Utorak, 23. srpnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Hitrec: Imat ćemo za neko vrijeme i doktore rodne ideologije, dr. sc. za zahode

Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće

 

Još šest mjeseci pa smo u 2025. i 1100. obljetnici Hrvatskoga Kraljevstva, a ne vidim za sada da se Hrvatska zdušno priprema za proslavu. Dalmacija, u kojoj je rođena hrvatska država, ima druge brige, neuspješno se brani od najezde turista koji postaju svojevrsna pošast poput skakavaca ili peronospore, a ova je jednim dijelom (manjim hitrecu stvari) bila razlogom iseljavanja Hrvata na razmeđi 19. i 20. stoljeća, što se mnogima svidjelo pa je iseljavanje nastavljeno kroz cijelo prošlo stoljeće, te se odvija i danas, tko zna zašto. Uglavnom, u smjeru Hrvatske turisti i migranti, u obratnom Hrvati. Stari iseljenici i njihovi potomci ipak u ljetnim danima dolaze u staru domovinu, malo gledaju, malo plaču, ne pokazuju baš pretjeranu želju da se vrate čak ni sada kada je Hrvatska slobodna i napola suverena, već u svojim novim (i one već stare) domovinama vide da će im biti teško s birokracijom koja vlada od vrha do dna, a prva iskustva stječu u nekim hrvatskim konzularnim predstavništvima, gdje čekaju mjesecima i godinama da dobiju (i) hrvatsko državljanstvo, pa misle, i dobro misle, kako bi tek bilo s činovnicima na šalterima i u uredima u Hrvatskoj. A vole Hrvatsku, vole, kao uspomenu koja blijedi, tek ju tu i tamo ožive bojama u ljetnim posjetima, u naporu koji čini Matica iseljenika da im iskaže ljubav u svojoj domeni,kulturnoj. Oprezni su, a kako i ne bi bili, ta voljena Hrvatska koju su u ratu pomagali zdušno i obilno, ta Hrvatska koja im se odužila barem s onih dvanaest mjesta u Hrvatskom saboru, jest, a koja ih je potom, u miru Božjem, svela gotovo na ništicu, premda njih, iseljenika, ima sada već možda i više nego onih Hrvata koji su, tko zna zašto, ostali u domovini. Pa i to dalekim našijencima izaziva ne samo oprez nego i potmulo nezadovoljstvo, milijuni iseljenika izjednačeni sa zanemarivom brojkom manjina u voljenoj Hrvatskoj. Milijuni, od kojih mnogi imaju i to nesretno hrvatsko državljanstvo, o kojemu su mnogi naraštaji tek sanjali. O državi Hrvatskoj, samostalnoj, slobodnoj i više-manje suverenoj. Pa se okupaju u hrvatskom moru, posjete mjesta praroditeljska i vraćaju se odakle su došli, mladi njihovi potomci očarani, zatravljeni davnom postojbinom i korijenima, ali vraga, tek se poneki odlučuju stalno nastaniti u bajkovitoj zemlji s čudnim sadanjim stanovnicima. Takvo je iseljeničko ljeto u Hrvatskoj, koja nema strategiju useljeničku za iseljenike, te se sada dovija i previja kako da riješi taj naizgled nerješivi problem. Možda da iseljenicima, hrvatskim državljanima, daje radne dozvole, ne znam, nisam pametan… Ovako, umjesto strategije donosi se Registar stanovništva, bit ćemo svi registrirani kao automobili, dobit ćemo pločice, a podatci curiti kao što je običaj, a objašnjenje kaže da više ne ćemo trebati popis stanovništva. I ja mislim tako. Još malo pa ne ćemo imati koga popisati.

„To da nisi pametan, jasno je“, kaže mi drski mačak Mak dok gledamo utakmice Europskoga prvenstva, na kojemu (više) nema Hrvatske, a nema ni mačaka, a sve manje i nogometa. „Pa što“, velim, nije to nacionalna tragedija, imali smo veće u povijesti, ali i u zemljopisu. No sada vidite što je nogomet. Vidite te stotine i stotine tisuća ljudi koji daju i zadnji cent, da ne velim lipu, kako bi uživo gledali utakmice. Da, nogomet je opijum za ljude, kao što reče Karl Marx stadionkoji je mrzio Hrvate i posebno bana Jelačića. Dragi moji, sjećate se kako je bilo prije nego što smo ispali s Eura! Govorilo se nekada da je samo Bog iznad Hrvatskoga sabora, a nije, nego nogomet, pa tek onda iznad njega Bog. Zar nije prekinuta sjednica Sabora kada smo igrali s Albanijom ili tko zna s kim, više nije važno. A je li se kada dogodilo da se utakmica prekida zbog sjednice Sabora? Nije. Koliko pamtim, utakmice su se prekidale samo jednom, u komunizmu, kada je umro neprežaljeni sin naših naroda i narodnosti, dotično zločinac Broz. „Pa zar on ne igra za hrvatsku reprezentaciju?“, pita Tor. „Budalo“, velim, to Brozovića skraćeno zovu Broz, nemaš pojma ni o čemu, a i nogomet gledaš bez temeljnoga znanja. Pitaš me zašto komentatori stalno spominju nekoga psa, idiote! Pas je u nogometu nešto drugo. I još me pitaš gdje je taj dupli pas, neznalico!“. „A zašto svi trče za samo jednom loptom“, pita Mak, „ kaj su ti igrači takva sirotinja da si svaki od njih ne može kupiti svoju loptu?“ „Eh, životinjo“, kažem mu, da smo ti i ja bogati kao ovi igrači koje gledaš, gdje bi nam bio kraj. Ovi nogometaši zarađuju milijune i milijune, a na njima zarađuju i drugi, još više. To je nogomet. Sirotinja gleda milijunaše kako trče, ubacuju i nabacuju, kako se jadni znoje i žrtvuju za boje svoje domovine. S njima plaču u porazima, a bogme i igrači plaču sve više, koliki su se rasplakali na ovom Euru kao mala djeca. „Ma jest“, veli Mak, „ali dosta mi je nogometa i tvojih populističkih prenemaganja. Ja sam ti htio reći nešto ozbiljno. Slušaj me. Od nekoga vremena osjećam se kao mačka a ne mačak, proučavao sam Stambolsku konvenciju i jako ju podržavam“. „Joj, kad te puknem, još i ti sine ili možda kćeri, Mak!“, rasrdim se. „Pa što sada o opet o njoj!“ „Zato što su domovinci tražili deratizaciju te konvencije.“ „Nije deratizacija, nego deratifikacija.“

Osim toga ta je konvencija u devedeset posto teksta vrlo dobra i slažem se, zaštita žena, zaštita djece, čak i zaštita muškaraca. Ne sjećam se je li i zaštita životinja. Sporno je onih deset posto teksta koji je ubacila razularena paraantropološka klatež, ne baš bistra paravojska nametača i podmetača, te dignula u zrak ljude nazbilj koji takve kerefeke ne podnose, strani su im, strani njihovoj kulturi, osobito hrvatskoj kulturi. I zbog tog umetka, u stvari metka u ffzgzdrav razum, inače pametna i dobra konvencija došla je na loš glas, pa ju svi sada zovu konvencijom o rodnoj ideologiji. „Vidite, životinje“, nastavljam pomalo rumen, „ima nešto što će vas razveseliti. Naime, svi leksikoni i slični, kada govore o antropologiji, definiraju čovjeka kao kulturnu životinju.“ „To!“, raduje se Tor, „znači da smo slični tebi, gazda, samo smo Mak i ja nekulturni.“

Nije tako jednostavno, mislim ali šutim. Glede roda, velim ipak, postoji samo jedan rod. Ljudski rod. „Uostalom, sada ćemo navodno imati rodnu i na fakultetima“, trgnem se iz misli, Katedru za rodnu ideologiju, s predavanjima i kolokvijima kako pomoći balavcu koji tvrdi da je balavica, koliko mu hormona dati za početak i nagovoriti ga na operaciju, recimo. Imat ćemo za neko vrijeme i doktore rodne ideologije, među njima specijaliste za homoerotiku, za feminizam i renesansu, za mješovite zahode i tako dalje. S dvadeset sedam profesora i asistenata, jer toliko ima varijacija. Dr. sc. za zahode. I za sport, muškarci koji se osjećaju ženama idu u ženski tenis, ali ne obratno. Morali bismo, doduše, mijenjati i Ustav, u kojemu o tome nema ništa, no mijenjali smo ga na štetu iseljenika, pa zašto ne i inače… Znači, rodnu na fakultete, ali jadnu djecu treba pripremiti, buduće brucoše, nalijevati im bedastoće u uši od vrtića nadalje, što se već i događa. A ako neki priglupi roditelj kaže da je to glupost, treba mu opaliti novčanu kaznu ili ju zamijeniti zatvorskom. I uopće u narodu propagirati rodnu, premda sam ionako odavno na nogometnim utakmicama čuo prve naznake rodne, recimo kada je publika vikala: „Sudac nema pišu!“.

Tako mi razgovaramo, Mak, Tor i ja. Tri mušketira. Što dalje, to njih dvojica više razumiju da su ljudi skrenuli. A puno toga i prešutim, da ne budu i više uvjereni, prešutim im recimo provokaciju u Njemačkoj osobito neugodnu, blago rečeno, sa skulpturom Madone koja rađa dijete, i to u sakralnom prostoru, ako sam dobro razumio. Eh, tu je blasfemija otišla predaleko, s tim se činom u Hrvatskoj može usporediti samo pisanje onoga debila s tri roga, Gege, vojujući ateizam usred novina navodno narodnih, novina koje imaju i sjajne autore, ali imaju i Gegu. Kao i na izborima, gdje narod kaže svoje u svezi političke opcije, pa bi narod trebalo poslušati (makar se ponekad i zabuni, recimo u Zagrebu), tako i novinstvo odnosno mediji uopće trebaju biti svjesni gdje žive, u Hrvatskoj, kršćanskoj, katoličkoj zemlji veliki petakosamdeset posto ili više, štoviše u zemlji vjerničkoga preporoda baš među mladima, što se uspješno skriva da Hrvatska ne bi došla na loš glas. Čak je i Međugorje pomaknuto malo izvan sadašnjih neprirodnih granica Hrvatske, a ondje dolaze vrlo poznata imena. Odličan napis u ekranskom prilogu i inače uglavnom vrlo solidne Renate Rašović govori o Jimu Caviezelu, čije prezime teško možete zapamtiti, ali ga znate i te kako dobro – glumio je Isusa u Pasiji, možda ne najvećem, ali svakako najpotresnijem filmu svih vremena. A glumac se ne žaca priznati da je za takav film potrebno puno moliti, kao što izjavljuje da nikada ne bi mogao snimiti Muku Isusovu da nije bilo Međugorja. No, to se ne uklapa u sekulariziranu glavnu struju ne samo hrvatskoga, nego i europskoga i američkoga glavnostrujaškoga strujanja, posebno ne hrvatskoga medijskoga u kojemu religioznost slabo prolazi, makar se uljudno prate vjerski događaji, ne i na komercijalnim televizijama. S tim u svezi zanimljivo je pratiti (i opet) nogometna prvenstva, pa opaziti da i nogometaši posežu za znakom križa kada ulaze u igru, prvenstveno iz južnih europskih zemalja. Što se više ide prema sjeveru, križa je sve manje ili ga nema. A ako se sjetimo naših branitelja i krunica, eh, tu je vidljivo kako su se stvari promijenile, ne u braniteljskim redovima nego u medijskim. Pa i u školama, ali to je zasebna priča. A zaziru od religijskih tema i mnogi umjetnici, čast iznimkama, mediji jako vole paraumjetnike provokatore i njihove performanse. Uzgred, iz spomenuta napisa saznajemo da se, valjda s istim glumcem, priprema i film Pasija: Uskrsnuće, što će Gegea i troroge baciti u afan.

Idemo dalje, u poluvremenu ne znam više ni ja koje utakmice, gledamo Đakovačke vezove, otvorenje pred katedralom, nošnje, zborovi, pjevanje, ali i „igrani ulomci“ u kojima se pojavljuju Strossmayer i – Luka. Nije Modrić, nego Botić. Ne znaju ljudi puno o njemu, nije u lektiri a nema ga ni inače, ali sjedi (njegov brončani lik) usred Đakova. Budući da sam neko vrijeme, iz samo meni poznatih razloga, posebno proučavao slavonske pisce odnosno u Slavoniji djelujuće, Botić mi nije nepoznat. Zanimljiva osoba, čovjek koji se u politici zalagao za sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom (ondašnjim pojmovnikom), a kako i ne bi kada ga je vlastita sudbina tomu vodila, Dalmatinac koji se srodio sa Slavonijom , s Đakovom posebno, gdje je umro mlad, tuberan, pjesnik, autor spjeva Bijedna Mara, ali i autor Petra Bačića (nije ovaj Bačić). Luka Botić prepušten je književnim povjesničarima, specijalistima, njegovi spjevovi nisu stigli do našega vremena, uglavnom utonuli u mrak, podosta nepravedno. Pa se sada ljudi, gledajući na ekranima Đakovačke vezove, pitaju tko je taj Botić. Za Luku znaju.

No dobro, događaji i festivali na sve strane, tradicijski, glazbeni, kazališni, filmski, osobito filmski jer njih je nekako najlakše organizirati, filmovi već snimljeni, pa nema velikih troškova kao za kazališne festivale. A ima i književnih, koji uglavnom ostaju u uskom krugu i narod ne zanimaju previše, kao ni knjige. Pa ni klasike više gotovo nitko ne čita, niti se po motivima njihovih knjiga snimaju filmovi ili televizijske nizanke, ne, svjedoci smo nenadarenih igranih serija prosječnih, blago rečeno, suvremenih autora kojima ni ime ne treba pamtiti. Tako tonemo, uz zvuke orkestra.

Ni Matoša se baš ne čita previše, ljudi uglavnom znaju stihove o srcu i Croatiji, znaju o štriku i Judama, ali je Matoš više od toga. Prisjećam ga se opet iz dva razloga: prvi je iznenađenje na Wikiju, gdje sam iz nekih drugih pobuda potražio tko je sve od znamenitih ljudi pokopan na Mirogoju. Našao sam popis, ali na njemu nema Matoša. Posve u matošskladu s odnosom prema njemu, u životu i smrti. Drugi razlog: još jedna potvrda nakon obavljene revizije, o kojoj sam pisao, a ta je ustanovila da Društvo A. G. M. iz Tovarnika nije zločinačka organizacija, nego naprotiv, da je svaku lipu dobivenu od države i Grada Zagreba prije mnogo godina, utrošila za obnovu rodne kuće i gradnju kulturnoga centra u Tovarniku. Budući da su neki luzeri i nakon revizije u to posumnjali, pribavio sam i dopis Općinskoga državnog odvjetništva da je (nakon anonimne prijave) proveden postupak vezano za sredstva dobivena za obnovu rodne kuće A. G. Matoša, i nakon izvida nije utvrđena sumnja da je počinjeno bilo koje kazneno djelo, slijedom čega je spis stavljen ad acta. U potpisu zamjenica općinske državne odvjetnice Branka Tomić.

Znači, dvaput (revizija i tužiteljstvo) je utvrđeno isto. A sve je u realnosti ostalo također isto, stvari stoje na mjestu, čini se da ni ovrha nije skinuta. U Zagrebu i iz Zagreba nitko ni da zagrebe u ovu žalosnu pripovijest. Na kraju mi se čini da samo ja, uz Tovarničane, uporno inzistiram i govorim da tako više ne može ostati. Pa što, ostat će zapisano. I još nešto: kada god se govori o tom slučaju (neslučajnom) prilaže se fotografija obnovljenoga pročelja nevelike rodne kuće Matoševe, te neupućenom izgleda da je sve u redu, pa što se diže buka. Ne vide se nedovršeni interijeri, ne vidi se, i to je isto tako važno, već sagrađena zgrada kulturnoga centra. Zato je podignut dron, kako bi slabo upućeni stekli dojam cjeline pothvata, sliku prilažem, kao i krupne kadrove zgrada i (nedovršenih) interijera.

Najnovije

Akademik Krešimir Pavelić: Skandalozni raspored cijepljenja djece za 2024. godinu

Foto:Pixabay   U posljednjih nekoliko dana u javnost je prodrlo nekoliko zabrinjavajućih činjenica, podataka i izjava uglavnom američkih zdravstvenih dužnosnika. Riječ je o aferama povezanih s cjepivima...

U Hrvatskoj raste broj stanovnika, ali stari problemi ostaju neriješeni

Foto:Screenshot/HRT   U prošloj i pretprošloj godini u Hrvatskoj je zabilježen rast broja stanovnika - pokazuju podaci Eurostata. Više je onih koji se useljavaju u našu zemlju...

Biblijska poruka 23.7.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sveta Brigita Švedska – velika mističarka i obnoviteljica Crkve

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Iv 15, 1-8 Reče Isus svojim učenicima: »Ja sam istinski trs, a Otac moj — vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi...

Obilježena 33. obljetnica pogibije 13 hrvatskih branitelja: Neprijatelj ih dočekao u zasjedi

Foto:Facebook/Arhiva   Polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća podno spomen-obilježja na tzv. Privlačkom putu u vinkovačkoj gradskoj četvrti Mirkovci, u ponedjeljak je obilježena 33. obljetnica pogibije 13...

Jeličić: Hrvat sam i nacionalist, želim i da moja djeca znaju da su Hrvati

Foto:Screenshot   Joško Jeličić poslao je poruku svima koji ga nazivaju ekstremnim desničarom, poručivši im da se smatra nacionalistom i Hrvatom. Rekao je kako nikada neće...