Pobožnost korizmenog Križnog puta održana je u nedjelju popodne na otočiću Daksa pokraj Dubrovnika, a predvodio ju je apostolski upravitelj Dubrovačke biskupije i riječki nadbiskup koadjutor mons. Mate Uzinić…
Mons. Uzinić je istaknuo kako je otočić Daksa kao mje
sto održavanja pobožnosti izabran kao nadahnuće, jer je obnovljena tradicija predaka.
„Daksa je imala prve postaje već u 16. stoljeću, gdje su se u desetak kapelica razmatrala različita otajstva Isusove muke, a križ iz jedne kapelice danas se čuva u Pridvorju. Drugi razlog je što je Daksa našem pamćenju ostala upisana kao stratište, na kojem su naša braća ubijena samo zato što su bili ideološki neprijatelji. Možda i samo zato što su se ispovijedali kao vjernici i svojim životom nasljedovali slijediti Isusa Krista“, podsjetio je Uzinić.
Dodao je kako su u istom trenutku povezani pogubljeni na Daksi i svi oni koji su nakon njih, na početku hrvatskog Križnog puta nakon Drugog svjetskog rata, poginuli na različitim postajama, od Bleiburga, Slovenije, Hrvatske, sve do Makedonije.
„Želimo se povezati sa svima njima, ali ne da bismo bili oni koji pamte zlo koje se dogodilo zbog zla, već oni koji slijedeći i kroz te patnje, i patnje naše braće i sestara na križnom putu, od Isusa uče da smrt nije kraj, a osobito da je ljubav puno veća i važnija nego mržnja“, poručio je mons. Uzinić.
Rekao je kako otočić Daksu više ne treba gledati samo kao mjesto smrti, već ga s Isusom Kristom pokušati gledati kao mjesto pobjede i života.
„Nemojmo ostati na ovom mjestu, već dozvolimo Kristu da s nama i u nama pođe u našu svakodnevicu, u naše obitelji i domove, gdje trebamo biti kako možemo, ali blizi sa srcem i u ljubavi“, naglasio je Uzinić.
Daksa je stoljećima bila oaza duhovnosti i mira, a 1944. partizani ondje izvršili ratni zločin nad hrvatskim civilima
Pobožnost Križnoga puta po tradiciji se u Dubrovniku održavala usponom serpentinama do brda Srđ ponad grada, ali je zbog epidemioloških razloga ove godine organizirana na Daksi, gdje se ona stoljećima održavala. Uz nadbiskupa Uzinića sudjelovao je ograničen broj svećenika i mladih, a pobožnost se mogla pratiti na daljinu, preko internetskog kanala i društvenih mreža Dubrovačke biskupije.
Otočić Daksa stoljećima je predstavljao oazu duhovnosti i mira, sa franjevačkim samostanom i crkvom sv. Sabina. S vremenom je izgrađeno i desetak kapelica posvećenih Muci Gospodinovoj pa je početkom 16. stoljeća čitav otok bio premrežen kapelicama kao postajama Križnog puta. Na malome uzvišenju u sredini otoka nalazila se kapelica Svetog Groba koja je trebala podsjećati na onaj jeruzalemski. Križni put na Daksi najstariji je tako izgrađeni Križni put u Hrvatskoj.
Nakon pada Dubrovačke Republike 1808. godine samostan je devastiran i ugašen, a otočić je 1826. godine najprije iznajmljen a potom i prodan vojsci. Do danas je promijenio više privatnih vlasnika.
Otok Daksa je u 20. stoljeću postao i simbolom partizanskog terora, gdje se dogodio ratni zločin, jer su najesen 1944. godine partizanske jedinice po ulasku u Dubrovnik bez ikakvoga suđenja ondje strijeljale 50-tak hrvatskih civila, istaknutih građana. Među njima bilo je i više svećenika i redovnika, a najpoznatiji je bio svećenik Petar Perica – padre Perica, autor pjesama Zdravo Djevo Kraljice Hrvata i Do nebesa nek’ se ori.
„Između Koločepa i Gruža nalazi se otočić po imenu Daksa opsega od oko jedne milje, pun maslina i ostaloga zelenila. Mala braća tu imaju udoban samostan (…) povučeni od svijeta i ljudskoga društva, oni ovdje mogu udobno učiti i naučiti obrede svete vjere. Na ovome otočiću, što nalikuje brežuljku jer je u sredini visok, a na stranama se spušta, ima mnogo rasutih kapelica ili oratorija, što predstavljaju sveta mjesta Jeruzalema i tajne života i muke našega Gospodina. Osobito je tu vrijedno posjetiti kapelu napravljenu po obliku i po uzoru na sveti grob Krista, našega Gospodina. Ti oci imaju prekrasne vrtiće, predivan pogled na more, veliku slobodu od neželjena društva, a drže mreže za ribolov i barku kojom katkad idu u Dubrovnik, obilazeći izvana oko grada, sami veslajući. (…) Godine 1588. kada je fra Serafino, pisac ove knjige, išao vidjeti ovaj otočić, nađe on tamo (…) dvanaest otaca [franjevaca], domaćih, tj. koji bjahu ovamo poslani i tu stanovahu; trojica od njih bjehu svećenici, a trojica novaci. U doba korizme ovaj otok posjećuju mnogi Dubrovčani, koji obilaze rečene oratorije, a isto tako i za Blagdan sv. Križa u svibnju i za Gospino Uznesenje – cijeli su Gruški zaljev i luka [tada] puni barčica što plove u posjet rečenom lijepom i ljupkom mjestu Daksi, od Gruža udaljenome tek malo više od milje.“ (fr. Serafino Razzi OP; citat iz knjige Serafino Razzi, Povijest Dubrovnika, Matica hrvatska, Dubrovnik, 2011, str. 190-191.)
L.K.