Datum koji će zauvijek ostati upisan u povijesti hrvatskog sporta – 11. srpnja 2018. godine. Hrvatska je u polufinalu Svjetskog prvenstva s 2:1 nakon produžetaka izbacila Englesku i izborila finale s Francuzima…
Iz knjige Zlatka Dalića ‘Rusija naših snova’ donosimo vam priču o jednoj velikoj dvojbi i ključnoj odluci hrvatskog izbornika, odluci koja se na kraju pokazala kao jedna od najbitnijih na putu Vatrenih prema samoj završnici:
“Mediji i stručnjaci problematizirali su i prije četvrtfinala s Rusijom, i nakon njega, formu pojedinaca.
Već sam zagazio korak da i mene ponese u tom pravcu. Sjeo sam s dečkima, koji su imali rekuperaciju nakon cjelovečernje drame u Sočiju protiv domaćina, na travnjak pomoćnog terena Lužnjikija i počeo raspoređivati čunjeve. U igru iznenađenja za protivničkog izbornika Garetha Southgatea. Ta zamišljena taktika ostala je samo crtež u mojim papirima, koji danas jedva mogu pronaći.
Igrači odbili ideju
Na konferenciji za medije novinari jedva stanu u salu, na igralištu se okrećemo jedni prema drugima, pogledi pucaju prema tribini: puna kao košnica novinara i kamera koje nas drže na nišanu sa svih strana. Tek u tom času shvaćamo značaj događaja čiji smo akteri. U žarištu cijeloga svijeta. Englez me pita:
– Možete li govoriti na engleskom jeziku?
– Ne – odriješit sam. Reagiram spontano:
– Ovdje igra Hrvatska i ovdje govorim na hrvatskom, a prevoditelj radi svoj posao. Zaslužili smo biti na takvoj razini i moramo se cijeniti. Praksa je da izbornici nastupaju na svojem jeziku, a pogotovo mi je to bitno sad uoči polufinala. Realnost je da smo upravo mi najviše pokazali,donosi sportske…
Zatvaraju se vrata. Novinari se razilaze. U tom času još dvojim kako sastaviti momčad. Jedna me enigma proganja. Priđem igračima koji su igrali napornu utakmicu u Sočiju i obavljaju samo laganu rekuperaciju: Rakitić, Modrić, Lovren, Perišić… Crtam im po travnjaku, demonstriram čunjevima, stavljam opciju da pojačamo vezni red s Kovačićem. U toj verziji Brozović je korektor u sredini, Kovačić, Rakitić i Modrić lagano ispred, a u špici Mandžukić i Rebić. Ugrubo formacija 4-4-2. Sumnjičavo vrte glavama:
– Bit će kako kažete, šefe, ali mislimo da nije dobro da sad posežemo za promjenama – jasni su.
– U redu, nastavit ćemo u rasporedu u kakvom smo dosad igrali – složim se.
Konačna odluka – ako smo ga toliko čekali, čekat ćemo ga i u polufinalu
Nisam potencirao Ivana Perišića i činjenicu da njega u toj postavi nema. Svoje sam ideje iznio pred njim, bez ikakvog skrivanja, iako je jasno da je on taj koji je trebao van. Većina gleda ofenzivan učinak, nije ni meni nevažan, ali kasnije razmišljam: čovjek radi fazu obrane na vrhunskoj razini, tražimo od njega stvari koje nije navikao, zato nema snage i koncentracije da završi, zabije gol. Definitivno, treba ga ostaviti u sastavu. Kad je igrao dosad, istrčat će i s Englezima. Budu li svi zdravi, idemo s postavom koja je krenula protiv Argentine i Danske.
To je najbolje. Perišić se podredio momčadi, a jednom će se, daj Bože, i njemu otvoriti. Ako smo ga toliko čekali, čekat ćemo ga i u polufinalu.
Pobjeda i ulazak u finale
Ivan Perišić proglašen je igračem utakmice. Dao je gol koji smo toliko trebali pa asistirao Mandžukiću. Najsporniji je bio najbolji,donosi sportske…
Vagao sam ga i prije susreta i tijekom njega. I koliko god puta podvrgnuo Perišića skeneru, i kad god tu učinio, uvijek uvidim – on je taj, on je najkvalitetnije rješenje. Bio je strijelac i u finalu, dragi Bog ga je nagradio za sve što je činio. Četiri-pet godina vukao je momčad. Čovjek je koji ima vlastiti stav, gard, živi na svoj način.”