DUBROVAČKI INTELEKTUALCI OŠTRO UZVRATILI SRBIMA: “U svom osvetničkom gubitništvu pokušavaju pomaknuti ne samo granice jezika nego i države”

foto-Marko Mujan

Nakon što je 13. kolovoza osvanuo članak u srbijnskom dnevniku Politika u kojemu se govori kako je “Dubrovnik po jeziku uvek bio srpski” stigla je i žestoka reakcija iz tog grada te podrška novom Zakonu o hrvatskom jeziku – kad već izostaje žestoka reakcija Vlade na srpska prisvajanja hrvatskog.

U članku se tvrdi da “Sukob oko pripadnosti dubrovačkih pisaca i književnosti između Srba i Hrvata postoji odavno. Te nesuglasice su nepomirljive”, a svoj pravorijek dao je Slavko Petaković, redovni profesor na Filološkom fakultetu u Beogradu, predstavljen kao stručnjak čija je specijalnost dubrovačka književnost, i prema kojemu je Dubrovnik “možda, i najveća riznica građe za proučavanje povijesti srednjovjekovne Srbije.”

Priopćenje koje je objavio DuList prenosimo u cijelosti:

“U zadnje vrijeme, svake godine svjedoci smo nove provokacije srbijanskih književnih teoretičara i političara, istupa srbijanskih navodnih filoloških stručnjaka, te njihovih jezičnih i političkih deklaracija u kojima je razvidno otvoreno posezanje za hrvatskom književnošću i zatiranje hrvatskog jezika.

Gotovo dvostoljetna srbijanska nastojanja, označena su nasrtajima na hrvatski jezik i hrvatsku književnost, a da pri tome nisu nikada donijela ništa argumentirano i znanstveno dokazivo.

U vrijeme Titove Jugoslavije projekt srpskohrvatskog/hrvatskosrpskog jezika kao nepostojećeg hibridnog jezika, zamišljen još 1850., a nametnut Novosadskim dogovorom 1954. godine, hranio se idejom poistovjećivanja dvaju različitih jezika kome su dali ime srpsko-hrvatski, premda smo mi Hrvati uvijek svoj jezik nazivali samo hrvatskim. Na književnom planu trajni kompleks izostanka renesanse i baroka u korpusu vlastite književnosti Srbi su rješavali prisvojnim pridjevom ‘naša’, pa su tako bez posljedica i mogućnosti prosvjeda s hrvatske strane govorili o ‘našoj’ renesansi i ‘našem’ baroku. Opsjednuto su desetljećima istraživali u Državnom arhivu u Dubrovniku nastojeći pronaći u spisima dubrovačke kancelarije i najmanji trag koji bi išao u prilog njihovim krivotvorinama.

Pomičući granice hrvatskog jezika i književnosti, oni u svom osvetničkom gubitništvu nastoje pomaći i granice teritorija samostalne države Republike Hrvatske. Dubrovnik koji su u Domovinskom ratu žestoko bombardirali, uništavali sve njegove kulturne vrijednosti kao ciljeve svoga pogubnog djelovanja i sada je najjača meta njihove osvajačke retorike. Nemamo iluzija da bi se u tom pogledu išta moglo promijeniti u dogledno vrijeme.

Svjesni smo da je hrvatski jezik u svojoj ukupnosti i cjelovitosti temeljna sastavnica hrvatskoga identiteta i hrvatske nacionalne samobitnosti. Stoga dajemo potporu Nacrtu prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku. Skrb za hrvatski jezik, njegova narječja i njegove idiome, njegova zaštita, njegovanje i razvoj moraju biti trajna obveza i dužnost države i svih ustanova javnoga i društvenoga života, kao i svih građana Republike Hrvatske želimo li sačuvati svoj identitet. S vjerom i nadom očekujemo uskoro u svojoj državi Hrvatskoj, koja ima svoju vojsku i policiju, svoju funkcionalnu ekonomiju i svoj jezik – i Zakon o hrvatskom jeziku”, navedeno je.

izv. prof. dr. sc. Katja Bakija

dr. sc. Helena Brautović

Ivana Grkeš, predsjednica OMH

dipl. ing. građ. Zoran Ivanković

izv. prof. dr. sc. Irena Ipšić

dr. sc. Rina Kralj Brassard, viša znan. suradnica u HAZU

Božo Lasić, načelnik općine Konavle

dr. Jure Burić, liječnik

dr. sc. Ivana Lazarević, kustosica Zbirke Baltazara Bogišića HAZU

don Josip Lebo, profesor

Dubravka Martinović, dipl. oec.

doc. dr. sc. Jasenka Maslek

Gordana Müller

Bogdan Nakarada

Nikolina Pozniak, ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku

Ana Rajić, mag. phil.

Anđelko Skvrce, dipl. oec.

dr. sc. Slavica Stojan, znanstvena savjetnica u trajnom zvanju

dr. sc. Josip Sopta, gvardijan franjevački samostan Male braće