Nedjelja, 14. travnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Hitrec: Izbori, liste i lisičarenje

Piše: Hrvoje Hitrec za Hrvatsko kulturno vijeće

 

Ožujak 2024. ide dalje

Napokon malo kiše, za zemlju dobro, za poljodjelce, štoviše i za moj automobil koji je već bio posve posivio od prašine i lebdećih čestica. Budući da nemam naviku prati ga i glancati, samo ga kiša vraća u prvobitno stanje navodno srebrne boje. U bližoj prošlosti kupao sam ga ručno i osobno dvaput godišnje, za Božić i za Uskrs, što je doživljavao kao božićnicu i uskrsnicu, sav sretan. Možda ga ove godine ipak okupam za Uskrs, koji, sudeći po trgovcima, jajima i zečićima, tek što nije stigao, a na kalendaru piše da još ima dosta dana do blagdana, pada u nedjelju zadnjega dana ožujka, ma kako baš u nedjelju, čudno, a Uskrsni ponedjeljak u ponedjeljak, ah, takva je godina, po svemu neobična.

I osmi dan ožujka pao je na osmi mart, i obratno, to jest na noć kada feministice i pridružena ženska bića marširaju ulicama, ove godine s vrlo kreativnim transparentima kao što je „Feminizam. I gotovo“. Cijelu sam noć razbijao glavu što bi to trebalo značiti, pred jutro odustao. Inače, nemam ništa protiv ženskih prava ni protiv žena uopće, jako sam srdit na Tomu Akvinskoga koji reče da je žena neuspjeli muškarac. Imam nešto protiv vojujućih feministikinja. Neugodno. Neženstveno.

Zanimljivo: borbu za ženska prava započele su tekstilne radnice preko bare godine Gospodnje 1857., u vrijeme kada je u nas još bio živ ban Jelačić. Ostajući u Hrvatskoj, podatak iz suvremene statistike kaže da su danas najlošije plaće u tekstilnoj industriji, u kojoj ima najviše – žena. I tako se krug zatvara. A glede feminističkih pupoljaka u Hrvatskoj, dični nam mediji serviraju uglavnom Zagorku, premda je imala predšasnicu još u doba spomenutoga Jelačića, mislim na Dragojlu Jarnević, koja je bana upoznala u Karlovcu, a ja sam u romanu Što Bog dade i sreća junačka konstruirao događaj koji se nije zbio, ali se mogao, da je, naime, junačna Dragojla spasila život Jelačiću kada je na nj pokušan atentat baš u Karlovcu.

Vrijeme je za multitasking i nove načine za rad, igranje i održavanje kondicije na svim Samsung Galaxy uređajima.

Najbolji gejmerski okršaji su stigli u MaxBet! Izaberi svoje omiljene gejmere i pobjedi sa njima!

Kako god, žena vrlo energična. Osim toga i književnica – zaboravlja se da je napisala roman Dva pira, samo godinu dana nakon prvog „modernoga“ romana autora Miroslava Kraljevića (nije onaj na autoportretu s cuckom) Požeški đak (s podnaslovom Ljubimo milu svoju narodnost i grlimo sladki svoj narodni jezik).

Uzgred, samo što nije 150. obljetnica rođenja najveće od najvećih, dotično Ivane Brlić Mažuranić, za koju u novinama (subota) čitam da je bila „dječja spisateljica“. Znači li to da je pisala još kao dijete, u djetinjoj dobi, a poslije prestala? Ne, bila je književnica, prozaistica, koja je pisala za djecu i mlade. A i ta riječ „spisateljica“ ide mi na živce, pa nije premetala spise, nego pisala knjige, i to kakve, a što nije dobila Nobelovu nagradu zasluge pripadaju njezinu spolu, jer književnice rijetko dobivaju tu nagradu rezerviranu uglavnom za muškarce, a ni to što je bila Hrvatica i pisala hrvatskim jezikom, i to kakvim!, nije bila preporuka. Pa ni muškim Hrvatima, ter je fra Ivo nakon početaka (sjajnih) na hrvatskom jeziku morao preletjeti na više-manje srpski i dobiti Nobela kao jugoslavenski pisac, takoreći. Što je Krležu ozlojedilo, pa je potpisao Deklaraciju, no tu već malo pretjerujem.

Nego, imali smo mi žena, i to kakvih!, kojima muškarci nisu bili ni do koljena, eto recimo Jelena Zrinska, Ilona po mađarski, kći Petra i Katarine (oboje književnici/ce), žena dvaju erdeljskih knezova (ne istodobno), branila je bez njih, sama samcata, utvrdu Palanok u Mukačevu od bečkih vampira, najveća ratnica u hrvatskoj povijesti, tri je godine odolijevala, zarobljena zatim skupa s djecom, oslobođena u razmjeni zarobljenika. A Mukačevo se danas nalazi u – Ukrajini. Da je danas živa, ne bi zločinac Putin više harao Ukrajinom, ni njegova vojska. Sjedio bi pred Međunarodnim kaznenim sudom, zajedno s Netanyahuom.

Inače, čini se da je ukrajinskoj vojsci malo bolje krenulo, a bogme je i Europa (pa i Biden) u cijelosti već dobro shvatila što joj Ukrajinci govore, da su oni, naime, predziđe Europe (zašto bi uvijek Hrvati?), pa ako budu pobijeđeni, na red će doći i susjedne zemlje od baltičkih do Poljske i tako dalje, uz angažman Srbije kao pomoćne četničke čete na jugoistoku Europe, i eto nas (njih) do Hrvatske, koja je također ponešto razumjela pa se kasno, ali valjda ne i prekasno naoružava, htjela bi pridignuti Hrvatsku vojsku, zanemarenu Pepeljugu.

Pušu vjetrovi rata, gotovo je s europskim (dugotrajnim) i hrvatskim (kratkotrajnim) mirnijim razdobljem, treba biti spreman, jer iskustava ne nedostaje, a Putin je očito sretna kombinacija Hitlera i Staljina, u koju bi se rado uključili Vučić i Dodig, tek čekaju pravi trenutak. A da Hrvatska nije baš posve iracionalna, svjedoče neke naizgled nepovezane pojave, osim naručenoga naoružanja tu su i kadrovske promjene, pa Hranja dobrohotna izgleda zamjenjuje Kundid koji već i pojavom plaši moguće neprijatelje, a vidjeli smo na ekranima i čovjeka kojega želimo vidjeti u čupavim vremenima, to jest generala Gotovinu koji je naglo iskočio iz ribarskih voda. Znakovi vremena.

Dotle se političari igraju malim izbornim makijavelizmima, svi oni, ma gdje na sceni smješteni, nešto obećavaju i to je prirodno, ali neki ništa ni ne obećavaju, što nije normalno. Samo bi na vlast. Što bi radili kada dođu na vlast, ne znamo i nije im važno (kao u Zagrebu recimo). Nije im jasno, a možda ni ovima koji bi vlast nastavili obnašati, da bi sljedeća Vlada mogla biti ratna Vlada, što bi zahtijevalo i novu Vladu nacionalnoga jedinstva (ne i bratstva).

Jako me je razveselila pojava deset veličanstvenih na lijevoj strani ulice. Ta skupna fotografija doista je povijesna. Ne znam zašto, prisjetio sam se cirkusa Medrano, koji je često gostovao u Zagrebu, a ja volim cirkuse. Lijeva družba nije čak ni smislila privlačno zajedničko ime, za bolju Hrvatsku je već ofucano. Bolje, bolje! Boljari? Zašto ne, eto im imena. Ili boljševici? Nije važno, glavno da je bolje. Kakav je program? Boljimo se! (A jedan iz te sirotinjske klape mogao se i bolje odjenuti za tu povijesnu priliku. No bit će prilike.) Lijepo je bilo vidjeti radiofonski HSS, pretvoren u ventilatorsku strančicu. Malo mi je falilo Možemo! koje ni s lijevima ne može, jer je ultralijeva sekta pa ne će s političkim strankama, kakve bile da bile, čak ni s Radničkom frontom, reliktom iz prvobitne akumulacije.

Desni također imaju svoje mušice, ni oni se među sobom ne vole iskreno i srdačno, traže dlaku u jajetu mogućim partnerima ili podmuklo prokazuju Domovinski pokret kao pričuvu HDZ-a u slučaju manje povoljnoga rezultata Plenkovićeve pučke stranke koja drma i europskim pučanima, a njima je vođa hrvatske pučke obećao da će on biti i budući premijer u zemlji Hrvatskoj, a tek poslije trećega mandata i njihov, što ih je rastužilo a i mnoge u njegovoj.

Začudno je da ljevica unaprijed govori o mogućnosti da bude složena manjinska Vlada, u Hrvatskoj još neviđena. A nije istina. Pa stalno ju viđamo – što je Vlada s manjincima nego, uvjetno rečeno, manjinska, s pupovčanima vrlo odanim hrvatskim interesima ali srpskim, uz koje se šlepaju i ostali manjinci. Osam zajamčenih mjesta u Saboru, pa gdje to ima? I tko onda ne bi s njima?

I tako idemo prema izborima. Na meniju je nekoliko datuma, čeka se Milanović. On je nepredvidljiv, pa se može dogoditi da izabere sva tri ili četiri datuma, i onda ćemo svaka dva tjedna na izbore, to jest parlamentarne, a gdje su tek ostali. Izbori s karakterom. Ali nije šaljivo ni ono moguće, na što već upozoravaju pametniji analitičari, naime da može doći do sljedeće situacije: ulazi Plenković na stražnji ulaz Pantovčaka jer je prednji skliznuo, baca na stol toliko i toliko prikupljenih glasova i traži mandat, a Zoki mu veli da je to njemu

neuvjerljivo. Ne da. Dodaje: „HDZ-u bih još i dao, ali tebi ne.“ I što onda? Novi izbori u HDZ-u? Ili novi izbori uopće? Ili manjinska Vlada?

No, do toga je još daleko. Za sada se tek benigno analiziraju imena nositelja HDZ-ovih lista, neoprezno danih na uvid javnosti uoči Međunarodnoga dana žena. Ima nositelja, nema nositeljica. Pa što? Ako se ne varam, nekako u isto vrijeme priopćio je Zlatko Dalić imena reprezentativaca na koje računa, a među njima ni jedne jedine žene. Dobro, možda nije usporedivo, ali neka se nađe. Kako stvari sada stoje (idu) u skoroj će budućnosti biti zahtjeva da barem jedna nositeljica/nositelj liste bude transrodna osoba, te će sve strane biti zadovoljne. Glede muškoložnika, već i sada ima za njih mjesta na listama, ne moraju baš biti nositelji.

Prelazim na kulturu, dosta mi je lista i lisičarenja. A i narodu sve to ide na živce. Znači o kulturi, odnosno umjetnostima: na svršetku Meštrovićeve retrospektive neki su likovni kritičari napokon progovorili jasnim glasom, pa oštro odvojili vidovdanske sablasti od Meštrovih doista vječnih, znamenitih djela počam od Zdenca života. O hrvatskom filmu koji je na niskim granama (osim filmova za djecu u zadnje vrijeme) progovorio podosta točno egiptolog koji i sam ima putra na glavi, jer je neko vrijeme proveo na čelu HAVC-a, a ništa bitno nije pomaknuo.

U kazalištima za odraslu publiku više-manje neprivlačni repertoari, prežvakavanja ili „nova čitanja“ klasičnih komada, a novih pisanja ili nema ili se kreću u propisanim novouspostavljenim main stream kanonima dovoljnim za nagrade, ali ne i za publiku. O novim glumačkim snagama ne može se reći da ih nema, ali kakva je njihova naobrazba na Akademiji druga je priča i nevesela uglavnom (s iznimkama), s tim da mnogi brucoši ne samo glumački nego i redateljski dolaze bez predznanja iz opće kulture, pa sam zabilježio podatak da je samo jedan od sedamnaest kandidata za režiju (ne sjećam se je li kazališnu ili filmsku) znao tko je Fabijan Šovagović… Književnost je živahna, ali u malo slučajeva životna, do publike više gotovo da i ne dolaze informacije o novim hrvatskim knjigama, ako dolaze onda se selektiraju pa uglavnom lijevi urednici puštaju koji stupac o uglavnom lijevim piscima, ne toliko u djelima koliko u javno iskazanim svjetonazorima pisaca.

Nema večeri posebno uoči nogometnih utakmicama da ne slušate dozlaboga uniformirane izjave raznih trenera ili igrača, a književnik se pojavljuje ili jednom u nekoliko mjeseci ili godina ili nikada. To jest, jednom – i to ako je poznat – onoga dana kada umre. Ili ni tada. I u smrti ima selekcije. Kad sam već pri književnosti, vidim na kiosku naslovnu stranicu novina i na njoj fotografiju S. Š. Dobro. Nije dobro ono što piše velikim slovima u podnaslovu, a piše:

„Nakon što mi je Pavletić po ocu poručio da napustim Hrvatsku jer jedva čekam Srbe (potonje riječi u navodima), spakirao sam se.“ Nije S. Š. jedini koji se u to doba spakirao, znamo tko sve i ne treba nabrajati, a kada su se vratili u Hrvatsku, pomireni ali ne posve ili nikako da hrvatska država postoji i opstaje, davali ovakve ili onakve izjave zašto su napustili Hrvatsku, što smo šutke otrpjeli, ne svi, ne ja. Ali ne sjećam se da je bilo tko od (nespomenutih) imenom i prezimenom naveo osobu koja ga je „spakirala“, zato što takvih osoba nije bilo u hrvatskim kulturnim krugovima, a uz to su i sami nespomenuti dobro znali da su otišli „sami od sebe“, znamo zašto. Razlozi nisu bili estetični, poetični i protetični nego hidrološki, to jest fenomen uzvodnoga toka Save.

Vlatko Pavletić, tvrdim jer sam ga dobro poznavao, čovjek velikoga znanja i velike tolerancije, nikada ne bi slao takve „poruke“ raznim šnajderima niti bi na rečeni način krojio sudbine literata, kao što su njemu komunisti skrojili robiju poslije pada Hrvatskoga proljeća. Elem, tu netko ne govori istinu. Vlatko Pavletić je mrtav, pa ne može demantirati, što šnajderski patnik znade. Ali ja sam živ, i eto nevolje za „spakirane“.

Nitko vas, dečki i cure, pisci i piskinje, nije tjerao iz Hrvatske, štoviše, svaki nam je čovjek bio u to doba potreban, makar samo da se zna da je tu u najsudbonosnijim vremenima za opstanak hrvatskoga naroda, hrvatskoga jezika i hrvatske kulture. Niste trebali potpisati da se dragovoljno stavljate na raspolaganje domovini, kao što su učinile stotine i stotine hrvatskih umjetnika, niste trebali ući u Zbor hrvatskih umjetnika, niste trebali uzeti kalašnjikov u sastavu Satnije hrvatskih umjetnika, niste trebali u Sunju kao Sven Lasta i Miroslav Međimorec i Slobodan Praljak, niste trebali makar i bez duge cijevi do prvih crta pred Siskom kao Joža Horvat. Niste. Samo niste smjeli pobjeći. To je sve. I ne smijete sada tražiti izlike u navodnim prijetnjama, upućenim preko posrednika, bez dokaza i svjedoka, bez obzira na to što znate da mrtvi ne govore.

Ima toga još, recimo poskupljuju cigarete, što je izravni atak na moj život svagdanji. Veseli me, međutim, da su strane poslovne banke – po konačnim izvješćima – sjajno zarađivale u prošloj godini i iz Hrvatske izvezle velike količine novaca u matične zemlje, a kako im je to uspjelo objasnio mi je zastupnik Lalovac u vehementnom saborskom govoru, dakle uz pomoć domaće Hrvatske narodne banke. A ja sam, budala, mislio da zarađuju samo na sitnim potkradanjima klijenata, visokim kamatama na kredite građana i niskim ili nepostojećim na oročenu štednju. Ja se još i dalje, budala, držim Zagrebačke banke iz čiste nostalgije, makar ne govorim dobro talijanski. Da barem na vratima napišu obavijest Nema kredita za starce. Naime, ima tomu već trigodine kako mi je naglo zatrebao kredit od svega pedeset tisuća kuna. Odem u banku, ondje mi kažu da nema za mene kredita. Zašto? A čujte, imate 77 godina (tada sam imao). Procijenili su, znači, da ću prije umrijeti nego što ga otplatim, te je stvar za njih rizična. Sjetio sam se filma „Nema zemlje za starce“. Ali ima zemlja za strance, zove se Hrvatska.

Ma nije sve tako crno, na slobodnim, demokratskim i tako dalje izborima u Dinamu pobijedilo Proljeće i Velimir Zajec. Čestitam. Eto još jedan Zeko prije Uskrsa.

I na kraju već klasično pitanje: zašto nema repriza Smogovaca? U kojima se, da podsjetim, pojavljuje i Velimir Zajec.

Najnovije

Mišo Kovač otkrio za koga će glasati na izborima: ‘Ako ne dobije, bit će muvana!’

Mišo je prije dvije godine iznenadio hrvatsku javnost diplomatskim komentarom na odnos aktualnog hrvatskog predsjednika Milanovića i premijera iz redova HDZ-a, a svoje mišljenje...

Anušić: Projekti koji se dosad nisu ostvarili sada su moja briga

Foto:Screenshot/RTL   U Koprivničko-križevačkoj županiji, koja je prema novom ustroju izbornih jedinica sada dijelom u četvrtoj, HDZ i koalicijski partneri očekuju dobar izborni rezultat. “Projekti koji...

Papa Franjo: ‘Prestanite s ratom, prestanite s napadima, prestanite s nasiljem!’

Foto:Vatican media   Nakon podnevne molitve Kraljice neba 14. travnja papa Franjo je izrazio žalost i zabrinutost zbog napada Irana na Izrael te potaknuo da se...

Domovinski pokret: Hasanbegović zlata vrijedi (Video spot)

Domovinski pokret prenio je na svojoj youtube stranici promotivni spot Zlatka Hasanbegovića, 2. na njihovoj listi u I. izbornoj jedinici. Uz spot poručuju -...

Vričko: Ide Vaskrs – pomolimo se!

Foto:Katolički tjednik   Dobro je, dakako, što je Zapadni Balkan u mislima pape Franje. Još bi, međutim, bolje bilo da bude i u molitvama. Naročito oko...