Subota, 14. prosinca 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Hitrec: Okupila se boljševička bratija na Trgu sv. Marka

Niču jaglaci i visibabe, iz grančica ruža izbijaju zeleni listovi, požutjele resice lješnjaka, a na kalendaru tiskarskom pogrješkom piše da je sredina veljače. Klimatski prognostičari na duge staze nikako da se slože, jedni vele da ćemo se do svršetka stoljeća skuhati, drugi idu s novom teorijom da ćemo se smrznuti. Kako god, moramo valjda biti sretni što živimo u relativno još podnošljivom svijetu, to jest da uopće živimo, makar se na svim stranama ljudi trude zaratiti, valjda dok se još može i dok se ima za što ratovati.

 

U zemlji Hrvatskoj po zadnjim statistikama devedeset posto ljudi pati od nekog oblika depresije, ne svi od one bolesne i kobne, nego većina od lakšeg oblika tuge i žalosti što nam ne ide kako bi nam trebalo ići, što su nam institucije blago razorene, ali ne posve, što je društvena jednakost nejednaka, što se krade i mulja, plaće niske, ali cijene hrane visoke kao nigdje, policija hvata a sudstvo pušta, erupcija korupcije – sve, znači, normalno i prirodno, ljudski takoreći, i za kog su onda vraga ljudi tako tužni?

Zato što ne znaju povijest niti prirodopis čovječanstva, zato što bi htjeli mijenjati budućnost ne mijenjajući sadašnjost koja je tek malo retuširana prošlost, a u njoj je uvijek bilo tih deset posto sretnika i devedeset posto žalosnih. Izlaza ima. Upravo su u tijeku eksperimenti s ugradnjom čipova u mozak, uz pomoć kojih čovjeku može biti usađen blagi osjećaj sreće i zadovoljstva, pa će se mnoštvo iliti narod u skoro vrijeme samo blesavo osmjehivati, ne težiti ni za čim, tek trajati.

Do toga smo još daleko, valjda, pa mi je pisati o zbilji. Recimo o urnebesnoj suboti prošloga tjedna, koja je imala pečat naizgled prevladane prošlosti, u mizernom doduše valu podsjetila na komunističku revoluciju i što bi mogla donijeti (i što nam je bila donijela). Okupila se, znači, ljevica, ultraljevica i boljševička bratija na Trgu sv. Marka, jer manji nisu mogli naći, a veći im je za sada prevelik, na Jelačić placu bi se žalosno razrijedili, a osim toga je ondje spomenik kontrarevolucionaru banu, koji su nešto moderniji kontrarevolucionari devedesete opet sastavili i postavili, piše Hrvoje Hitrec za Hrvatsko kulturno vijeće (HKV).

Skupna fotografija revolucionara bijaše doista dojmljiva, kao da je došla s nekoga od tek završenih karnevala, transparenti maštoviti, govori histerični, aktivistički. Kao što rekoh u prošloj kolumni, aktivisti ostaju aktivistima i tu se ništa ne može, uličari ostaju uličarima, pa i onda kada već godinama i godinama imaju priliku svoje nemušte misli uobličiti u saborskim klupama, ponekad čak i manje nemušte, ali im bitka iz klupa ne odgovara. Vole ulicu. Barikade. I ne bih ja bio protiv, ta i ja sam na ulicama i trgovima prosvjedovao, doduše u posve različitim prilikama, ne bih, velim, oprostio bih im čak i bijedne uvrede poput one kada je osuđeni lopov Tuđmana nazvao mafijašem, pa jasno mi je zašto mrze Tuđmana koji je simbol hrvatske samostalnosti, ali… One crvene zastave i one stisnute crvene šake bez imalo sumnje komunističke insignije, e to je neoprostivo.

Insignije komunističke revolucije, u trećem desetljeću 21. stoljeća. Takva scenografija, takva koreografija budi sjećanje na ne tako davna vremena represije i totalitarizma, na zločine i teror nad hrvatskim narodom i hrvatskim jezikom. I zato je ta subotnja, makar i farsa, bila izrazito nesimpatična, historicistička i sablasna, svedena doduše na nekoliko tisuća ljudi, od kojih barem polovica radoznalih, ponekih s razlogom gnjevnih jer nije kako bi trebalo biti, svatko od njih sa svojim frustracijama, umnogome prihvatljivim, ali oni nisu nosili crvene zastave ni šake, samo su statirali, uvučeni u boljševičku promidžbu.

Ponavljam, za prosvjede sam uvijek, toliko je toga lošega da razloga uvijek ima, ali je subotnja predstava bila nešto posve drugo, ne kažem opasno, ali tragikomično nepovijesno. Oprezna desnica na vrijeme je razumjela u koju bi ju pripovijest htjela uvući ultraljevica, glasna i kričava poput one ljetne Ultre s nepodnošljivim basovima, oprosti im Bože. Razumjela da je tu riječ o odronu crvenoga smeća, a piskutavim Puljkom kao dodatkom, koji bi htio ni više ni manje nego zabraniti postojanje stranke koja je, tada u obliku pokreta, Hrvatsku povela prema suverenosti, a to što se u obliku stranke s vremenom počela ponašati kao svaka druga stranka, druga je priča i nije uvijek najljepša, organizam sklon svakojakim trapeznim atrakcijama, unutarnjim tenzijama, taštini i oholosti koju donosi vlast, neukim kadrovskim ekshibicijama i nepoznavanjem „bazena“, ali i ostatcima onih koji su se na vrijeme iz jedne partije posve pragmatično preselili u stranku od čije su pojave svojedobno zazirali.

Bože moj, tako je uvijek bilo i bit će. Na kraju krajeva, mi smo (narod na izborima) u dva navrata ako se dobro sjećam, prepustili vlast ljevici iz čiste radoznalosti da vidimo što ona može, a ona odmah udarila u stare odnosno nove neokomunističke tambure, posmicala (smjenjivala) sve što je do tada bilo, na svim razinama, i onda zastala ne znajući kako i kamo dalje.Drugi put smo ju pustili na vlast s Milanovićem kao vođom, ajde da vid’mo, i vidjeli smo kako neki meni nepoznati policajci tuku hrvatske branitelje na vratima sv. Marka, a i malo dublje. To je ta ljevica s izraženom protuhrvatskom žicom, ne može protiv sebe, smeta ju i Zakon o hrvatskom jeziku, kretenski zakon kako veli prononsirani cirkusant koji tako pada u vodu ne shvaćajući da je u nju gurnut, diletant. Ali ne može odoljeti, da, to je ta žica. Usput bi se htio umiliti superultra ljevici koja ga odbija, i kojoj nije dovoljno pljuvati po Zakonu o hrvatskom jeziku, nego po hrvatskom jeziku uopće, u korist izmišljenoga zajedničkoga jezika – znači riječ je o osobama i stranci jugoslavenskih ljevičara, ne hrvatskih.

A izbori će biti kada će već biti, narod procijeniti je li mu bolje ovako nekako, nego s ljevicom nikako, ni u jednom slučaju bajno, ali desni centar barem ne naliježe na jazik hrvatski i hrvatstvo uopće, za utjehu, još da se riješi srpskoga etnograbežljivca i počne slušati bazu u kojoj (još) ima poštenih ljudi, gdje bi mu bio kraj. S tim da izrazitoj hrvatskoj desnici treba naći dostojan prostor, ako ga već i sama ne osvoji.

Nego, revolucionarna ultraljevica i ne samo ultra, ne stoji dobro ni s idejom jačanja obrane, to jest Hrvatske vojske, što je vojska manja i slabija, to je ultrašima draža u čemu ju podržavaju srpske Novosti. Na izborima će i takva ljevica, barem u oporbi, ući u Hrvatski sabor, a na njezinu žalost Sabor u – vojarnu Petra Zrinskog na zagrebačkom Črnomercu. Pa će i ultraljevica biti „militarizirana“, na svoju prepast okružena hrvatskim vojnicima, štoviše na istome mjestu gdje je vojno učilište nazvano po Franji Tuđmanu. Ah, da, povijesna pravda.

U stankama plenarnih sjednica mogli bi i ultraši malo vježbati s oružjem ili savjesno. Dobro je što nemamo nuklearno oružje, jer bi ona nervozna premijerska pretendentkinja mogla prčkati po ploči i zabunom pritisnuti gumb – eto nama svjetskoga rata. Pa jest, nisu to glavice zelja iz srpskoga sveta, balkanskoga prirepka ruskoga svijeta, koji čeka da glava pobijedi u Ukrajini, navija za Trumpa i Putina podjednako.

Glede Putina: nije točno da je on ubio Navaljnoga, kao što su svi navalili na jadnoga kremljivca. On ga je samo dao osuditi i zatvoriti u arktički gulag, s usmenom preporukom da se Navaljnoga čuva kao oko u glavi, a ako mu se dogodi iznenadna smrt, što se tu može, život je pun iznenađenja. Ono malo Rusa kojima se to nije sviđalo, pa počeli paliti svijeće za Navaljnoga, odmah je strpao u tamnicu. Tako se to radi u Rusiji oduvijek, kada tko smeta – nestaje s ovoga svijeta. Ostala je Rusija, i u sovjetsko doba i potom, duboko u srednjem vijeku kada su rečene metode bile normalne po cijeloj Europi i Aziji, eto sam završio roman o srednjoeuropskom i sredozemnom 11. stoljeću prepunom zapisanih ubojstava, osljepljivanja mogućih, a neželjenih nasljednika, punidba ušiju vrućim olovom, u Byzantu i kastriranjem, ni u Rimu nije bilo bolje jerbo su antipapu oslijepili i na magarcu vodali ulicama.

A u prošlom stoljeću, znači u novom vijeku, prvo su ruski komunisti gladomorom u Ukrajini, pa njemački nacisti u još većim razmjerima ponovili srednjovjekovne strahote, zatim i jugoslavenski učenik Lenjina i Staljina u genocidu nad Hrvatima. U beskraj tako, o Aziji i Africi da ne govorimo, o Americi, o „pionirima“, ali i prije o konkvistadorima u Južnoj i Srednjoj Americi. Povijest čovječanstva. U beskraj. Po čemu se razlikuje genocid nad palestinskim narodom, neka mi tko objasni. Svi hodaju kao po jajima kada se potegne ta tema, svi se vraćaju na zločinački upad Hamasa, a što se dalje događalo već im je malo teže objasniti, ne bi se htjeli zamjerati. Komu? Pa naravno da su svi normalni ljudi bili zgroženi Hamasovim ubojstvima i otmicama, ali to smo apsolvirali. A ono što se dalje događalo, nemilosrdna i nerazmjerna odmazda, valjda je prihvatljivo, je li, jesu li Palestinci niža rasa, ili o čemu je riječ?

Ma riječ je o tome da za Netanyahua ni Palestina ni Palestinci više ne trebaju živjeti na tom prostoru, ili uopće ne trebaju živjeti, navodno zato da bi Izrael živio. Washington se već polako srdi, ne smije prejako jer su izbori blizu, a zna se tko drži medije, ali mnoge europske zemlje već počinju razgovijetno govoriti o dvije države, izraelskoj i palestinskoj, najavljivati moguće priznanje palestinske države, nakon svega što se dogodilo. Ako vas to podsjeća na Hrvatsku i međunarodno priznanje, imate pravo. I tada se čekalo da broj poginulih Hrvata bude (ipak) dostatan za priznanje države.

A moderna, demokratska Hrvatska, na užas ultraša, jugoslavena i srpskoga sveta postoji već toliko desetljeća da im je nezamislivo i postaju živčani. Jest da je nesavršena i svakakva, da se ponekad i nama diže kosa na glavi od gluposti i amaterizma, ali postoji. Opoziciju se ne vodi u hladne tamnice, nego na Trg sv. Marka. Živimo siromašno, ali u stanovitoj demokraciji ili barem njegujemo iluziju demokracije, pa neka, a što je demokracija nego iluzija?

Svijet nas poštuje i cijeni, to jest uglavnom samo naše športaše, i to uglavnom u loptačkim športovima (s ponekom iznimkom), ali i tu smo svedeni na nogomet i vaterpolo. Vaterpolo! Nikada nismo uspjeli prevesti tu stranu riječ, kada ju Nijemci vide napisanu misle da se radi o nekom očinskom športu, faterpolo. No dobro, ali smo u tom vodenom polu (kakve veze ima vaterpolo s polom?) veličanstveni, najbolji na svijetu. Još je Napoleon rekao: Bacite Hrvate u vodu i dajte im loptu, pokorit će svijet. Tako nekako. Taj je vaterpolo na neki način odraz hrvatske navade: kada nam voda dođe do grla, a u vaterpolu nam je stalno do grla, mi se trgnemo i pobijedimo. Čestitke našoj reprezentaciji. A glede dočeka u Zagrebu – pa ne će valjda Nemremo organizirati doček hrvatske reprezentacije koja drži ruku na srcu dok se svira Lijepa naša. O jadni Zagreb grad, do nedavno hrvatska metropola, a sada igralište nedopečenih aktivista.

Hrvoje Hitrec/HKV

Najnovije

Obilježena 33. obljetnica 72 .bojne Vojne policije

Polaganjem vijenaca na gradskom groblju i misom zadušnicom u katedrali sv. Stošije te svečanom akademijom u Arsenalu svečano i dostojanstveno je obilježena  33. obljetnica...

Zdravko Mamić: “Nemam ni eura! Vučiću bih krvi dao! 

Zdravko Mamić je gostovao kod Senada Hadžifejzovića na Face TV-u. Pogledajte o čemu je sve Mamić govorio: https://www.youtube.com/watch?v=ynHD7NbCYL0

Biblijska poruka 14. 12. 2024. (Kvatrena subota) i tumačenje fra Tomislava Pervana: Iskustvo zdravlja i spasenja na putu

Lk 17,11-19   Dok je Isus putovao u Jeruzalem, prolazio je između Samarije i Galileje. Kad je ulazio u neko selo, eto mu u susret deset...

Predsjednik “opasnih” namjera

  Piše: glavni urednik Vlado Kolak U političkom teatru Hrvatske, gdje često vlada kaos, tri ključna aktera igraju nesvakidašnje uloge: Zoran, Dragan i Tomislav. Svaki od...

Bračni par Kekin ima luksuznu kuću u Istri od koje zaradi samo 13 000 eura godišnje. A ministar turizma Glavina od slične vile zaradi...

Kuća Ivane i Mile Kikina/Foto: Booking .com   Ivana Kekin saborska je zastupnica i predsjednička kandidatkinja platforme Možemo, a zadnjih dana kava njezina supruga Mile Kekina...