Na jučerašnji Međunarodni dan nestalih osoba, Vukovarac Igor Korač prisjetio se svoga djeda Ante Korača, jednog od još 1892 ljudi koji su nestali u Domovinskom ratu.
“Moj djed odveden je sa ekonomije Jakobovac 01. studenog 1991. godine u selo Negoslavce. Zadnji put je viđen živ u jednom od Negoslavačkih podruma smrti vezan bodljikavom žicom. Zna se tko je sudjelovao u odvođenju, tko je sa tenkova pokazivao prstom u koga i da danas takvi slobodno šetaju ulicama ovoga grada bez odgovornosti i ikakve kazne, abolirani…”, napisao je na svom profilu.
No, čini se kako je Igor nedovoljno izbacio svoju tugu i ogorčenost, pa je danas saborskoj zastupnici iz redova SDSS-a Dragani Jeckov uputio vrlo žustro otvoreno pismo:
“Poštovana saborska zastupnice Jeckov, obraćam vam se javnim pismom, premda na njega, doista, ne očekujem odgovor. Naime, na šutnju Vaših sumještana navikao sam, oni šute već pune trideset i dvije godine. Od Vas, tijekom vremena u kojem ste saborska zastupnica, naslušao sam se svega i svačega, međutim, nikada o onome što zanima mene, ali i brojne druge obitelji, ne samo Vukovaraca”, započeo je Igor poduže obraćanje.
“Ne pada mi na pamet glumiti, pa ću Vas skrušeno pitati znate li barem nešto o sudbini moga djeda i drugih nesrba kojima se posljednji trag gubi u Negoslavcima, jer sam uvjeren da znate puno toga. Možda ne konkretno tko je nekoga ubio, ali znate tko je ’91, ‘vedrio i oblačio’ u selu. U čijim su kućama bili privatni zatvori ili što se događalo u zgradi Negoslavačke mjesne zajednice, današnje Negoslavačke opštine, gdje su zarobljenici mučeni na nezamislive načine, među njima i moj djed. Pa nisu Negoslavci Berlin, Vi znate i što je koji hrvatski zastupnik pjevao u svojim svatovima, a da ne znate što se događalo mjesecima u Vašem vlastitom selu, s nekoliko stotina kuća? Ako i ne znate, u što je teško povjerovati, znate onoga tko zna. Puno toga, zasigurno, znate, samo šutite.”
U nastavku mladi Korać kaže kako o zločinima šute oni koji su sudjelovali, ali i oni koji nisu:
“Nemoguće je zaboraviti zločine u vašem selu”
“Jedan šuti jer mu je počinitelj tata, drugom je to brat, trećem sestrin muž, četvrtom sin, petom se kći udala za prvog, šestom je drugi šogor i tako dalje, začarani krug iz kojeg se teško može izaći, sve da se i želi. Nekom, možebitnom pokajniku kojeg savjest izjeda, netko će po mraku pokucati na prozor, pa će ovaj naglo ‘zaboraviti’ sve što ga proganja. Ipak, kad u gluhoj noći ostane sam sa svojim demonima, i budan će sanjati lica ubijenih, golobradih mladića. Jer zločine koji su počinjeni u Vašem selu, zastupnice Jeckov, ako u mještanima postoji i trunka savjesti, nemoguće je zaboraviti.”
Ulicama Negoslavaca, piše u otvorenom pismu, u jesen ’91. krv je tekla potocima, ne samo nakon sloma obrane Vukovara, nego mjesecima prije, preživjelih svjedoka dovođenih iz logora Velepromet na saslušavanje u štab u Negoslavce, još uvijek ima.
“Doista vam ništa ne vjerujem”
“Ili ćete tvrditi kako je sve to ‘odradila’ notorna JNA i ‘uvezeni’ četnici, a iz mene progovara mržnja? Do kad ćete se praviti slijepi i gluhi na grobnice otkrivene u njivama oko Negoslavaca? Znali ste usred Sabora izvaditi neumjesni crtež koji su zalijepila tri neodgovorna klinca iz Vinkovaca, tvrdeći kako je to školski primjer mržnje. Vjerujem kako ćete se, čim Sabor ponovo počne zasjedati isto oglasiti o uvredljivom grafitu koji se odnosi na događaj koji se zbio 22. srpnja 1991. kada su poginula trinaestorica hrvatskih branitelja, a koji su napravila tek zločesta deca iz Mirkovaca.
Jasno, to je ironija, jer ja, Vama, doista, ne vjerujem ništa. Kao ni ikome iz Vašeg sela. Sve dok ne pokažete dobru volju da barem prodate informaciju gdje su kosti naših rođenih i prijatelja.
Igor Korač je zamolio Draganu Jeckov da svoje sumještane savjetuje da makar anonimno kažu gdje su tijela nestalih ljudi:
“Recite mi, ako treba kopat ću vlastitim rukama”
“Recite im, ako to već ne znaju, da postoji nagrada za informaciju koja se pokaže istinita, a ako im ona nije dovoljna, pitajte ih koliko takva informacija košta. Recite im i to, da nas više ni direktni počinitelji zločina ne zanimaju, s njima će se obračunati njihova savjest i Božji sud, jer na zemaljskom ih očigledno neće stići pravda. Pravda je za mene, zastupnice Jeckov, u ovoj državi odavno umrla. Mene zanima samo lokacija tijela, zanima me samo mjesto na kojem trebam kopati, a kopat ću, ako treba, i vlastitim rukama. A Vi, ako Vam karakter to dozvoljava, još upitajte svoje sumještane, čuju li kad sjede za nedjeljnim ručkom, krike koji dolaze iz podruma? Dok šetaju ulicama, čuju li kroz prozore kuća, krikove silovanih žena? Ako ne čuju, ništa onda. Moj djed odavno ne može govoriti. Siguran sam da je ubijen kao pas i kao pas pokopan pokraj nekog puta. Ali njegov glas sam ja. I govorit ću i postavljati pitanja, sve dok ga ne pronađem, sve dok sam živ. Nakon mene, govorit će moj sin. Pa njegov sin. Takvih je sinova, Bogu hvala, još uvijek puna Hrvatska. Mi nećemo odustati”.