General Željko Glasnović na Telegramu je opisao stradavanja svog brata blizanca Davora, kojem su četnici u zarobljeništvu odsjekli uho i bušili mu koljena bušilicom, što su inače svojevremeno na suđenju srpskom ratnom zločincu Dani Lukajiću, uhićenom 2018. prilikom ulaska u Hrvatsku s grupom koja je išla na komemoraciju “žrtvama fašizma” u Jadovnom potvrdili i svjedoci koji su s njim bili zarobljeni u logoru.
“Na današnji dan nekoliko tjedana nakon mog ranjavanja na kupreškom ratištu 1992., moj brat, tada pripadnik „Bojne Frankopan“, nakon što ga je pogodio pancirni metak u desnu nogu i prepolovio mu bedrenu kost našao se u zarobljeništvu. Četnici su mu tako teško ranjenom skinuli hlače i vezali ga konopom. Vukli su ga po kupreškom kršu, ruke je imao svezane na leđima, oderali su mu kožu, polomili rebra i naposljetku odsjekli uho.
„Evo ustaša, došao je iz Kanade da ostavi kosti na hercegovačkom kršu!“, govorili su prijeteći da će ga odvesti u selo i ispeći na ražnju, isto onako kako su četnici radili hrvatskim vojnicima i civilima tijekom Drugog svjetskog rata. Prvo je zatvoren na Kupresu, a zatim ga prebacuju u logor “Stara bolnica” kraj Knina. Prilikom transporta u Banja Luku, u srpskim selima su zaustavljali kamion sa zarobljenicima koje su tada lokalni stanovnici batinali, onako kako su partizani radili hrvatskim vojnicima i civilima na Križnom putu. U vojnoj bolnici u Banja Luci liječnici bi puštali u bolnicu vojnike da ga muče i teško ranjenog tuku svaki dan.
Dva mjeseca je ležao na nosilima u donjem rublju. Između ostalog, električnom bušilicom su mu probušili koljeno s jedne i druge strane. Tukli su ga po rukama elektrošokerom za krave, arterije su mu doslovno pucale. Nakon toga zatvoren je u istražni zatvor u Banja Luci, a zatim prebačen u Manjaču. Tamo bi hodali između njih i tukli ih šipkama i željeznim lancima, a tko bi se srušio, bio bi ubijen onako kako su „osloboditelji“ radili hrvatskim zarobljenicima u kolonama smrti 1945. godine. Nakon 15 teških i mučnih mjeseci zarobljeništva razmijenjen je kod sela Dragalić. Na razmjeni, dovoljno je bilo vidjeti kako izgledaju njihovi zarobljenici, a kako su izgledali naši.
Nakon izlaska iz zatočeništva, niti jedna hrvatska služba, nitko od naših institucija nije s njim razgovarao. Nije ih zanimalo niti gdje je bio, ni što je sve vidio, ni tko ga je mučio, ni tko je naređivao. DORH nikada ništa nije poduzeo protiv njegovih mučitelja niti su hrvatske institucije bile zainteresirane za razgovor s njim. Umjesto toga, našao se na srpskom popisu osumnjičenih za ratne zločine počinjene na području na kojemu on uopće nije bio, u razdoblju tijekom kojega je bio u njihovom zatočeništvu.
Bratova Golgota je samo još jedna priča među tisućama drugih priča i sudbina koje ne zanimaju nelustriranu vlast koja se naziva hrvatskom, priča koja je počela davno prije njegovog ranjavanja i zarobljavanja i koju dijeli s brojnim drugim Hrvatima koje su u posljednjih 100 godina terorizirali, zlostavljali i ubijali u ime velikosrpske i komunističke zločinačke ideologije.”