U ove dane ponosa, tuga, ali i slave, kad obilježavamo obljetnice okupacije Vukovara i Škabrnje, sigurno je najteže majkama koje su izgubile svoje najmilije…
Evo, legendarna Kata Šoljić ostala je bez četiri sina i desetak članova svoje obitelji. Dugo je tražila Niku, Miju, Ivu, Matu… Njezin najstariji sin Niko imao je 49 godina, kad je zarobljen, mučen i dokrajčen udarcem četničke čizme u glavu, u srpskom logoru Sremska Mitrovica, 22.12. 1991., gdje nam Aleksandar Vučić ne da ni svijeću zapaliti. Miji je bilo 46 godina kad je bio zarobljen u Sremskim Čakovcima. Ubijen je s četvoricom zarobljenika oko 16.10 1991. u kukuruzištu Sremskih Čakovaca (po izjavama jednih) ili odveden u nepoznatom smjeru (po izjavama drugih).
Ivi su bile 43 godine. Prije rata je bio ugledni gospodarstvenik, a u Domovinskom ratu, u obrani Vukovara, jedan od legendarnih zapovjednika Mitnice. Nestao je u Dunavu pokušavajući se probiti 16. 11. 1991. Najmlađem Katinom sinu Mati bilo je 39 godina kad je ubijen u napadima na vukovarsku kasarnu. Suprug Ane, njezine kćeri, Ivan Vukojević ranjen je u Vukovaru i ubijen u pokušaju proboja 19.11.1991. Do danas se vodi kao nestali…Katina kći Marija, čiji se sin Toni kao 21-godišnjak također borio u Vukovaru, bio je zarobljen zajedno s majkom i ocem, kao i njihov 20-to godišnji Zoran i odveden u Sremsku Mitrovicu…
Sličnih sudbina u vrijeme srpske i ine agresije na Vukovar i Škabrnju, ali i brojne druge gradove i mjesta diljem Hrvatske ima na pretek.
Osim što su svim tim majkama djeca ubijena ili nestala, ranjena, dugo su ih kao Kata Šoljić, svoje najmilije, tražili. Sve te hrvatske majke doživjele su u ratu, ali i nakon njega pravi pakao. Ni jedna se, ako je još živa, nije oporavila od velikosrpske agresije. I nikada neće.
A, koliki su pričali i još uvijek pričaju o privilegijama hrvatskih branitelja i stradalnika, kao Stjepan Mesić koji bi im „zabranio“ da im se u njihovu čast i slavu na pogrebu ispali i tri hica?
Da, imamo Hrvatsku, ali isključivo zahvaljujući poginulima i naravno svim živim i umrlim braniteljima, a poglavito dragovoljcima iz 1991.
Ovih dana mnogo se čuje i čita o tim junacima.
Ali, zašto samo u ove dane, a ne cijele godine?
Osim toga, zašto nema ulica i trgova ili kulturnih i školskim ustanovama po imenima hrvatskih majki?
Zašto u Hrvatskoj nema još ni jednog nacionalnog spomenika Hrvatskim Majkama?
Zašto, zašto, zašto…
Mladen Pavković,
predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. (UHBDR91.).