Nedjelja, 21. srpnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Hitrec: Prvu smo namjerno izgubili da zavaramo protivnike

Piše: Hrvoje Hitrec, Hrvatsko kulturno vijeće

 

Napokon se vrijeme malo stabiliziralo, sve dok nas ne destabiliziraju toplinski valovi. U vrtu jedna hitrecdobra vijest i jedna loša. Prvo loša: oskoruša koja je desetljećima bila živa, a u kasnu jesen plodna toli raskošno da sam mogao prodavati na placu, naglo se osušila, umrla. Koliko znam, nema više puno oskoruša po zemlji Hrvatskoj, pa mi taj gubitak još više slama srce. A bilo ih je nekad, davno. U jelovniku Nikole Zrinskog VII. Čakovečkog nalazio se vepar s oskorušom, moglo bi se čak pretpostaviti da je zadnji obrok Zrinskog bio upravo taj, za objed prije lova u kojemu ga je (navodno) ubio vepar. Dobra vijest: rodila murva (iliti dud) posađena prije četiri ili pet godina, a u ovomu je proljeću dala plodove vrlo obilne i slatke. „Kakvi su to crvi po stablu?“, pita me Mak. „Nisu crvi, životinjo, to je bijela murva. Pojma nemaš, a ne znaš ništa ni o nogometu. I gdje ti je kockasta kravata koju sam ti kupio?“

Našao sam ju u grmlju i stavio mačku oko vrata, drugu kravatu Toru, razvili smo hrvatski barjak i čekali utakmicu sa Španjolskom. Imali smo velika očekivanja, pa danima su nas obasipali dobrim informacijama i najavama, sve smo znali o svima, pa i koju tetovažu ima koji naš nogometaš ispod majice, na leđima i niže, kako koji stoji na burzi, najslabiji pedeset milijuna i to eura, a ne kuna. Pa da imamo najbolji vezni red na svijetu. K tomu, prvenstvo se igra u Njemačkoj, gdje ima više Hrvata nego u Hrvatskoj, znači pred domaćom publikom, a stiglo je nešto i iz domovine raznim prijevoznim sredstvima, biciklima, romobilima i automobilima. Svi skockani, kako se i pristoji. I onda je krenulo. To jest Španjolcima, u konkvistadorskoj maniri. Prvi gol, u redu. „Znate već, životinje, da mi moramo primiti gol ne bi li se probudili. Tek sada ćete vidjeti našu pravu igru.“ Onda drugi gol, a sve po starom. Pa treća gajba. „Zašto nisu ubacili Perišića, ako ne poslije prvog, a ono poslije drugog?“, pita me Tor, a ja mu kažem neka šuti i žvače svoj štapić. Mak skida kravatu, očajan,odlazi na dvorište i žalosno mijauče. „Sve je u redu“, kažem plačljivcima, „sada još samo moramo pobijediti Albaniju i Italiju, pa smo na konju. A Španjolcima ćemo se osvetiti u finalu. Ovu prvu smo namjerno izgubili da zavaramo protivnike.“

Tako nekako, u zbilji crni labud ili crna mačka, loš dan u Black Rocku. Usporedo, objavljena neka nizozemska statistika po kojoj je Hrvatska na zadnjem mjestu u Europskoj uniji. Po čemu ? Po svemu ili gotovo po svemu, kaže analiza. Je li doista tako, nitko ne zna, Nizozemcima ne treba vjerovati, sjetimo se Srebrenice. Domaći izvori tvrde da stojimo dobro, euro 2024bolje no ikad, plaće su nešto manje nego drugdje, inflacija nešto veća, hrana nešto skuplja, ali mi smo ostvarili sve svoje ciljeve, i to je važno (kažu nam), još samo taj da budemo zadovoljni i sretni, ali sreća je stvar pojedinca, kako reče Kardelj svojedobno. Uzgred: čitao sam napis o sretnim nacijama, pogotovo onima na sjeveru Europe, gdje su ljudi tako sretni da im je sreća postala nesnosnom, pa su zbog prevelike sreće postali nesretnima. Eto, zato mi Hrvati! nikada ne smijemo stremiti prevelikoj sreći, kao što smo pametno uvijek u povijesti i činili. Držimo se mi baštine. I u svemu ostalom, jer živimo u vrijeme kada je svijet opasno načet pravilima, regulama, propisima, korektnostima, nadzorima, kamerama i sličnim svinjarijama kojih u nas ima tek u malim količinama. Ako popustimo, bit će nam kao ljudima u Singapuru, gdje ima više kamera nego građana, svaki se njihov korak kontrolira, valjda i u zahodima, hodaju kao roboti po nacrtanim uputama, pušiti ne smiju ni doma, a ako ih tko na javnom mjestu vidi da žvaču kaugume – odmah je tu policija, globa. Jest, globe su postale globalni trend. I sada, trijeba li se brjemenu akomodavat, kako predlaže Pomet, ili mu se treba oprijeti, inače će sav život ljudski otići k vragu. Poznajući Hrvate, Hrvatska će u toj ljudskoj komediji biti i opet na zadnjem mjestu – posljednje utočište zdravih, normalnih ljudi koji se ne daju podjarmiti tehnološkom ni ideološkom nadzoru velikoga brata ili velike braće. Takvi smo kakvi smo, neprilagodljivi. I na kraju, umjesto zaključka: nema više velike razlike između (opisane) strogo kontrolirane demokracije i totalitarnih sustava. U stvari, nema nikakve razlike.

Pisma iz tamnice

Obećao sam prikazati knjigu Anđelka Mijatovića Pisma iz tamnice, pa sada to i činim. Nego tko će? Sigurno ne one gospođe koje hvale različite knjige, odnosno sve iste knjige, na televizijama i drugdje. A ova je knjiga zaslužila sate i novinske stranice, jer je riječ o hrvatskoj povijesti ispričanoj u dvjesto i pedeset pisama iz raznoraznih tamnica i raznih razdoblja. Od 16. do 21. stoljeća. Procesiju sužnjeva vodi Krsto Frankopan Brinjski, zatočen u Veneciji (poslije u Milanu). Njegova sudbina, kao i vjerne žene Apolonije koja se dragovoljno pridružila mužu u uzama i ondje umrla, opisana je i u romanima – velika i tragična ljubavna priča. Iz sljedećega, 17. stoljeća znamenito je pismo Petra Zrinskoga ženi Katarini uoči smaknuća, kao i pismo Frana Krste Frankopana, te Katarinino potresno pismo bečkom dvoru iz tamnice u Grazu. („Ja već ne znam što bih počela u svojoj bijedi. Nikako ne mogu doći do zdravlja, te živa propadam.“ Sačuvana su i pisma Dubrovčana Marina Gučetića i Nikole Bunića iz turske tamnice. U 18. stoljeću pjesnik i vojnik Mateša Kuhačević piše iz Špilberka (i Graza) , piše u stihovima. Taj je Senjanin, optužen za poticanje pobune u Brinju, mučen u Karlovcu i prebačen u zloglasnu tamnicu iznad Brna (gdje mu je sudrug u uzama bio Franjo barun Trenk, što sam opisao u romanu „Špilberk“).

Osamnaesto stoljeće pripada i franjevcima. Fra Ivan Jukić uhićen je u Sarajevu, odveden u Carigrad, istu kob doživio je fra Nikola Šokčević.

Devetnaesto otvaraju pjesnici. August Harambašić, pravaš, optužen za veleizdaju (poslije je optužnica ublažena). Iz zatvora u kojemu mu „nije bilo baš loše“, piše Vatroslavu Brliću i sestri Ljubici. Sarkastičan je i ogorčen: „To ti je naša inteligencija, i za tu inteligenciju da se žrtvuješ! A istom veće, napose književne zvieri“, te nastavlja: „Što mi pišeš o Matici, hajde, hajde. Primaj kukavče milostinju, dok ti ju daju. Gladan pas ždere i smeće… ali zar mi nisu mogli dati pisma iz tamnicezaslužbe dok sam bio na slobodi.“ Stjepan Radić je od mladih dana u tamnicama, piše djevojci (potom supruzi) Mariji. Tako ulazimo u 20. stoljeće. Dvije godine nakon atentata u Beogradu i Radićeve smrti, uhićen je Mile Budak (piše ženi Ivki), prije izvršenja smrtne kazne pismo ostavlja Marko Hranilović, a sačuvano je i pismo ustaše Franje Zrinskog iz beogradske Glavnjače (1932.), kao i pismo Ante Pavelića iz zatvora u Torinu – pariškom odvjetniku Desbonsu (Pavelić uhićen u Italiji nakon atentata na Aleksandra Karađorđevića u Marseilleu, a tada je u beogradskoj Glavnjači dvije godine i Andrija Artuković). Zanimljivo je pismo Branimira Jelića američkom predsjedniku Rooseveltu, nakon što mu nije dopušten ulazak u SAD: „Nisam ni terorist ni komunist.“ /1939.

Drugi svjetski rat obiluje naravno tragedijama i predsmrtnim pismima: Ante Gadža strijeljan u Mostaru (Talijani), Vlado Singer likvidiran u Staroj Gradiški (bio je u ustaškoj obavještajnoj službi, ali se zamjerio režimu uzimajući u obranu diverzante na Poštu u Zagrebu.) Partizani ubijaju u Senju (pismo Ivana Katalinića) i u Otočcu (don Ljubo Dagaš). Među prvacima NDH dolazi do razmirica, uhićeni su Lorković i Vokić. Mladen Lorković piše (1944.) Paveliću: „Ne vežite se u ovom sudbonosnom času s ljudima čija je sudbina na svaki način zapečaćena i koji će sa sobom rinuti i cielu Hrvatsku, povući sa sobom u takav svršetak o kojem i danas ne mogu misliti.“ Ante Vokić u pismu supruzi citira Sudetinu pjesmu „Osamljena“.

Lorković i Vokić strijeljani su negdje na Sljemenu, a pomalo se bliži i „svršetak o kojemu ne mogu misliti“. Komunisti ulaze u Dubrovnik i odvode ugledne ljude na Daksu. Prije smrti dubrovački mučenici uspijevaju prokrijumčariti kratka pisma. Tako i na smrt osuđeni svećenici iz Gospića, iz Sarajeva, iz Osijeka. Slijede likvidacije (i pisma) u Beogradu i potom Zagrebu. Dragutin Gjurić, sudac zadnje godine NDH, piše iz zagrebačkoga zatvora: „Tu nas ima 50 generala, sudaca, profesora, radnika, prate nas vrućine, stjenice, uši. Postupak dobar. Hrana 2 put, neslana.“ Veliki župan Nikola Bilić Tusunj nema komu pisati, ubijeni su mu i žena i sin (na kraju i on), premda je prije rata branio na sudu Bakarića. Opširno je pismo Aleksa Benaka iz Samobora, spominje Ranogajca, razbojnika i ubojicu (koji i danas ima ulicu u Zagrebu, sic).

Nakon genocida nad hrvatskim narodom zvanom Bleiburg i Križni putovi, najveće tragedije u hrvatskoj povijesti (pisama nevoljnika nema niti ih je moglo biti ), slijede naknadna izručenja iz Austrije – general Ivan Perčević piše iz Klagenfurta (Celovca) prije odlaska u sigurnu smrt. Neki uhićeni ostavljaju poruke na zidovima tamnica (Jure Kulić), neki pišu pjesme svojim majkama (Jure Mandekić), a topla su pisma iz Stare Gradiške katoličkog aktivista i pravnika Lava Znidarčića. Ulazimo već u pedesete prošloga stoljeća i čitamo pregršt pisama nadbiskupa Alojzija Stepinca iz Lepoglave– uršulinkama, krčkom biskupu, mladim svećenicima, posebno Franji Kuhariću, ali i kiparu Ivanu Meštroviću. Riječi stradalnika Mašine /Stara Gradiška) naslovljene su „Pismo drugu isljedniku“. Velik je broj pisama osuđenih i potom ubijenih iz Bosne i Hercegovine (svećenici Rafael Medić Skoko iz Širokog, Smiljan Zvonar iz Zenice).

Dolazimo do proljećara i Brune Bušića (pismo odvjetniku Vladi Mariću), do Zvonimira Komarice, početkom osamdesetih piše Jure Zovko (ukazanje u Međugorju) odvjetniku Milanu Vukoviću, a iz tih je godina i pismo Franje Tuđmana Dolancu. Piše Tuđman iz Lepoglave, uvjeren da je u zatvoru u smrtnoj pogibelji.

A što je s napokon stvorenom modernom hrvatskom državom? Ima li pisama? Ima. Iz američkih zatvora. Obraća se Mati Graniću zatvorenik Ranko Primorac, osuđen ondje na četrdeset godina (odležao 24), te najpoznatiji uznik Zvonimir Bušić (32 godine u tamnicama), čija su pisma u stvari eseji koji pokazuju veliko Bušićevo znanje iz raznih područja, povijesti, filozofije, književnosti. Adrese na koje šalje poštu hrvatska su iseljenička društva.

Knjigu od gotovo 500 stranica objavila je Alfa, ove 2024. godine. Uz svako od 250 pisama nalazi se i životopis (smrtopis) autora, što knjizi daje i veću vrijednost. Recimo i to, za one koji ne znaju ili koji su zaboravili, da je pisac knjige Pisma iz tamnice, povjesničar Anđelko Mijatović, desetljećima bio zatvaran i premlaćivan u komunističkim kazamatima. U slobodnoj hrvatskoj državi bio je Tuđmanov savjetnik za kulturu. Toliko u ovom kratkom prikazu, a ako nabavite knjigu i pročitate objavljena pisma, sigurno ne ćete zažaliti.

Slijepi u Gazi

Vraćam se u sadašnjost. Dok se igra prvenstvo Europe u nogometu i najveće su nezgode grubi prekršaji u igri, umiru ljudi u ratovima na europskom i ne samo europskom tlu, stotine tisuća u Ukrajini, desetci tisuća u Gazi. Vidljiva je bespomoćnost organizacije zvane Ujedinjeni narodi, ne posve, makar u istragama koje bi poslije mogle imati posljedice. Kada poslije, nije poznato. Govorim o nezavisnoj istrazi UN koja je izrijekom navela da je Izrael počinio, citiram, „zločine protiv čovječnosti, uključujući istrebljenje, progon palestinskih muškaraca i dječaka, prisilno razmještanje, mučenje i okrutno postupanje.“ Glede ruske agresije na Ukrajinu, Putin ima sjajan mirotvoran plan. Otprilike kao da Milošević svršetkom 1991. nudi Hrvatima vječni mir, ako mu daju trećinu teritorija Hrvatske, koju je već okupirao, i još ponešto teritorija koje do tada nije uspio okupirati.

Jezik naš svagdašnji

Sve treba biti na engleskom, inače nije relevantno. Postoje i iznimke: gledao sam, slučajno, televizijsku nizanku jezikBarbari, o Germanima i Rimljanima (Vare, Vare, vrati mi moje legije). Očekuje čovjek engleski, ali ne, Germani govore njemački, a Rimljani – latinski. Ma to je prvi put da u suvremenim povijesnim serijama čujem latinski.

Glede hrvatskoga: u vrtićima prosvjedovale odgojiteljice. Neka, na njihovoj sam strani. Međutim, u mnogim tiskovinama i nadalje čitam o odgajateljicama, ne odgojiteljicama. Gdje su lektori, ne znam. Odgojitelj nije nevažna riječ. Kada sam prvi put, prije sigurno dvadeset godina, otvorio tu temu, stanoviti profesor uputio me je na kronologiju: do 1950. pisalo se (i govorilo) u Hrvatskoj – odgojitelj. Nakon toga nastupilo je razdoblje „glajhšaltunga“, pa se pojavio odgajatelj, protivno hrvatskom osjećaju za jezik. I eto nas opet.

U svezi s nogometom, sada u fokusu. Tko je i kada smislio da se „utakmicu može pobijediti“, ne znam, ali je ušlo. Utakmicu se može izgubiti (recimo od Španjolaca), ali se utakmicu ne može pobijediti. Tako je to. „Ušlo“ je i ono „baciti se na glavu“, u značenju dati sve od sebe ili slično. Ja sam jednom probao kako je to baciti se na glavu. Sljedećih šest mjeseci nosio sam Schanzov ovratnik… Nadam se da se hrvatski reprezentativci ne će baciti na glavu protiv Albanaca i Talijana, nego zaigrati lijepo i efikasno kako to inače znaju.

Nesretni Matoš

Nije imao previše sreće u životu, ni u ljubavi, niti talent da bude dio krda iliti čopora, osjećajan ali britak, siromašan ali ne i duhom, nesimpatičan ondašnjim vodećim ljudima Društva hrvatskih književnika koji mu nisu htjeli dodijeliti ni matošskromnu svotu, za preživljavanje. U Akademiju ga nisu ni u primisli htjeli pripustiti. Umro relativno mlad, suvremenici književnici ni vijenac nisu kupili. No ima Božje pravde – dok su mnogi od njih, odnosno gotovo svi uglavnom zaboravljeni, on je ostao velikim imenom hrvatske književnosti i ljubimcem hrvatskoga naroda.

Pišem ovo jer je prošlo 110 godina od Matoševe smrti. Rođen 1873., umro 1914. Sadanje Društvo hrvatskih književnika odalo mu je počast na grobu (Mirogoj), zatim i događajem u prostoru DHK. Nisam ondje bio, a do grobnice Matoševih ionako dolazim sam samcat, ako ju mogu pronaći, što mi ponekad ne uspijeva, ne znam zašto. Ne znam ni je li u DHK spomenuta agonija dovršenja obnove Matoševe rodne kuće u Tovarniku i kulturnoga centra uz nju. Agonija duga dvadeset (!) godina. O tome sam pisao dvadeset puta, i još ću, ne ću to pustiti jer ne želim biti sudionikom hrvatske kulturne sramote. Ne zanima me kako se tko zove i koja je institucija zavukla glavu u pijesak, ni s koje je strane učinjeno baš sve da se napakosti uspomeni na Matoša, u čemu ni bivše nomenklature Matice hrvatske nisu bez (velikih) grijeha, a ni najnovija „rješenja“ ne vode prema sretnom svršetku nesretne pripovijesti. Društvo A. G. Matoš iz Tovarnika mora se braniti od insinuacija da je za svojedobno dobiven novac (od države i grada Zagreba) premalo učinilo, odnosno da ono što je sagradilo ne može koštati toliko koliko je potrošeno. Pa smo sada u novoj fazi: vještak treba reći što je tu istina, a što laž. A vrijeme curi. Ako se ovako nastavi, ako hrvatska država odlučno ne prekine farsu i pronađe novac dostatan za dovršenje interijera dvaju zdanja, osobno ću organizirati prosvjed. Recimo, Hod za Matoša. Toliko smo mu dužni, najmanje.

Najnovije

ZABRANJENA VERZIJA: Izgleda da su izbačeni dijelovi pjesme koji pozivaju na ustanak Hrvata u BiH

''Tko je izvršio pritisak na Thompsona ne znamo, no mi smo upravo dobili izrezane dijelove pjesme koja je izišla jutros, a  koji otvoreno govore...

Zaštitnik BiH: Kako je sveti Ilija postao Gromovnik?

Foto:Ilustracija   Danas, 20. srpnja slavi se blagdan svetog Ilije – zaštitnika od vatre i groma, ujedno i zaštitnika Bosne i Hercegovine. Sveti Ilija starozavjetni je prorok...

Marko Perković Thompson u prvom intervjuu nakon duge stanke: Život je nekad pjesma, a nekad ljuti boj! U najtežim trenutcima Bog je snaga

Foto:Hrvatski tjednik   Razgovarali: Ivica Marijačić i Andrea Černivec, Hrvatski tjednik Objavu da će Marko Perković Thompson nakon dvije godine ponovno stati na pozornicu i nastupiti kao...

Fra Mario Knezović: Uz hrvatsko imajte i bosanskohercegovačko državljanstvo. Rođeni van BiH prijavite se!

Foto:Screenshot/Youtube   Šokirao me podatak da se Hrvati rođeni van BiH ne prijave u Matični ured svoje općine u BiH. U jednoj apsolutno većinskoj hrvatskoj općini...

Biblijska poruka 20.7.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Sveti Ilija prorok – Ilindan

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Mt 12, 14-21 U ono vrijeme prolazio je Isus subotom kroz usjeve. Učenici su njegovi ogladnjeli te počeli trgati klasje i jesti. Vidjevši...