Foto:Hrvatski glasnik
Banovina Hrvatska osnovana je 26. kolovoza 1939. godine nakon “pobune” sveučilištaraca zbog položaja Hrvata u prvoj Jugoslaviji i statusu BiH u toj tvorevini koju su srpski vlastodršci željeli prisvojiti za sebe.
Vlatko Macek vodio je pregovore 3. i 4. travnja 1939. godine s Dragišom Cvetkovićem tadašnjim predsjednikom vlade kraljevine Jugoslavije o BiH a koji je od njega tražio da se Hrvati odreknu BiH i neka se zadovolje teritorijem Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Ova vijest brzo se proširila među hrvatskim sveučilištarcima koji su burno reagirali i 19. travnja održali sastanak u Ilici 8, u prostorijama kulturno akademskog društva “August Šenoa”.
Na sastanku su nazočili sveučilišni pododbor “Matice Hrvatske” Udruženje sveučilištaraca “August Šenoa”, Hrvatsko katoličko akademsko društvo “Domagoj”, i predstavnici “Hrvatskih muslimanskih sveučilištaraca” i ukazali na položaj ulogu i značaj BiH u sklopu hrvatskog etničkog i povijesnog teritorija i dogovorili održavanje skupštine za 22. travnja 1939. godine u velikoj dvorani Pravnog fakulteta na kojoj je jednoglasno prihvaćena “Deklaracija o Bosni i Hercegovini”.
Skupštinu je u ime predsjedništva klubova priređivača otvorio Branko Rukavina a Grga Ereš izabran je za predsjednika koji je govorio o svrsi i značaju skupštine. Franjo Nevistić i Muhamed Hadžijahić govorili su o geopolitičkom položaju Bosne i Hercegovine i ulozi koju ima u sklopu hrvatskih zemalja, o značenju starosjedilaca muslimanske i katoličke vjere. Nakon toga Jusuf Okić je predložio Deklaraciju koja je uz bučno odobravanje sviju nazočnih jednoglasno usvojena.
Tekst Deklaracije:
“Teritorijalna cjelovitost, integritet Hrvatske, hrvatskog etničkog i povijesnog prostora, koji se u našem slučaju međusobno potpuno podudara, jedan je od osnovnih i glavnih uvjeta naše oslobodilačke borbe. Od toga zavisi također mogućnost opstanka, života i razvitka naše narodno političke zajednice kao životnog oblika, na koji ima hrvatski narod neosporno pravo, i to na osnovu našega povijesnog državnog prava, modernog načela prava samoodređenja naroda i današnjih životnih potreba.
Čitava Hrvatska od slovenske granice uzduž Mure, Drave, Dunava, Save i Drine, pa do crnogorske i jadranske granice pravi je i cjeloviti životni prostor hrvatskog naroda. Današnji etnički sastav ovih zemalja, kao i povijesna činjenica, da su Hrvati živjeli i u prošlosti, da su se tamo prostirale hrvatske državne tvorevine, banska Hrvatska i srednjovjekovna Bosna, neosporno dokazuju, da je ovo zbiljski hrvatski životni prostor u današnjici, kao što je bio i u prošlosti. Nije to neki prostor, koji bi tek sada trebali od drugoga svojatati, da bi osigurali mogućnost života i razvitka hrvatskog naroda. Zato je naš zahtjev za hrvatskim životnim prostorom istovjetan s traženjem ostvarenja povijesnoga državnoga prava i primjene načela samoodređenja naroda. U ovome leži naročita snaga našeg položaja, te opravdanost i jakost naših zahtjeva.
U sklopu Hrvatske Bisna i Hercegovina zauzima naročito važan i odlučan položaj. Ona je jezgra, središte i glavno uporište hrvatskog teritorija. Dostatno je pogledati kartu naših povijesnih pokrajina, da vidimo, kako se Hrvatska bez Bosne i Hercegovine s geopolitičkog stajališta, koje je ovdje od odlučne važnosti, ne može održati, razvijati i uopće biti politički sposobnom i trajnijom jedinicom. Bez Bosne i Hercegovine. zijevao bi smrtonosni jaz između dva ispružena kraka Hrvatske. Naša jadranska obala, osnova naše snage i položaja u svijetu, nužno je upućena na svoje prirodno zaleđe, kao što je i ovo(zaleđe) upućeno na svoje primorje. To je zajedno jedna političko-gospodarsko-prometna cjelina, pa je integritet Hrvatske životno pitanje hrvatskog naroda i njegove budućnosti.
Bosna s Hercegovinom je etnički hrvatska zemlja. Domaće muslimansko i katoličko hrvatsko pučanstvo sačinjava veliku većinu nad doseljenim vlaško-pravoslavnim i srpskim elementom. Baš u istočnoj Bosni snažan pojas muslimanskih Hrvata živa je granica našeg etničkog teritorija na Drini. Muslimanski Hrvati rasno su najčišći dio hrvatskog naroda. Od svoje katoličke braće samo su vjerski odvojeni u vrtlogu snažnih i krvavih povijesnih zbivanja. Milijuni mrtvih i živih muslimanskih i katoličkih Hrvata najbolji su i najčvršći dokaz hrvatstva Bosne i Hercegovine. Duh Tomislava, Krešimire, Zvonimira i Tvrtka govori danas glasom njihove svijesti i krvi.
Zato su odavna bile jake težnje, da se Bosna i Hercegovina pridruži ostalim hrvatskim zemljama. Hrvatski državni sabor, odmah iza okupacije, 18. rujna 1878. godine traži sjedinjenje Bosne i Hercegovine s Hrvatskom. Isti zahtjev ponovljen je 1917. godine.
Mišljenje sabora dijelio je hrvatski narod s ove i one strane rijeke Une. Međutim neprijatelj je bio nepopustiv, kao i u pitanju sjedinjenja dalmatinske i banske Hrvatske. Znao je, da u cjelokupnosti Hrvatske leži njena velika snaga i životna sposobnost. Mi Hrvati od 1918. godine našli smo se u općem obespravljenju, ali smo ipak u glavnom postigli teritorijalnu kompaktnost. Tako smo bar u nesreći bili zajedno. Parcelacije Hrvatske administrativne kombinacije nove vladavine nisu uspjele podvojiti, pa se zajedno borimo za slobodu i državnost.
Razumljivo je onda, da u današnjoj našoj oslobodilačkoj borbi svakomu čestitom i svijesnom Hrvatu stalno stoji pred očima i misao teritorijalne cjelokupnosti i jedinstva Hrvatske. Naročito smo osjetljivi u pitanju Bosne i Hercegovine. Zato i hrvatski sveučilištarci kao vjerni sinovi svojega naroda, sa zebnjom i bojazni slušaju glasine, da bi se Bosna i Hercegovina imala granicom odvojiti od ostale Hrvatske, da bi se dio ove hrvatske zemlje imao prepustiti ili odrediti drugima, što bi bila najsramotnija izdaja i najteži udarac Hrvatstvu. Radi toga hrvatska sveučilišna omladina ovom prilikom apelira na sve one, na kojima lezi odgovornost, da u ovim odlučnim i sudbonosnim trenucima ni u čemu popuste od opravdanih i nedjeljivih zahtjeva našega hrvatskoga naroda.
*Naša je riječ kratka i jasna:
Ne damo Bosnu i Hercegovinu dijeliti.*
Istoga dana deklaracija je predana Mili Budaku, predstavniku ustaškog pokreta u Domovini, vodećim političarima u Zagrebu i Sarajevu, nadbiskupu Stepincu u Zagrebu, nadbiskupu Ivanu Šariću u Sarajevu, reis-el-ulemi Fehimu Spaho, upravi “Matice Hrvatske”, glavnom odboru “Napretka”, glavnom odboru “Hrvatske Uzdanice” te konzulatima Njemačke, Italije, Engleske, Francuske i Mađarske u čijim arhivima je možete pronaći. Deklaracija je dijeljena putem letka u Zagrebu i ostalim hrvatskim zemljama a poslana je i u inozemstvo. Radi diktature vlasti deklaraciju nisu prenijele hrvatske novine osim “Ustaše” koji je izlazio ilegalno, tajno. U Buenos Airesu deklaraciju je prenio “Hrvatski domobran” 4. svibnja 1939. godine a novina “Nezavisna država Hrvatska” u Pittsburghu je prenijela 3. lipnja 1939. godine.
Autor: mr. sc. Božo Medić/Hrvatski glasnik