Kolumnistica Glasa Istre, Helena Mostarkić Gobbo, još protekle godine je u svojoj je kolumni pisala o muškoj krunici na trgovima i uvredljivim i huškačkim reakcijama pojedinaca, političara i udruga. Njezinu kolumnu djelomice prenosimo.
”Molitva, obitelj, muškarac, žena, dijete. Ne nužno tim redoslijedom, ali, uz još poneku riječ, ovih pet, a prethodnih tjedana i samo prva, sasvim su dovoljan razlog za verbalno divljanje, javno zgražavanje, vrijeđanje, nametanje, a samo kad bi se legalno moglo, upriličili bi i – kamenovanje. Onako, taman, na nekom trgu, sa šarmom francuskih giljotina, pred razularenom svjetinom, da se zabave samoprozvani slobodoumni građani širokih vidika, umova i srca. Tragikomično.
A tako nekako mogla bi se opisati atmosfera koja vlada oko takozvanih klečavaca, skupine muškaraca koja, čini se vrlo uspješno, iako bez ikakve vidljive namjere, doslovno izluđuje neke medije, udruge, inicijative, pokrete, političke opcije, a i dio građana kojima, po već dobrom starom običaju, ne ponestaje inspiracije za raskošnu prezentaciju nedostatka kritičkog promišljanja o vlastitom životu i svijetu koji ga okružuje.
Društveni nemir
Klečavci, kako ih, dakle, nazivaju neki mediji, udruge, inicijative, pokreti, političke opcije i dio građana, muškarci su koji se okupljaju na javnim mjestima i mole za vrijednosti koje oni prepoznaju kao društveno važne. Motivi njihove molitve su, kako sami navode, prava i obrana žena, obitelji, a – budući da je riječ o muškarcima moliteljima – i definiranju svoje uloge u obitelji i društvu.
”Poput dvogodišnjaka koji se bacakaju po podovima trgovina kad ih ulovi tantrum”
Upravo je nevjerojatno koliki nemir i problem u svekolikoj javnosti je izazvalo spuštanje muškaraca u klečeći položaj na javnome mjestu i – molitva krunice! Kao da su se sjatili na Trg bana Jelačića, odakle je sve i krenulo, pa počeli prijetiti da će se u najmanju ruku raznijeti bombama ako se više ijedna žena u Hrvatskoj odluči na pobačaj. Tako nekako su njihovo klečanje interpretirali svi ranije navedeni (neki mediji, udruge, inicijative, pokreti, političke opcije i dio građana), poznatiji kao dežurni kmečavci koji na sva zvona cmizdre na sva mišljenja koja se kose s njihovima, pa se po medijima i društvenim mrežama razbacuju riječima poput dvogodišnjaka koji se bacakaju po podovima trgovina, ili nekog drugog mjesta, kad ih ulovi tantrum, prenosi Narod.hr.
Čitam da klečavci kod građana navodno izazivaju jezu, a većina njih zabranila bi im okupljanje. (Zanimljivo!) Obrazlažu neki mediji, udruge, inicijative, pokreti, političke opcije i dio građana, da nije problem što se ljudi mole, nego je problem što to rade javno, a ne u crkvama ili, po omiljenoj nam nacionalnoj frazi, “u svoja četiri zida”.
Bilo bi lijepo i važno istaknuti da klečanje, a ni molitve po gradovima, koliko znamo, a znamo, nisu plaćene našim novcem, a nisu dosad ni zaustavile ili preregulirale gradski promet. Jesu li, onda, oni među nama koji se smatraju naprednima zapravo nazadniji od onih koje sami nazivaju nazadnima i ograničeniji u shvaćanju nego oni koje nazivaju ograničenima?
Odavno je postalo jasno da smo društvo licemjerja. Ali tek kada pomislimo da smo dotakli dno dvostrukih kriterija, netko i nešto nas podsjeti da je stvarnost u kojoj živimo, čini se, bezdan.