Mk 4, 26-34
Kako u malo stane veliko? Kako se u sjemenu krije stablo? Najčudesnije u stvorenju možda leži u tome da svaki plod u sebi nosi svoje sjeme. Toga nema ni u čemu što mi ljudi stvaramo. Jedno računalo ne nosi u sebi sjeme budećega računala. Jedan bicikl nikada na svijet neće donijeti neki drugi bicikl. To što svaka jabuka i šljiva ima, nemaju naša tehnička čudesa.
Zaboravili smo svijet promatrati otvorenih očiju. To što nam je neprestano pred očima više ne vidimo. Što se češće divimo svojim tehničkim ostvarenjima to manje vidimo čudesnost Božjih stvorenja. Sve manje imamo izravnog iskustva sa sjemenom i zemljom, a sve češće s tehničkim proizvodima. Sve češće opažamo druge kako ne vide svijet oko sebe jer im je pogled zarobio zaslon u ruci. Došli smo do toga da više nemamo slika kojima bismo usporedili kraljevstvo Božje. Kad pogledao filmove i serije koji oblikuju naraštaj koji nas već pomalo zamjenjuje, opažamo kako su prepuni apokaliptičkih tonova, strahova od umjetne inteligencije i tehničkih rješenja iza kojih se kriju najprizemnije ljudske strasti kao što su moć i nasilje.
Kojim prispodobama govoriti takvom naraštaju? Je li došlo vrijeme da vježbamo post od zaslona i učimo ponovo blizinu jednih s drugima i zajedničku blizinu zemlji? Jesmo li već nepovratno zapustili sjeme i zemlju i prepustili ih tehnici i profitu? Prijeti li nam naš neshvatljivi nemar prema zemlji da posve izgubimo i odnos s Isusovim slikama o kraljevstvu Božjemu? Nije li Bogu bliža šetnja po polju s mladim naraštajem nego li liturgija na zaslonu i društvenim mrežama?
Možda nas post od hrane može naučiti i važnosti posta od zaslona, informacija i algoritama. A što ako se u sjemenu i zemlji još uvijek krije čudesna blizina kraljevstva Božjega? A što ako su sjeme i zemlja još uvijek mudriji od naših vlada, znanstvenika i influencera? Slutim da post krije više odgovora nego što stanu u jednu malu kolumnu o Riječi i postu.
Autor / fra Ante Vučković