Cimer Ljiljana Zlatnog iz Titine 16 povjerio se ovih dana novinarima kako rado čita Kecmanovića i Antića. Malo ih je, doduše, za potrebe Tisućljetne i Nedjeljive po bošnjačkom šnitu reinterpretirao, pa uskoro treba očekivati i njegov autorski pothvat naslovljen – vidi (gornji) naslov!
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Prolaze evo – sad već! – i tjedni, a Dragan Čović nikako (više!) „uhapsiti“ Milorada Dodika. Izaziva to nemalu nervozu kod bošnjačkih prvaka ma kojoj opciji pripadali te, dakako, i kod pripadajućih im medija koji već stanovito vrijeme kalkuliraju može li se kako formirati nova vlast bez – Hrvata. Što je, u biti, legitimno – jer, kad (već) može uže državno rukovodstvo godinama, može sve! Uostalom, presuđeno je u sarajevskoj multi-kulti kotlini, hrvatski i srpski lider opet su k’o nekad!
Suverena koliko i nedjeljiva
A u tu se kampanju žestoko uključio i Denis Bećirović, i to na razmjerno neprimjerenom mjestu, na groblju na Kovačima gdje je – kao što je nekoć činio Titi na Dedinju – isto obavio i na grobu „prvog predsjednika“. Alije, naime. Nakon što je pedantno popravio traku na buketu (ljiljana), taj je, jedan od dvojice, bošnjačkih članova troglavoga bh. državnoga vrha ispalio rečenicu koja je zapravo politički autogol.
„Predsjedništvo BiH simbolizira suverenitet države BiH i zato danas, između ostalog, i kao član Predsjedništva BiH želim ukazati na presudnu važnost obrane Predsjedništva BiH u tom razdoblju. I danas, 2025., treba reći da Predsjedništvo BiH igra veoma važnu ulogu i zato nitko ne smije dozvoliti da bilo kada dođe takav sistem koji će podrazumijevati asimetričan izbor članova Predsjedništva“, zagalamio je na lokaciji gdje spava „najmudrija bošnjačka glava“, a na obilježavanju 2. svibnja (’92.) kada je obranjeno Predsjedništvo.
Zašto je to politički autogol? Predsjedništvo bi, zapravo, trebalo – tek! – obraniti. Osloboditi, točnije! Okupator, iz (nekoć) iste stranke kao i rečeni novopromovirani Alijin štovatelj, evo četvrti je mandat u Titinoj 16, uz svebošnjačko ignoriranje činjenice kako će Hrvati iduće godine – Ljiljana je Zlatnog, uvijek treba podsjećati na tu velikobošnjačku ujdurmu, Zlatko Lagumdžija prvi put u hrvatsku fotelju instalirao 2006. – obilježiti 20 godina otkako je taj bošnjački gazija tamo gdje mu mjesto nije. A i prvu “petoljetku” otkako je persona non grata u svim općinama s hrvatskom većinom.
Ako je to pokazatelj suverenosti države, onda je suverena baš koliko je i – Tisućljetna (i Nedjeljiva!), kako joj tepaju Bećerović & comp.
Ne razumiješ ti to, druže sudija
A Bećirovićevo imperativno „nitko ne smije dozvoliti da bilo kada dođe takav sistem koji će podrazumijevati asimetričan izbor članova Predsjedništva BiH“, adresirano je na hrvatsku adresu, dijelom i zbog toga što, istina neslužbeno, Bošnjaci (već) imaju novoga „poštenog Hrvata“ – Zlatka Miletića, nekadašnjega člana Ljiljanove fronte i (živopisna) lika koji je, prema vlastitu priznanju, triput na sudu medijima dokazivao da je (stvarno!) Hrvat. Zašto? Pa, novinari su se (malo) čudili kako je (to) Jovanov i Ajšin sin to što tvrdi da jest?! I presuđeno je – nedokučiva su bespuća pravne države –kako uistinu jest. Čak i u povremeno prijateljskom Zagrebu, u slučaju Miletić protiv Slobodne Dalmacije.
Slijedom čega je nastao – a u ovom je kontekstu najprimjereniji – onaj (tužni) stih Ne razumiješ ti to, druže sudija…
No, iako siguran u „novoga Komšića“, aktualni govornik s „bošnjačkog Dedinja“, ne prežući ni od kakve denuncijacije, posegnuo je i za literaturom. Srpskom, da ‘prostite. „Kada je riječ o gospodinu Čoviću, on definitivno ne djeluje ni u interesu hrvatskog naroda, ni u interesu Bosne i Hercegovine. U jednom priručniku kojeg su napisali Kecmanović i Antić, a zove se Istorija Republike Srpske, piše da je Dragan Čović jedan od tri ključna stupa velikosrpske politike. Treba taj dio dobro pročitati, nisu to oni slučajno napisali“, savjetuje i upozorava Komšićev cimer iz, u biti, dvoglavoga bošnjačko-srpskog državnog vrha, koji simbolizira to što Bećirović misli da simbolizira.
Što bi (Bećiroviću) kazao psiholog?!
Dojam je, međutim, kako ni sam taj, inače povjesničar, nije baš dobro savladao tu povijesnu lektiru koju evo preporuča. Početkom tjedna Večernji list je kontaktirao jednog od autora, Čedomira Antića kako bi provjerio misle li uistinu on i Nenad Kecmanović kako je Čović stup velikosrpske politike? Jedan od, naime, tri… I prozvani beogradski povjesničar svjedoči kako se u rečenoj knjizi spominju samo geografski stupovi Republike Srpske: Drina i Sava, prikazani kao simbolički pokazatelji teritorijalne cjelovitosti.
Zašto je, dakle, onda hodočasnik s Kovača uz ove dvije “srpske” (mitske) rijeke nadodao i Čovića?
Teško je reći. Ipak, psiholozi bi, vjerujem, izvukli zaključak da, makar u primislima, snovima… Denis (vragolan) mašta kako bi lijepo bilo da hadezeova lidera odnese – voda. Ili, makar ona dva vagona o kojima su neki Bošnjaci sanjali/sanjaju na – javi. Čak i u okolnostima u kojima autorski tandem Antić & Kecmanović historijskom priručniku povjeravaju kako je Čović strateški partner RS-a, ali nije pouzdan saveznik.
Zanimljiv je, međutim, Bećirovićev izbor (obvezne) lektire. Njegov, evo, omiljeni autor Antić drži, ne, doduše, u rečenoj knjizi nego o tomu svjedoči u svojim kolumnama i okruglim stolovima kako među Bošnjacima ne postoji alternativa, već, veli, smatraju kako je budućnost u tomu da Srbi i Hrvati postanu manjina i da kao takvi prihvate bosanski identitet te s vremenom postanu neka vrsta egzotike u Bosni koja će biti islamska, bošnjačka i u kojoj će oni biti Srbi (i Hrvati, op.a.) u mjeri u kojoj to treba Bakiru Izetbegoviću ili Željku Komšiću. Uz to, omiljeni autor tuzlanskoga povjesničara na privremenom radu u glavnom gradu tvrdi kako se Srpska uspjela održati, ali to više nije dovoljno. „… Ili će biti bolji položaj, ili će Srbija morati mijenjati svoju politiku. Tamo gdje su Srbi u većini, a to su Republika Srpska, Crna Gora u dobrom dijelu, morat ćemo stvarati svoje države“, poručuje.
Može to Denis!
Uz Antića, aktualni govornik s bošnjačke Kuće cvijeća voli, vidjeli smo, čitati i svoga predšasnika, člana ratnoga člana Predsjedništva BiH Nenada Kecmanovića, ma s kim se ovaj nekadašnji sarajevski profesor udruži u svojoj pisaniji. Tako je potkraj prošle godine, bez Antića, u suautorstvu s diplomatom Darkom Tanaskovićem, objavio knjigu Alija ulema ili balija. Ne mogu vjerovati da Bećirović, taj veliki poklonik srpske povijesne literature, nije pročitao taj uradak dvojice rečenih akademika.
U knjizi je, naime, i dio koji bi ga se mogao ticati. Neki su kritičari toga beogradskog uratka primijetili kako autori, inzistirajući na islamizaciji BiH, prešućuju (neke) činjenice. Slijedom čega navode “slučaj Cerić”. Pišu kako je efendija Mustafa, taj bivši reis, uslijed srastanja SDA i Islamske zajednice te vakuuma koji je nastao smrću Izetbegovića I., stekao toliku moć da je glasno razmišljao da skine ahmediju i kandidira se za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Što se, kao što mračna postdejtonska povijest BiH bilježi, i dogodilo.
A da bošnjačko, kako ga krsti tandem Kecmanović & Tanasković, “sveto trojstvo”: SDA, Islamska zajednica te službena Turska i Recep Tayyip Erdoğan baš i nefunkcionira, svjedoči to što je, drže oponenti beogradskih autora, Bećirović bio izbor za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH. Istina, 2022., kada ga je 11 bošnjačkih opozicijskih stranaka uguralo u Predsjedništvo ispred Alijina jedinaca, a ex-reis Cerić se – Bogu hvala! – neuspješno kandidirao 2014. Ipak, od prije dvije godine Bećiriović više ne ide na Dedinje, nego na Kovače te, dakako, prvi je među bajramskim čestitarima aktualnom reisu Huseinu ef. Kavazoviću. Istina, nitko ga, navodno, (još) nije vidio u džamiji. No, polako… ima Denis pravo na još jedan mandat. Ima, dakle, kad doći do pameti, da ne velim – tobe, pa da Kecmanović i Antić napišu Istorija Republike Srpske II. dio, bez falsificiranja tko je kada u Bošnjaka kanio sjesti u Alijinu (mitsku) fotelju. I uz čiju potporu.
Treba li, dakle, ozbiljno uzimati knjigu čiji naslov – iz, dakako, marketinških razloga – parafraza ratni, a i danas rado pjevani i slušani, (sve)srpski hit Baje Malog Knindže Ne volim te Alija, zato što si …?! (Uzgred, u Beograd odmetnuti travnički književnik Muhamed Bazdulj misli kako je Kecmanovićev i Tanaskovićev naslov ispod razine čak i srbijanskih, inače po skandalima neusporedivih, tabloida koji bi [hipotetski] objavili tekst pod naslovom Brnabić Anči: vodi Skupštinu, ili se lezbači. Deseterac je naprosto nužan, jer je, braneći naziv svoje knige, Tanasković kazao kako je rima baš lijepa.)
Treba, makar u onolikoj mjeri koliko će relevantna biti buduća (očekivana) knjiga glasovitog bošnjačkog historičara Denisa Bećirovića, koja bi – sudeći prema njegovu monologu s groblja poviše Sarajeva – mogla biti naslovljena Drina, Sava, Čović, tri velikosrpska stupa.
Nema, doduše, rime…