“To je moj Vlado, rekao je Viktor. Stajao je poviše ljudi koji su otkopavali. Nije više ništa rekao. Stajao je nijem i gledao kako mu se iz zemlje pomalja sin devetnaestogodišnjak. Oči su mu bile suhe, crvene i natečene. I suze su mu presušile poslije svih tih dana plakanja. Momci koji kopaju izmjenjuju se na poslu. Svako malo jedan od njih otrči i nestane u grmlju. Povraća. Kako se koja žrtva otkapa, prenese se na deku i odnese na kamion, onaj isti koji je i jučer vozio. Otkopane su četiri žrtve…”
Ljudi ne vole da ih se uznemirava i inkomodira. Kad im pokažete smrt, zločin, tugu i bol, radije odmahnu rukom ili preskoče objavu. Većina, Bogu hvala, nemaju veze s ratnim stradanjima. Možda posjete neki muzej, spomen obilježje, empatiziraju se, zgroze nad počinjenim i nepravdom i život krene dalje…
U traganju za nestalim priča nema kraj. Ima samo početak, datum nestanka i okolnosti. Svaki dan je početak početka, kao da živite isti dan godinama. Sve do dana dok vam zemlja ne pokaže što može. Kako se zločin prikrije, zatrpa, gdje se raspada i koliko je mrtva zemlja teška.. Sreća se broji u postocima poklapanja DNA, u ključevima u trapericama, drvenim delfinima, iskaznicama veslačkog kluba…
Nikad ne znate što nosi u sebi onaj koji vas zamoli da mu dohvatite kekse s police u dućanu.
I koji Vlado čeka da ga otac Viktor pronađe.
Možda baš onaj kojem ste spustili kekse..
Onaj koji dane broji od nestanka i svaki je početak početka..
Fotografija i citat – Zoran Filipović Zoro, Voćin prosinac 1991. u
– Monografija 1991. –
Otac Viktor Supan otkopava 19. godišnjeg sina Vladu…
