IN MEMORIAM-Na današnji dan 1993. god. prilikom odlaska na intervenciju prema jednom od napadnutih borbenih položaja hrvatskih snaga na Oklajnici, od strane tzv. Armije BIH zarobljena je, mučena a potom i mučki ubijena medicinska tehničarka Ljilja Zrno, pripadnica HVO brigade “Kralj Tomislav”…
Pripadnici tzv Armije BiH napali su sanitetsko vozilo, a osim Ljilje poginula su i dvojica bojovnika Ivan Petrović iz Studenih Vrila i Ivan Radoš iz Omolja. Za ovaj zločin još nitko nije odgovarao.
LJILJANA ZRNO (1962-1993) iz Galečića u Šujici kod Tomislavgrada-pripadnica saniteta HVO Brigade “Kralj Tomislav” iz Tomislavgrada-16.prosinca 1993 god.položila život na Oltar Domovine zajedno sa svojim suborcima pok. Ivanom Radošom i pok. Ivanom Petrovićem Džajom na Oklajnici (područje Jablanice) prilikom odlaska na sanitetsku intervenciju prema jednom od napadnutih položaja Hrvatskih snaga/HVO od strane tzv.”armije bih”.
“Kada bih deset života imala , svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala”
“Kada bih deset života imala, svih deset bih za moj narod i Hrvatsku dala”, često bi to govorila. Kao da je znala…
Željela je da naglas, slobodno može govoriti, koliko ljubi slobodu hrvatskog čovjeka. Trebalo ju je upoznati i vidjeti. Zračila je velikom snagom i smirenošću. Ulijevala volju, disala je i živjela za tisuću života. Imala je snagu i hrabrost usprotiviti se smrti. Sestra Ljiljana Zrno, djevojka anđeoskoga lica i srca velikog baš kao njezina Hrvatska. Koliko su puta te blage krupne oči ulijevale nadu ranjenima i uljepšavale posljednje trenutke umirućima. Svaki atom njezinog bića živio je i disao za slobodu. I sada, dok šetate Duvanjskim poljem čut ćete priču o djevojci koja je svojom dobrotom i vjerom liječila rane bojovnicima.
Vihor rata nosio ju je kroz rovove, šume, litice i sve nedaće. Za nju nije bilo nemogućeg, do ranjenika je morala doći. Znala je koliko je trebaju. Malo je tko imao srce i hrabrost ići tamo gdje je Ljilja išla. I momcima bi drugačije bilo samo kada bi vidjeli da je Ljilja uz njih. Ona je bila izvor njihove snage i sigurnosti. Kada bi bojišnica mirovala, a ona imala vremena za odmor, i to svoje vrijeme poklanjala bi njima. Kuhala im, tješila ih i savjetovala. Htjela je da na trenutak zaborave gdje su. Ljilja nije pružala pomoć samo bojovnicima, pomagala je i djeci, ženama i starcima.
Svi mi, koji smo prošli rat i imali priliku upoznati tu iznimnu djevojku, uspomenu na nju čuvamo kao svetinju.
Tog tužnog 16. prosinca, tutnjali su topovi, a planinama su odjekivali bolni krici stotinu srdaca, dok je u naručju branitelja ležalo mlado djevojačko tijelo otrgnuto od života. Prestalo je kucati jedno veliko srce. Pustila je snježna Vran planina glas preko Duvanjskog polja do rodnog Galečića, kako snježne pahulje ljube mrtvo nježno lice.
Zaustavile su je zvijeri jer, kako drugačije nazvati one koji su pucali na djevojku koja je u rukama nosila infuzije.
Koje li su samo to kukavice, pucati mučki u nekoga tko spašava živote. Među krošnjama grana na Oklajnici iz poljskog cvijeća iznikao je križ. Na njemu iste one dvije infuzije, koje su držale nježne tople ruke. Cvijeće nikad uvenuti ne može, jer za svakog onoga tko je prošao strahote rata, taj križ je vječni zavjet djevojci koja je ljubila druge kao samu sebe.
Na posljednjem ispraćaju pokojne Ljilje, u njenom rodnom Galečiću, fra Martin Planinić, tadašnji vikar Župe, između ostalog je rekao:
“Nije počeo rat da nas nestane, nego da se otkrije tko je prije rata sebično živio i sebično živjeti nastavio. Svaka se spoznaja skupo plaća.. I oba nas je skupo stajala.
Ali i nesebičnost. Prilike ne mijenjaju čovjeka nego pokazuju kakav je. Nikoga rat nije učinio ni gorim ni boljim, nego otkrio što bi bez njega bilo i ostalo nevidljivo Otkrio je ljude u kaljuži sebičnosti ali i na visini požrtvovnosti .
Kad pogledamo život ove djevojke koju smo mnogo puta sretali, moramo priznati da o njoj ne znamo, koliko znaju njeni susjedi, mještani i župljani, a pogotovo nismo mogli o njoj znati što znaju njen otac i njena braća i sestre.
Da nije bilo rata, njena bi dobrota bila blago njene kuće. A rat koji ju je izvukao iz susjedstva, iz Galečića, rastavio od oca i braće, pokazao nam je njenu stvarnu vrijednost. U odsutnosti od oca i braće, svakome je vojniku biča kao kći ocu, majka sinu i sestra bratu.
“U miru počivaj! I moli se Bogu za nas, da budeš ponosna na nas pred Njim, kao što smo mi ponosni na Tebe pred svakim ljudskim bićem, u svakom plemenu i narodu pod kapom nebeskom.
Dobro ti, draga Ljiljana, došao Vječni Božić i Sveto Porođenje Isusovo u krilu dobroga Oca na Nebesima, s kojom te Tvoja junačka smrt nerazdvojivo sjedinila.
Amen.” (Izvor: Monografija Župe Šuica)
Taj 16. prosinac 1993. jedan je od najtežih i najtragičnijih dana brigade Kralj Tomislav.
Taj dan zajedno s Ljiljom Zrno poginuli su Ivan Radoš iz Omolja i Ivan Petrović-Džaja iz Studenih Vrila. Neka im je laka hrvatska zemlja koju su toliko voljeli i za koju su život dali! Počivali u miru Božjem.
Neka ih Gospodin nagradi za njihovu hrabrost, plemenitu dušu, za njihovu dobrotu i ljubav prema svojoj Domovini i svom narodu…
VIDEO: Kolak o “Stojićevom pismu Haškom sudu”: “KRIK MUČENIKA I TRAGEDIJA HRVATSKE POLITKE”…