Zajednički ispraćaj, misa zadušnica i sprovodni obredi 11 žrtava pronađenih u masovnoj grobnici „Bobotsko mrcinište“ održani su u petak 8. travnja na Katoličkom groblju u Tenji.–
Ukopom zemnih ostataka članovi obitelji, rodbina te svi prisutni na grobu u Tenji oprostili su se od: Mare Cerenko, Franje Burča, Josipa Prodanovića, Stipe Penića, Evice Penić, Josipa Medveda, Ane Horvat, Vladimira Valentića, Ivana Valentića, Pere Mamić i Katice Kiš.
Ispraćaj ekshumiranih žrtava organiziralo je Ministarstvo hrvatskih branitelja, Osječko-baranjska županija, Grad Osijek te Đakovačko-osječka nadbiskupija – Dekanatski ured Osječkog istočnog dekanata te Župa sv. Ane u Tenji.
Misu zadušnicu i sprovodne obrede predvodio je đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić u zajedništvu s dekanom Osječkog istočnog dekanata preč. Ivanom Jurićem, župnikom u Tenji Dejanom Čaplarom i ostalim svećenicima iz Osijeka i okolice. Liturgijsko pjevanje animirao je združeni zbor Župe sv. Ane u Tenji i Župe Preslavnoga Imena Marijina u Osijeku, a liturgijska čitanja pročitali su župljani Župe Tenja: Marija Capan, Ivan Geto i Andrija Kraljičak.
Uz odar pokojnika izmjenjivala se počasna straža koju su činili pripadnici Civilne zaštite iz više županija, Dobrovoljno vatrogasno društvo Tenja, KUD „Tenja“ s pridruženim članovima iz okolnih mjesta te Udruga hrvatskih dragovoljaca domovinskog rata. Nakon mise uslijedili su sprovodni obredi, a zatim i polaganje vijenaca kod središnjeg križa na Katoličkom groblju u Tenji.
U Boboti, na lokalitetu „Bobotsko mrcinište“ u razdoblju 25. do 29. studenoga 2021. godine otkrivena je masovna grobnica u kojoj su pronađeni i ekshumirani posmrtni ostaci 13 osoba. Pregledom posmrtnih ostataka i njihovom obradom najsuvremenijim forenzičkim metodama, utvrđen je identitet 12 osoba. Obitelji svih 12 osoba prihvatile su nalaze identifikacije.
Završna identifikacija posmrtnih ostataka provedena je 4. ožujka 2022. godine na Medicinskom fakultetu u Osijeku. Tom prilikom identificirani su posmrtni ostaci 11 osoba, a jedna osoba identificirana je 18. veljače 2022. godine na Zavodu za sudsku medicinu i kriminalistiku u Zagrebu.
Svih 12 identificiranih osoba su civili, mještani Tenje, nasilno odvedeni iz naselja Tenja tijekom srpnja 1991. godine. Najmlađa osoba, u trenutku nasilnoga odvođenja, imala je nepunih 19 godina (Stevo Topalović), dok je najstarija osoba imala 70 godina (Mara Cerenko). Među pronađenim osobama je bračni par Penić – Stipo (star 62 godine) i Evica (stara 63 godine) te dvojica braće Valentić – Vladimir (star 61 godinu) i Ivan (star 63 godine).
Tijekom ispraćaja prisutnima se uime obitelji žrtava te Zajednice udruga hrvatskih civilnih stradalnika iz domovinskog rata obratila Anica Salaj. Zahvalila je Vladi Republike Hrvatske, Ministarstvu hrvatskih branitelja te Upravi za zatočene i nestale jer tijekom ova tri desetljeća nisu odustali od traženja nestalih iz domovinskoga rata. Zahvalila je i svima prisutnima koji su došli odati počast pronađenim žrtvama te biti s njihovim obiteljima koje su nakon dugih godina traženja pronašle mir.
Izaslanik gradonačelnika grada Osijeka, njegov zamjenik Dragan Vulin izrazio je suosjećanje s obiteljima pronađenih žrtava, a zatim je rekao: „Iskreno se nadam i vjerujem da će, uz sve napore, biti pronađeni i svi oni za kojima se još traga, kako bi i njihove obitelji saznale za vjerojatno tragičnu sudbinu njihovih najmilijih, kako bi imale mjesto gdje mogu zapaliti svijeću i pomoliti se.“ Na kraju je apelirao na sve koji imaju saznanja nestalima da kažu te pomognu obiteljima koje još uvijek tragaju za svojim najmilijima.
Uime Osječko-baranjske županije od žrtava se oprostio župan Ivan Anušić. Podsjetio je kako su žrtve s „Bobotskog mrciništa“ bile ubijene samo zato što su Hrvatice i Hrvati te je rekao: „Vi niste samo žrtve, vi ste pobjednici jer iz vaše žrtve i žrtava tisuća Hrvatica i Hrvata obranjena je i oslobođena naša domovina. Svi ovdje nazočni, a vjerujem i cijela domoljubna Hrvatska očekuje otkrivanje i procesuiranje zločinaca koji su ova zvjerstva počinili.“ Na kraju svoga obraćanja poslao je i poruku počiniteljma, kao i onima koji znaju gdje je još oko 1800 nestalih, gdje su ukopani, te je rekao: „Mira i pomirenja neće nikada biti dok se svaka i posljednja žrtva domovinskog rata ne pronađe, dok se ne procesuira svaki zločin… Svaka buduća politika koja Hrvatsku bude vodila mora to imati na pameti. Procesuirati se zločinci moraju, nestali se naći moraju.“
Uime Ministarstva hrvatskih branitelja od žrtava se oprostio državni tajnik u Ministarstvu hrvatskih branitelja Darko Nekić. „Pronalaskom masovne grobnice u Boboti probudila se nada – ne samo vama nego i mnogim drugima koji još traže svoje članove obitelji, nestale u domovinskom ratu… Dočekali ste napokon dan kada ćete dostojno pokopati posmrtne ostatke svoje rodbine i prijatelja, i zapaliti svijeće za njihove duše. Dan koji iščekuju obitelji još 1840 osoba nestalih u domovinskom ratu, među kojima ih još ima i iz Tenje“, rekao je državni tajnik i podsjetio kako su tijekom proteklih šest godina, intenzivnom pretragom terena pronađene dvije masovne i više pojedinačnih grobnica iz kojih su ekshumirani posmrtni ostaci 157 osoba. U navedenom razdoblju ukupno je identificirano 207 osoba, među kojima i 12 žrtava iz masovne grobnice otkrivene u Boboti.
Prije početka mise zadušnice prigodnu riječ uputio je župnik Čaplar te je istaknuo: „Kada želimo govoriti o stradanju nevinih, mi zapravo pokušavamo tražiti riječi za neizrecivo, svjesni da nikada nećemo reći sve, ali vjerujući da je svaka nevina žrtva dio otajstva Božje ljubavi. S tom istom vjerom, okupljeni smo ovdje gdje se krhotine spajaju u jedno i gdje Bog progovara srcu da bismo vidjeli istinu života – da mrtvi nisu mrtvi nego žive u Bogu, da nestali nisu izgubljeni nego su pronađeni u otajstvu Božje ljubavi, da zlostavljani nisu poniženi nego najdostojniji poštovanja po Kristovu križu. Kristov križ stoji u središtu naših života i povijesti našega naroda. Prema njemu su usmjereni i sudbinski povezani i svi križevi naših nevinih žrtava. Zato samo križ može biti izvor našega mira, pomirenja i oproštenja.“
Predvodeći euharistiju za vječni pokoj jedanaestero braće i sestara, nadbiskup Hranić iskazao je uime čitave Đakovačko-osječke nadbiskupije, svih svećenika, redovnika i redovnica te svoje osobno ime, ljudsku i kršćansku sućut ožalošćenim članovima obitelj – koji ponovno, opraštajući se od svojih članova, proživljavaju strahote zločina kojima su bili izloženi tijekom domovinskoga rata.
„Njihova nasilna smrt, višegodišnja šutnja o njihovoj sudbini te pronalazak njihovih zemnih ostataka, zatrpanih na deponij i na mrcinište, gdje se odlažu uginule životinje, svjedoče nam ne samo o zvjerstvima učinjenim u brutalnoj agresiju na Hrvatsku i o nevjerojatnoj morbidnosti onih koji su ih onamo ukopali, nego i o strahoti zla s kojim smo bili suočeni kao narod, o obrambenom karakteru i legitimnosti domovinskog rata te o značenju i važnosti pobjede koja nam je osigurala slobodu“, naglasio je nadbiskup Hranić.
U homiliji, temeljenoj na Blaženstvima iz Matejeva evanđelja, mons. Hranić je rekao: „Nije velik i jak onaj koji čini nasilje nad drugima i nanosi im zlo, nego je velik i jak onaj tko je spreman podnijeti i pretrpjeti nasilje, nepravdu, poniženje i zlo, ne uzvraćajući jednakom mjerom.“ Istaknuo je kako su ovdje ostaci 11 osoba koje nisu bile zatečene u tuđem mjestu, nego su bile kod kuće u svome mjestu. Nisu vraćale jednakom mjerom, nego su podnijele nasilje i zlo te postale žrtvama tuđe okrutnosti.
„Dok bolujemo, istodobno osjećamo istinski ljudski i kršćanski ponos jer ljudska se snaga pokazuje ne vraćanjem milo za drago, nego praštanjem, koje uvijek znači zaustavljanje spirale nasilja i zla. A vi ste, draga rodbino, i dragi građani Tenje tražili i tražite samo istinu o ovim i drugim žrtvama domovinskog rata koje se još uvijek vode kao “nestale”. Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati! Manje se ne može tražiti. I od toga se jednostavno ne može odustati. Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe! Blago ožalošćenima: oni će se utješiti! Blaženije je biti žrtva, negoli nasilnik, blaženije je biti ožalošćen i biti gubitnik, negoli osvetnik. Blaženije je sud prepustiti Bogu, negoli pravdu uzeti u svoje ruke“, rekao je mons. Hranić i prisutne podsjetio na vjeru u Kristovo uskrsnuće, ali i na opraštanje koje je uvijek plod susreta s Bogom koji je dobri Otac.
„Podsjećamo se da oprost nije prvenstveno opraštanje počinitelju pretrpljenih zlodjela, nego je opraštanje najprije unutarnji proces u onome tko se osjeća žrtvom. Oprost je čin povrijeđenog čovjeka, koji Bogu dopušta da on bude Bog i njemu prepušta pravedan sud. Oproštenje je najprije nutarnji događaj i unutarnje ozdravljenje od proživljenog nasilja i zla. Očituje se u odvajanju od podnesenog zla, u ozdravljenju od naših unutarnjih rana, u odvajanju od počinitelja zla i od zločina kojega je počinio nad nama, u odustajanje od osvete i od potrebe uzimanja pravde u svoje ruke“, poručio je đakovačko-osječki nadbiskup i homiliju zaključio molitvom za sposobnost praštanja – da ono bude „naš dar počiniteljima nasilja i da na taj način i sebi i njima otvorimo novu mogućnost života. A na osobit način na tu nakanu molimo za nestale za čijim zemnim ostacima nastavljamo tragati i za obitelji među nama čiji se članovi još uvijek vode kao nestali. Molimo i za one koji znaju nešto od te istine o nestalima, da se rasterete i da nam pomognu, jer pronalaženje zemnih ostataka nestalih nije nikakvo političko nego je humanitarno pitanje. Molimo da svi nađemo svoj spokoj i mir“.
Vera Perković ispratila je zemne ostatke svoje majke te je rekla: „Osjećaji su pomiješani. Od velikog očaja do neke sreće što smo našli svoje. Nikada se to nismo nadali, prošla je 31 godina. I sada kada je to sve ovako organizirano, šok je bio to vidjeti. Sretni smo da mama nije ostala zaboravljena i negdje tamo u nekoj leniji. Kada smo se već prestali nadati pronađena je. Zadovoljna sam što će biti sahranjena na mjestu na kojemu je htjela jer si je još za života podigla spomenik, i rekla je da samo tu želi biti pokopana. No, od dana njezina nestanka mi više ne živimo u Tenji. Mi smo sada u Osijeku, i ne možemo se više ni vratiti jer prebolno je to.“
Milan Božičević još uvijek traži svoga brata Josu. Brat nije želio ostaviti roditelje te je zarobljen i likvidiran sa 37 godina. „Jedini on još nije nađen, drugi su svi nađeni. Najgore mi je danas… Svima je ovima lakše što su svoje pronašli. Ako ima Boga i pravde valjda će se pronaći i on. Čuo sam da je bačen na ciglanu kod Srbijanca i da je tamo spaljen. Ako je to istina, nema tko drugi biti nego on. Treba pomoći da se pronađu nestali. Da mogu ja bih pomogao o bilo kome da je riječ…“,donosi IKA