GLASNOVIĆ: “Što o ovom zločinu znaju DORH, MUP, udruge za ‘ljudska prava’ ili stogodišnji Joža Manolić?”

Don Stjepan je rođen 26.12.1918. u Rakovcu, u župi Ljubeščica. Za svećenika je zaređen 1941. u Zagrebu. Bio je svećenik u Kraljevici i Mrkoplju. Velika radost mu je bio rad s mladima, poučavao ih je čak i onda kada su se drugi svećenici zbog opasnih okolnosti povukli, napisao je Željko Glasnović na svom Facebook profilu.

Volio ih je i htio ih je zaštititi od zla koje je sa sobom donio komunizam. Posebno je pomagao siromašnim učenicima. Jedne večeri dok se don Stjepan nalazio u svom župnom stanu u kojem je imao vježbe pjevanja s mladima, upali su partizani i uhitili ga. Dok su ga odvodili, dobacio je nazočnoj mladeži da se ne plaše i da će se on brzo vratiti. Međutim, nikada se više nije vratio. Smjestili su ga u zatvor skupa s još nekim uglednim mještanima Mrkoplja. Presuda je glasila – “Smrt strijeljanjem, kao neprijatelja naroda, bratstva i jedinstva.”

Župljani su svakodnevno dolazili pred komandu i moleći tražili da njihovog svećenika puste na slobodu. Nažalost to se nije dogodilo. Djevojka koja mu je donosila hranu u zatvor često ga je znala vidjeti kako tetura od slabosti i iznemoglosti ili kako naslonjen na zid moli krunicu.

U jednom od pisama časna s. Ambrozina Horžić, koja je bila rođena sestra pokojnog don Stjepana, donosi svjedočanstvo dviju zatvorenica, koje su bile zatvorene u istom zatvoru gdje i njen brat Stjepan:

“Tužnog zimskog dana 1945. mučki je ubijen jedan mladi svećenik.

Teško je opisati što se sve dogodilo za vrijeme njegovog boravka u zatvoru. Ime mu nikad nisu spominjali već su ga samo zvali “mrkopaljski pop”. Pri odlasku na mučeničku smrt u blizini smo se našle nas tri žene osuđenice. Taj trenutak je najteže opisati. Kada su mu prije strijeljanja rekli da se svuče, on je odgovorio: “Ja ne svlačim svoje svećeničko odijelo, dok sam živ. Kad umrem, radite sa mnom što hoćete.”
Zatim su mu postavljali pitanja:
“Pope, imaš li posljednju želju?”,
on je rekao: “Ne!”

“Pope, hoćemo li ti vezati oči?”,
odgovorio je: “Ne treba.”
“Pope, hoćemo li ti pucati s leđa ili sprijeda?”, odgovorio je: “Svejedno.”
Trojica partizana su stala pred svećenika, a on ih je upitao:
“Koji će pucati od vas trojice?”
Sva trojica u isti glas odgovoriše: “Ja!”

Svećenik i mučenik don Stjepan Horžić pred svojim ubojicama i pred grobnom rakom koju su ga natjerali da sam sebi iskopa, još jednom pogleda svoje ubojice, pa pogleda u nebo i reče: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine! Bože, u ruke Tvoje predajem duh svoj. Bože, Isuse, primi dušu moju.” I još je nešto molio, ali je molitvu prekinuo pucanj trojice partizana koji su izrešetali mučeničko tijelo mladog svećenika Stjepana Horžića. Smrtno pogođen pao je u jamu zajedno s ostalim strijeljanim Hrvatima…” Imao je samo 27 godina. Bio je tek na pragu svoga mladog svećeničkog života.

U oporuci koju je don Stjepan sastavio prije svoje smrti napisao je:
“Ako mi se što dogodi, tj. ako nenadano umrem naravnom ili nasilnom smrću, želim umrijeti kao rimokatolički svećenik, u vjernosti prema Bogu, prema Sv. Ocu papi, mome biskupu i mojoj hrvatskoj domovini. Najčarobniji ideal moga života, najveća želja moje duše od djetinjstva bila je postati svećenik i živjeti kao dobar svećenik. I postao sam svećenik, milošću Božje providnosti, koja ne gleda tko je tko, pa nije gledala ni na moju potpunu nevrijednost, nego me je milostivo učinila svojim službenikom.

Ispovijedam ovdje svoju vjeru u svetu Rimokatoličku crkvu i u sve što ona predlaže vjerovati. Molim za oproštenje svih onih, koje sam svjesno ili nesvjesno, riječju ili nastupom u životu uvrijedio ili sablaznio, a tko je što meni nažao učinio rado i iskreno opraštam.”

Ovako umiru sveci! Mladi Božji pastir Stjepan Horžić, svetac je i mučenik. Žrtva je to koja vapi i traži pravdu a zločin je više nego očit i poznat – mučenička smrt nevinog svećenika koji je ubijen u ime politike zločinca i diktatora Josipa Broza Tita. I nije jedini. Od mogućih svjedoka i izvršitelja neki su možda još uvijek živi. Što o ovom zločinu znaju DORH, MUP, različite udruge za ‘ljudska prava’ ili stogodišnji Joža Manolić?

Željko Glasnović/fb