Subota, 13. travnja 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Hitrec: Stiglo je zelenocrveno proljeće, ali je odmah požutjelo

Zima je prezimila negdje drugdje, a gdje ne zna se. Preuranjeno zelenocrveno i inače šareno proljeće prvotno se bilo pojavilo na Trgu sv. Marka, ali i odmah požutjelo, pa se ne računa. Držimo se radije Hitreckalendara, bez obzira na to što ga priroda nema na zidu, ni medvjedi više ne spavaju kao nekada, a zmije izlaze ranije u šetnju, piše Hrvoje Hitrec za Hrvatsko kulturno vijeće.

 

Spomenuti ultraprosvjedi ipak su uzdrmali Hrvatsku, tlo se zatreslo čak u Metkoviću, premda seizmolozi lažu da se radilo o potresu. Kako bilo, lijevi ultraši vratili su se normalnom parlamentarnom životu, vrlo samozadovoljni, izjavljujući da su ionako jednom nogom na ulici, a drugom u Saboru. Podsjetilo me je to na lijepa olovna vremena kada je Milka Planinc rekla da je jednom nogom u Zagrebu, a drugom u Beogradu, što je bekrijama u Slavonskom Brodu dalo povoda za neukusne šale.

Oh, kako smo od toga vremena ipak napredovali, ne moramo za sve pitati Beograd, imamo sada koga pitati, ako ne pitamo odmah se jave poučavajući da smo svoj suverenitet ograničili na svim njivama, posebno bolno monetarnim, također da nisu dopustive sumnje u europsku mjerodavnost i unijatsku nadmoć nad nacionalnim pravosuđem pogotovu, pa ipak tu i tamo dolazi do prepirke kao u aktualnom slučaju uglavnom geodetskom, gdje odjednom i veliki Europejci pružaju otpor upravo nacionalistički usrdno, što bi Hrvatsku moglo gadno koštati, kažu paničari, i spriječiti krupan dotok novca u eurofondovsku nam zemlju. Prerano, jer je predviđeno da se pipa zatvara 2026.

Usporedo, na sve se strane vode predizborne kampanje, oporba viče Izbori subito, lijevi otimaju jedni drugima „osobe s integritetom“ i obećavaju im prva mjesta na listama, što će rasrditi poslušne vojnike stranaka, koji misle da prva mjesta njima pripadaju, a ne padobrancima s integritetom. Imam stanovita iskustva s krojenjem lista, pa znam da je taj „moment“ za svaku stranku vrlo sklizak i može dovesti do nepredvidljivih situacija, ogorčenja i krikova, pa i izlaska iz stranke, a ne izlaska na izbore. Kao davni ravnatelj teatra sastavljanje lista mogu usporediti s podjelom uloga za novu predstavu, najosjetljivijega trenutka u svakom kazalištu. A što je politika nego teatar? Koji se lako pretvori u cirkus, što je ovaj sastav Hrvatskoga sabora na odlasku počesto i činio, s nervozom i histerijom do tada neviđenom. Tako se moglo dogoditi da jedan prononsirani lopov, recimo, grmi protiv lopovluka i usput se zaplete u uzrečici Tko laže, taj i saborkrade, izgovarajući tko krade taj i laže. Osobito me se dojmila riječ „banda“, koju se olako izgovara. Ni ja ju ne rabim, jer izaziva asocijacije na građanski rat četrdesetih godina prošloga stoljeća, kada su obje strane tom riječi častile protivnike. Može se govoriti svakojako, ta slobodna smo zemlja na papiru, ali je banda granična riječ, preteška riječ iza koje stoje teške slutnje posve neverbalne.

 Naravno da nitko nije presretan kako aktualni vladajući vladaju, čak se ni Milanoviću ne dopadaju, ali se barem održava iluzija demokracije zastrta retoričkim figurama. Daleko smo od ruske tiranije i totalitarizma, naši Navaljni su živi i zdravi, doduše neki ponešto drogirani, ali samodrogirani, ne motaju novičok, drski su i imaju iza sebe medije u rukama stranih vlasnika, pa neprovjerene obavijesti kažu da je jedna komercijalna televizija u stvari u vlasništvu bivših martićevaca, što bi trebalo provjeriti (ali prvo pitati europske tužitelje, da ne bude skandala). Glede Navaljnog: potraga njegove majke za tijelom ubijenoga sina neodoljivo podsjeća na detalj Ilijade, kada stari Prijam dolazi Ahileju i moli ga da mu dade tijelo sina Hektora, što ahejski junak i čini. Za razliku od drčnoga malog kagebeovca koji na kraju čini isto, ali se prije toga danima iživljava na starici i šalje ju od nemila do nedraga, dok kozmetičari u mrtvačnici ne sakriju što treba skriti. Zadnje službene vijesti (režimske) vele da je Navaljni umro prirodnom smrću, u što vjerujem. Naime,ubojstva političkih protivnika u današnjoj (i svakoj drugoj) Rusiji su prirodna. Kao i u dvije drage nam Jugoslavije, monarhističkoj i komunističkoj – naši su hrvatski Navaljni bili Stjepan Radić, Pilar i Šufflay u prvoj (Budak preživio), u drugoj primjerice Hebrang kojega je Tito dao likvidirati, no taj je slučaj samo najpoznatiji, a koliko ih još ima, nebrojeno. U nedavnom sam razgovoru s jednim inače potkovanim likom shvatio da ni on, a ni većina Hrvata nema pojma da je Goli otok „radio“ do polovice osamdesetih prošloga stoljeća. Svi taj Goli nekako vežu uz Informbiro, izboria što je bilo dalje manje je poznato. Neki nisu ni stigli na Goli, već su u Zagrebu bacali disidente kroz prozor. Osamdesetih! Službeno su skokovi proglašavani samoubojstvima, pa je crna pošalica govorila – „Skočili su ga kroz prozor“.

Da ne budem licemjeran, i početkom devedesetih bilo je slučajnih slučajeva, recimo kada je zabunom pucano na automobil u kojemu je bio Ante Paradžik.

Vraćam se u današnju stamenu i demokratsku Hrvatsku: postojeća vlast želi ostati na vlasti, uvjerena u vlastitu doličnu vlasnost busa se u prsa grandioznim uspjesima, nesigurna ipak u ishod izbora dijeli novac šakom i kapom ubogim državnim i javnim službenicima, kao da se to nije moglo puno prije učiniti. Ali nikada nije kasno. A i ovako, kada znanstvenici i vrhunski liječnici saznaju da gospođa zadužena za šport u zagrebačkoj gradskoj administraciji ima koeficijent devet (!), viču u pravednom gnjevu. Nepravedno, jer je ta osoba odlično pripremila doček vaterpolista u Manduševcu.

Ali ne brkajmo državnu i gradsku razinu. Grad Zagreb tako dobro stoji da može(mo)! isplatiti i taj mizerni novac, nije Zagreb Nepalska Hrvatska ni Nebeska Srbija, nego imućno naselje na Savi koje pod uspješnom jakuševačkom upravom pušta „meke tkanine preko vlažne trave, tvrda kamenja“, što bi rekao nedavno preminuli pjesnik Danijel. Doduše, i nakon nekoliko godina vlasti ne zna se točno tko pije, a tko plaća, zacrtani su veliki projekti koji će biti prepušteni za realizaciju sljedećoj garnituri. Za novi stadion Dinama stvorene su ipak barem pretpostavke u „povijesnom dogovoru“ pobožne gradske uprave i Crkve u Hrvata, premda je meni i ovaj stadion u Maksimiru dobar i poželjan jer predstavlja trinaestog igrača – gosti, poput Betisa recimo – toliko su preneraženi kada ga vide, da im se odsijeku noge.

 Spomenuo sam Danijela Dragojevića. U Antologiji hrvatskoga pjesništva (autora Ante Stamaća) zastupljen je s jedanaest pjesama, više no mnogi drugi. Koliko se sjećam, Danijela nikada nisam vidio, a ni vi. Zagonetni čudak, uživatelj u nenazočnosti. Velik pjesnik, kažu u nekrolozima. Moram reći da nisam obožavatelj njegove poezije, ali to je Hiz 2024moj problem. Više sam slamnigovski orijentiran, u tamu uvijek treba ubaciti barem malo duhovitosti, melodioznosti, pjevnosti takoreći. Dojam je tada jači. Ali da je Danijel vrlo dobro vladao tezorom hrvatskih riječi i izričaja, nema sumnje, a stvarao i nove: „O čudni tkaninari, o kobni zavjesari…“).

Što me vodi prema nedavnom danu u veljači, Danu materinskoga jezika. Nekoliko sam sati proveo u Hrvatskoj matici iseljenika, na predstavljanju novoga Hrvatskog iseljeničkog zbornika, što je uvijek razlog za slavlje, budući da se na tih više od dvjesto pedeset stranica pretežito mogu naći sjajni prilozi o stanju i kulturi naših sunarodnjaka razbacanih po kugli zemaljskoj, a za one koji hrvatski jezik već slabo pamte tu su i sažetci na engleskom i španjolskom. Zbornik već dvadeset i pet godina uređuje Vesna Kukavica, na najbolji mogući način. U novom Zborniku privukao me je napis Domagoja Vidovića o Zakonu o hrvatskom jeziku. Uvodni dio donosi presjek rasprava uoči donošenja zakona, priglupih strašenja javnosti jezičnim redarstvom i ugrozom govornika nestandardnojezičnih hrvatskih idioma. Nasuprot tim podmetanjima, Vidović (relativno mlad lingvist, čija je istraživanja hvalio pokojni Radoslav Katičić) vidi prednosti Zakona u povratku dostojanstva lektora, oblikovanju jezične politike, uređenju javne uporabe hrvatskoga standardnog jezika, jačanju veza domovinske i iseljene Hrvatske, kao i veza s autohtonim hrvatskim manjinama u europskom susjedstvu. Zaključuje: „Ako se prevladaju međuinstitucijski i osobni sukobi, moglo bi i postizanje konsenzusa oko temeljnih jezičnih pitanja.“ Živi bili, pa vidjeli. (Uzgred, istoga toga dana materinskoga jezika, koji mi Hrvati nazivamo hrvatskim, nego kako, stiže bliskoj mi osobi putem društvene mreže podsjetnik na osobe koje su potpisale onu protuhrvatsku deklaraciju o zajedničkom jeziku, propalu doduše, ali indikativnu. Već sam na taj popis raznih bena zaboravio, sada ponavljam gradivo i vidim da je među hrpom dežulovića i eršerbedžija jedna dama čije mi ime tada nije ništa značilo, sve dok ju crvenozeleni nisu istaknuli kao svoju kandidatkinju za premijerku. Eh, mota se mota, i neka se mota, nemam ništa protiv, ali ako se tko počne motati oko hrvatskoga jezika, tu je crta na kojoj stojim, neprelazna. Također, trzam se na svako (sve češće na žalost) javno nazivanje dijalekata – jezikom. Te se odjednom govori o kajkavskom jeziku, da spomenem samo taj dijalekt u kojemu sam odrastao (u zagrebačkom kajkavskom). Postoji samo jedan i jedinstveni hrvatski jezik, valjda smo to već shvatili, ali eto… Ove nove tendencije sve me više podsjećaju na vojvođansku ujdurmu s bunjevačkim jezikom.

Drugi napis u Zborniku, autora Tade Jurića, govori o zastupljenosti dijaspore u hrvatskom parlamentu. Slučaj vrlo tragičan, opširno elaboriran. Završni citat: „Hrvatski izborni sustav je izbornim inženjeringom hrvatsku dijasporu dijasporafaktički onemogućio u političkoj participaciji u domovini, jer izašlo 7700 ili 70.000 birača u dijaspori, participacija je uvijek ista – tri mjesta u Saboru.“ Tri. Ma krasno. Bravo inženjeri. Nije da nismo znali za tu svinjariju, ali kad god je se prisjetimo – a silni izbori dolaze – opet nas obuzme gnjev.

Za kraj (znam da volite te riječi) omanji osvrt na jednu reklamu. Za automobile. Čovjek zaljubljen u automobil koji se nudi, žena ljubomorna, pa mu teflonskom tavom razbije glavu. Dražesno. Sada zamislite da je obratno, ma digle bi se na noge lagane sve ženske udruge, vriskale feministice. Muške udruge (postoje li?) šute k’o zalivene, boje se komentirati. Jer i kod njih doma ima tava, strava jedna.

I posve za kraj moje stalno pitanje: zašto nema repriza Smogovaca? Čujem da su neki fanovi, ipak, pokrenuli forenzično ispitivanje i došli do nekih spoznaja, koje će uskoro objaviti.

Hrvoje Hitrec/HKV

Najnovije

Dat ćemo prednost sposobnima, a ne podobnima

Razgovarao: glavni urednik Vlado Kolak   Poštovani čitatelji danas ćemo Vam predstaviti dvojicu kandidata Domovinskoga pokreta Vedrana Černya i Tomislava Josića. Pa da ih najprije kratko...

Prof. Biočić: Krivotvorenje suvremene hrvatske povijesti uz komunističke dogme – zašto Sveučilište ne reagira?

Foto:Narod.hr   Sveučilišnog profesora srednjovjekovne povijesti dr. sc. Ivu Goldsteina “krasi“ mnogo negativnih epiteta; za časnog čovjeka i znanstvenika dovoljni bi bili i samo oni koje...

Biblijska poruka 13.4.2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Ne bojte se to sam ja, glavom

Foto:Radiopostaja Mir Međugorje   Iv 6,16-21 Kad nasta večer, siđoše Isusovi učenici k moru, uđoše u lađicu i krenuše na onu stranu mora, u Kafarnaum. Već se...

Domovinski pokret – kamen koji odbaciše graditelji

Piše: Josip Milić   Predizborna kampanja ulazi u svoju završnicu. Ostalo je još svega nekoliko dana do predizborne šutnje i izbora. Umjesto da se, kako se...

Producent filma ‘Zvuk slobode’ kod Meloni: Žene osnažene od Boga mijenjaju svijet

Foto:Eduardo Verastigui   Eduardo Verastegui, producent filma Zvuk slobode, susreo se u Rimu s talijanskom premijerkom Georgiom Meloni s kojom, kako kaže, dijeli iste stavove po...