FOTO – VIDEO Propovijed nuncija Lingue na drugu obljetnicu potresa u Petrinji…Mač u duši…

Apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua je na drugu obljetnicu razornog potresa u Petrinji u četvrtak 29. prosinca služio misu u petrinjskoj Župi sv. Ivana Pavla II...Papa Franjo je rekao: „Suočena s tragedijom gubitka djece, majka ne može prihvatiti riječi ni geste utjehe koje su uvijek nedostatne. One nikada ne mogu ublažiti bol rane koja ne može i ne želi zacijeliti. Bol proporcionalna ljubavi...

FOTO: VLČ. DAMIR CEKOVIĆ // APOSTOLSKI NUNCIJ U RH NADBISKUP GIORGIO LINGUA SLAVI MISU U ŽUPI SV. IVANA PAVLA II. U PETRINJI

Apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua je na drugu obljetnicu razornog potresa u Petrinji u četvrtak 29. prosinca služio misu u petrinjskoj Župi sv. Ivana Pavla II. i uputio propovijed koju prenosimo u cijelosti.

Draga braćo i sestre,

  1. prosinca, prije dvije godine u 12:19 ležao sam na bolničkom krevetu u montažnom prostoru zagrebačke bolnice za zarazne bolesti zbog sumnje na Covid, kada se sve počelo tresti gotovo trideset jako dugih sekundi.

Još uvijek mi je bilo živo sjećanje na šok koji sam doživio prije devet mjeseci, onog 22. ožujka 2020. godine, prvog dana totalnog lockdowna u Zagrebu, kada je Nuncijatura zaplesala na nekoliko sekundi. Nije mi bilo jasno što se događa. Mislio sam da je izbio rat ili da se nalazim u središtu terorističkog napada.

Tlo koje podrhtava pod nogama stvarno daje osjećaj bespomoćnosti i brutalnosti.

Dobro znate o čemu govorim.

Upravo je ovdje u blizini bio epicentar jednog od najjačih potresa u povijesti ove zemlje.

I danas smo ovdje, nakon dvije godine, da se spomenemo žrtava koje su tada izgubile živote, a posebno trinaestogodišnje Laure, župljanke ove župe.

Normalno je zapitati se o smislu umiranja s 13 godina, a možemo samo zamisliti bol roditelja, obitelji i prijatelja.

Međutim, nismo ovdje kako bismo sudili Vječnom Ocu i dovodili u pitanje njegove izbore.

Ovdje smo kako bismo obnovili svoju vjeru, kako bismo rekli da usprkos svemu i dalje vjerujemo da je On Gospodar života. On je dao i potom uzeo, a mi se klanjamo pred njegovom presvetom i najotajstvenijom voljom.

Ovdje smo i slušamo, kako bismo ga još jednom zamolili da razumijemo, da ga upitamo što nam je želio reći.

On nam govori na mnogo načina, ali prije svega po Svetom pismu.

U Svetom pismu moramo tražiti odgovor na svoja pitanja.

Današnja su čitanja posebno rječita.

Osluškivati Duha Svetoga

U evanđelju je naviješten odlomak prikazanja Djeteta Isusa u hramu.

Gospodin nam govori kroz lik mudrog starca Šimuna.

Evanđelist Luka kaže da su Šimun i njegova žena Ana bili vođeni Duhom Svetim. Za Šimuna ističe da je bio pravedan i bogobojazan čovjek koji je iščekivao Utjehu Izraelovu i „Duh Sveti bijaše na njemu“. Nadalje, kaže da mu je „objavio Duh Sveti“  da neće vidjeti smrti dok ne vidi Krista, Mesiju. Naposljetku još kaže da je toga dana otišao u Hram „potaknut Duhom“.

Četiri puta, u tako kratkom odlomku, evanđelist govori o odnosu Šimuna i Duha Svetoga: Šimun je vođen Duhom Svetim, ispunjen je Duhom Svetim, razgovarao je s Duhom Svetim i potaknut je Duhom Svetim.

I mi danas želimo biti ovdje poput Šimuna i Ane i prepustiti se da nas vodi Duh Sveti, da slušamo Njegov glas, da budemo ispunjeni Njime. On je taj koji nas je potaknuo da dođemo ovamo.

Isus nas uvjerava da postoji nešto što Otac uvijek daje onima koji ga mole: „Ako dakle vi, iako zli, znate dobrim darima darivati djecu svoju, koliko li će više Otac s neba obdariti Duhom Svetim one koji ga zaištu!“ (Lk 11,13).

Nitko ne može objasniti Laurinim roditeljima zašto je tako rano otišla u nebo.

To može samo Duh Sveti.

Uzaludno je tražiti riječi utjehe.

Papa Franjo je rekao: „Suočena s tragedijom gubitka djece, majka ne može prihvatiti riječi ni geste utjehe koje su uvijek nedostatne. One nikada ne mogu ublažiti bol rane koja ne može i ne želi zacijeliti. Bol proporcionalna ljubavi. Sve to majka zna; a mnogo je i danas majki koje plaču, koje se ne mire s gubitkom djeteta, koje su neutješne pred smrću koju je nemoguće prihvatiti” (Opća audijencija, 4. siječnja 2017.).

I nakon dvije godine bol zbog gubitka Laure još uvijek je živa, pitanja ostaju otvorena… samo nam Duh Sveti može dati potrebne odgovore.

Kao što su Marija i Josip donijeli malog Isusa u hram da ga, prema Zakonu, prinesu Bogu, tako smo i mi dopratili Laurine roditelje koji su došli ovamo prinijeti Bogu dragocjeni dar koji su primili od njega i koji je On, po našem mišljenju, prerano uzeo k sebi.

Zazovimo Duha Svetoga kako bi On odgovorio. Uistinu, znamo da je Bog vjeran: „neće pustiti da budete kušani preko svojih sila, nego će s kušnjom dati i ishod da možete izdržati“ (1 Kor 10,13).

To čini po Duhu Svetom koji nam daje snagu prihvatiti neprihvatljivo, razumjeti neshvatljivo, podnositi ono što nam se čini nemogućim.

Mač u duši.

Riječi koje Šimun govori Mariji na kraju njihova susreta sada ponavlja Laurinoj mami: „a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!“

Šimun naviješta Mariji da će je probosti mač, ne tjelesno, nego duhovno, to znači ne u tijelu nego u duši.

Postoje neke duhovne boli koje imaju istu snagu kao fizičke boli, ako ne i veću. Za roditelja je gubitak djeteta svakako jedna od njih.

Marijino će sudjelovanje u Kristovoj smrti za nju biti njezino raspeće, duhovno, a ne materijalno.

Koji je smisao Marijina sudjelovanja u smrti njezinoga sina? „Da se razotkriju namisli mnogih srdaca“, naviješta Šimun. Pomalo tajanstvena rečenica. Govori nam da će Marijina neshvatljiva bol biti svjetlo za sve one koji ne mogu shvatiti smisao svoje boli. Bit će svjetlo svima onima koji se osjećaju nemoćnima pred tuđom boli (a koliko li ih je!). Bit će svjetlo onima koji ne mogu razumjeti značenje smrti nevinog i ne mogu ništa učiniti.

Roditelji bi radije patili umjesto svoje djece, radije bi oni umrli. I roditelji čuju Šimunovo proročanstvo upućeno njima: to je mač koji probada njihovu dušu, kao onaj koji je probo Marijino srce podno križa.

Tako Marija postaje svjetlo svima onima koji ne razumiju značenje patnje, ona postaje utjeha onima koji se ne mogu utješiti ljudskim riječima.

Zazovimo Duha Svetoga da u srce ovih roditelja i u srce svakoga od nas stavi riječ utjehe, nade za budućnost, kako bi mač koji sada probada naša srca razotkrio one mračne, tužne, neshvatljive misli koje imamo i kako bismo mogli vjerovati da ondje gdje postoji križ, uvijek postoji i uskrsnuće, prenosi IKA.

Gospodin je stijena

Još jedna Riječ, koja nije dio čitanja na ovoj misi, ali o kojoj razmišljam i koju pokušavam živjeti tijekom ovog posljednjeg mjeseca, jest ova riječ proroka Izaije: „Uzdajte se u Gospodina dovijeka, jer Gospodin je Stijena vječna“ (Iz 26,4).

Gospodin je stijena vječna. Potres stvara osjećaj nesigurnosti. Čak ni čvrste crkve nisu odoljele. Ali kada se sve sruši, kada se čini da i naši snovi nestaju, Bog ostaje, On je stijena vječna.

Isus nam je rekao da se kuća sagrađena na pijesku ruši dok ona na stijeni ostaje.

Stijena o kojoj je govorio nije ništa drugo nego Riječ Božja: „Nebo će i zemlja uminuti, ali riječi moje ne, neće uminuti“ (Mt 24,35).

Laura ostaje, nije nestala u ništavilu. Ona ostaje živa, iako na drugi način jer je ona bila Riječ izgovorena Božjom ljubavlju.

Sve što postoji je Riječ Božja. On je stvorio… govoreći. Svako stvorenje koje se rađa nije ništa drugo nego Riječ koja izlazi iz Božjih usta, kao što je bilo na početku kada je Bog rekao: „Neka bude svjetlost, i bi svjetlost… neka bude svod nebeski, i bi svod…, načinimo čovjeka na svoju sliku i čovjek bi stvoren!“

Stoga ćemo se i mi opet sresti jer „riječi moje ne, neće uminuti“. On je stijena vječna, ako smo utemeljeni na Njemu, na Njegovoj Riječi, ne posustajemo.

Prvo čitanje koje smo čuli govori nam da postoji jedna Riječ Božja koja ih sve sažima. Riječ u kojoj se svi pronalazimo: to je ljubav. A tko čuva riječ Njegovu, u njemu je zaista savršena ljubav Božja. Po tom znamo da smo u njemu. Tko veli da u njemu ostaje, valja mu ići putem kojim je on hodio.“

I odmah dodaje: „Tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje i sablazni u njemu nema. A tko mrzi brata svojega, u tami je, u tami hodi i ne zna kamo ide jer mu tama zaslijepi oči.“

Unatoč razumljivoj noći koja zamagljuje naše misli i osjećaje, oni koji ljube već vide svjetlo. Nastavljamo voljeti Lauru, na drugačiji način, ali ta nam ljubav omogućuje da vidimo.

Ona je s nama, mi to osjećamo. Ljubav je ta koja ostaje i povezuje nas. Ako dijete putuje daleko, roditelji ga i dalje prate i svaki dan misle: tko zna što sada radi. Ljube ga iako ga ne vide. Tako je i s onima koji zauvijek odu. Budući da nastavljamo voljeti osobu koja je otišla, osjećamo je živom i znamo da je već otišla tamo gdje ćemo i mi doći.

Udaljenost nas ne sprječava da mislimo na nju, to što je ne vidimo ne sprječava nas da je nastavimo voljeti, a onaj tko ljubi brata svojega, u svjetlosti ostaje.

Apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua slavi misu u Župi sv. Ivana Pavla II. u Petrinji. Foto: vlč. Damir Ceković (sve fotografije)

Apostolski nuncij u RH nadbiskup Giorgio Lingua slavi misu u Župi sv. Ivana Pavla II. u Petrinji. Foto: vlč. Damir Ceković (sve fotografije)