraga,
i noge su mu krvave,
i srce mu je ranjeno.
I kosti su mu umorne,
i duša mu je žalosna,
i on je sam i zapušten.
I nema sestre ni brata,
i nema oca ni majke,
i nema drage ni druga.
I nema nigdje nikoga
do igle drača u srcu
i plamena na rukama.
I sam i samcat putuje
pod zatvorenom plaveti,
pred zamračenom pučinom,
i komu da se potuži?
Ta njega nitko ne sluša,
ni braća koja lutaju.
O Bože, žeže tvoja riječ
i tijesno joj je u grlu,
i željna je da zavapi.
Ta besjeda je lomača
i dužan sam je viknuti,
ili ću glavnjom planuti.
Pa nek sam krijes na brdima,
pa nek sam dah u plamenu,
kad nisam krik sa krovova!
O Bože, tek da dovrši
pečalno ovo lutanje
pod svodom koji ne čuje.
Jer meni treba moćna riječ,
jer meni treba odgovor,
i ljubav, ili sveta smrt.
Gorak je vijenac pelina,
mračan je kalež otrova,
ja vapim žarki ilinštak.
Jer mi je mučno biti slab,
jer mi je mučno biti sam
(kada bih mogao biti jak,
kada bih mogao biti drag),
no mučno je, najmučnije
biti već star, a tako mlad!
Tin Ujević
M.M./Viribus Unitis- Braniteljski portal