Na prosvjedu je bio i premijer, Andrej Plenković, koji je vrlo vrzo potom organizirao i sastanak sa predstavnicima inicijative. Sastanak se održao u Banskim dvorima, a trajao je puna dva sata.
Nakon sastanka, premijer Plenković poručio je kako će se: “u sklopu kratkoročnih mjera do kraja ove godine otvoriti dežurni telefon za žrtve nasilja i u šest županija, koje ih još nemaju, otvoriti sigurne kuće, dok je u sklopu srednjoročnih mjera najavio izmjene zakona sa strožim kaznama…Telefon će raditi 24 sata dnevno, sedam dana u tjednu te će biti dostupan svima…U radnu skupinu za izmjenu zakona bit će uključeni i predstavnici inicijative #Spasime… Zakoni koji će doživjeti izmjene su Kazneni zakon i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji”.
Samo prvo lice inicijative #Spasime, Jelena Veljača, nakon prosvjeda izjavila je kako bi se ministrica Murganić trebala osjećati “užasno zbog toga što se žrtve nasilja obraćaju njoj na društvenim mrežama, a ne sustavu koji bi ih trebao štititi”.
Bez namjere da kritiziram dobronamjernost svih onih koji žele pomoći žrtvama nasilja, ili da obeshrabrim same žrtve da o svojim iskustvima govore, dozvoliti ću sebi dvije opaske o prethodno napisanim činjenicama.
Prvo, slušajući premijera Plenkovića, pitam se čemu je Hrvatskoj uopće trebala Istanbulska konvencija?
Da podsjetim, Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji međunarodni je ugovor sastavljen pod okriljem Vijeća Europe, koji je potpisan 11. svibnja 2011. u Istanbulu, zbog čega je poznat još i kao Istanbulska konvencija.
Po svojoj definiciji, Konvencija je dokument koji “donosi pravni okvir za borbu protiv nasilja nad ženama i u obitelji te obvezuje sve države koje su je ratificirale da žrtvama pomognu pri oporavku, osiguraju pravnu i psihološku pomoć, ubrzaju otvaranje skloništa za žene i djecu i financijsku pomoć, kao i pomoć pri pronalasku mjesta za stanovanje i zapošljavanje”.
U Hrvatskoj je Konvencija ratificirana prije skoro godinu dana, nakon višemjesečnih prijepora u javnosti, poglavito po pitanju rodnih definicija sadržanih u Konvenciji.
Prilikom ratifikacije u Saboru za Konvenciju je glasovalo 110 zastupnika, dva su bila suzdržana, a trideset protiv. Vlada je tada poručila kako je “bit Istanbulske konvencije spriječiti nasilje nad ženama i nasilje u obitelji, a njenim potvrđivanjem osnažit će se pravni, institucionalni i financijski okvir radi suzbijanja neprihvatljivog i društveno kažnjivog nasilja nad ženama i nasilja u obitelji”.
Danas ja postavljam sebi (i svima mama) pitanje zašto smo mi uopće potpisali Istanbulsku konvenciju ako premijer Plenković nakon sastanka sa Jelenom Veljačom obećaje sve ono što je u samoj Konvenciji već sadržano, a Konvencija je preko pola godine na snazi?
Kome treba taj igrokaz?
S druge pak strane, gospođa Veljača treba imati na umu da se među onima koji koriste njezin forum na društvenim mrežama nalazi i nemali broj onih koji su POČINITELJI nasilja, a predstavljaju se kao žrtve sustava. Ovo je potencijalno opasan fenomen koji se može koristiti za manipulaciju javnog mijenja upravo protiv onih koji rade sa žrtvama obiteljskog nasilja i ako se Jelena Veljača želi i dalje ozbiljno baviti društvenim aktivizmom, o tome ubuduće mora voditi računa, napisao je na svom Facebooku dr.Herman Vukušić.
