Danas je 16. godišnjica od smrti pukovnika Marka Babića, legende Domovinskog rata i obrane Vukovara. Babić je rat proveo na najopasnijem mjestu, Trpinjskoj cesti, u najkrvavijim bitkama s JNA i četnicima, i poznat je po tome što je uništio brojne neprijateljske tenkove. Točnije, njih čak 14! Njegovi roditelji su međutim skupo platili cijenu srbijanske agresije – četnici su ih sredinom rujna 1991. odveli iz Vukovara i ubili u selu Bobota.
Ovaj je istinski ratnik bio jedan od zapovjednika legendarne 204. vukovarske brigade, boreći se rame uz rame s Blagom Zadrom, ali i drugim junacima. Dobio je čin pukovnika, a najmanje što je zaslužio je čin – generala, ali većina onih koji su u kontraverznoj udruzi zvanoj Hrvatski generalski zbor (HGZ) naprosto takve navodno ni ne predlažu za ovako visoke činove, jer su prema svemu sudeći dovoljni sami – sebi!
Tek na petu obljetnicu njegove smrti, Udruge proistekle iz Domovinskoga rata dodijelile su mu priznanje – Junak hrvatskog obrambenog Domovinskog rata. Priznanje su na Trpinjskoj cesti primili njegovi najbliži. Tada je na komemoraciji bio i bivši ministar hrvatskih branitelja Predrag Fred Matić, koji se u javnosti hvalio da je uništio “mnogo” srpskih tenkova, ali kad dođe u Vukovar on o tome, kažu suborci, ne govori. Jer se tamo ionako zna tko je što uništio, a tko je što izmislio.
Nekoliko godina poslije rata, zajedno s redateljem Eduardom Galićem i producentom Dominikom Galićem, producirao je dokumentarac “Heroji Vukovara” želeći prenijeti istinu o Domovinskom ratu i obrani Vukovara. Nažalost, dovršetak nije dočekao, iako se iznimno veselio ovom poduhvatu.
Hrvatska nema mnogo takvih heroja kao što je bio Marko Babić. Taj vukovarski branitelj bio je po mnogo čemu jedinstven, a poznato je i da nije htio uzeti braniteljsku mirovinu. Na pitanje zašto to nije učinio, novinarima je rekao da se nije borio za mirovinu i povlastice, nego za Vukovar i Hrvatsku. I njegovi suborci govore o hrabrosti, skromnosti i veličini po kojoj ga pamte i danas i sigurnosti koju im je ulijevao tijekom obrane Vukovara.
Jedinstven je i po tome što ga rat nije zatekao u Hrvatskoj: Kad su mnogi bježali iz zemlje, na razne “diplomatske” i ine dužnosti ili na “studij u inozemstvu”, Marko se iz Švicarske, gdje je živio, vratio ravno u srce rata da bi branio domovinu. Bio je zamjenik zapovjednika 3. bojne 204. vukovarske brigade. O svojim ratnim danima je kasnije ispričao, među ostalim: “Jedan od najtežih napada bio je 14. rujna 1991. Kada sam vidio koliko ih je, doživio sam šok. Sve je bilo puno tenkova, sve se treslo od njih”, rekao je i pojasnio kako su puštali tenkove da se približe.
Kroz vrtove kuća su se provlačili, dočekali tenk, prvi u koloni udarili, povukli se 50 metara, pa udarili drugi. Tenkove su gađali kroz ograde prema cesti. Poslije je rekao kako je „naša sreća bila što je JNA krenula arogantno i bahato, pješadiju su ostavljali 200-tinjak metara iza pa su tenkovi onda bili kao ‘pečeni pilići’. Njegova ideja je bila da se tenk pusti da uđe 50 do 100 metara u dubinu naših položaja, kao u mišolovci, a mi smo bili s lijeve i desne strane u dvorištima kuća. Prvi je uništio neprijateljski tenk, za njega se govorilo da „gađa tenkove kao da su obične limenke“. S tim se, međutim, nikad osobno nije hvalio, ni busao u prsa.
Nakon pogibije Blage Zadre postao je zapovjednik obrane Borovog Naselja. Sve do zadnjih dana vukovarske bitke, bivša JNA nije uspjela sa svojim tenkovima probiti obranu Trpinjske ceste. Po slomu obrane Vukovara s nekolicinom branitelja izišao je u proboju. Njegovi roditelji, Stipe i Iva, zajedno s još petnaestak osoba, odvedeni su još 14. rujna i ubijeni u selu Bobota nadomak Vukovara. Nakon izlaska iz Vukovara rat za njega nije završio: sudjelovao je na drugim bojištima.
Kraj rata dočekao je u činu pukovnika. Napustio je Hrvatsku vojsku 1997. i nije htio ići u mirovinu. Pozlilo mu je na sprovodu jednog suborca i umro je od posljedica moždanog udara 5. srpnja 2007. u Kliničkoj bolnici Rebro u Zagrebu. Pokopan je 7. srpnja te godine na Memorijalnom groblju Hrvatskih branitelja u Vukovaru.