I da si tada pitao većinu Hrvata, hoćeš li svakog HOS-ovca IX bojne deset puta poljubiti u guzicu i poslije toga uzviknuti “Za Dom Spremni” ili otići braniti Škabrnju, ogromna većina bi uradila ono prvo. Bez puno razmišljanja.
Maslenica. 1993-će. Srpski protunapad. Pucaju linije, Grčevito se odupiru izmorene hrvatske napadne snage. Helikopterima se dovlače pojačanja jer prijeti pucanje cijele linije i poništenje svih početnih uspjeha. Slavonci i Posavljaci upadaju u zasjedu u Kašiću. 30 mrtvih u par minuta. Hrvatska javnost za to i ne zna jer se takve stvari u ratu kriju. Ljudi žive svoje uobičajene živote a u hrvatskim medijima daju se informacije da se na bojištu vode borbe ali ništa više. A tamo u Ravnim Kotarima bije se bitka na život i smrt. Srpske snage su dovukle sve što im je vrijedilo. Tzv Vukove s Vučjaka, kapetana Dragana, Arkana i “Jedinicu”, tu je i kasnije puno puta spominjani “Legija”, pojačanja s Banije sa tenkovima M84 i tko zna tko još. Nitko u Hrvatskoj ne zna da prijeti slom akcije i da Novigrad brani samo par ljudi.
U dubini Ravnih Kotara kao najisturenija predhodnih dana osvojena točka, brani se i Škabrnja. Izmučeno i poklano selo koje su četnici već jednom poharali ubivši desetke njegovih stanovnika, civila i branitelja, na dan pada Vukovara. Brani je IX bojna HOS-a “Rafael vitez Boban” sa svojim zapovjednikom Markom Skejom. Nosili su crne ustaške uniforme baš poput Crne legije iz prošlog rata. Nitko se nije pobunio. Nitko nije rekao, što će ti ljudi tamo, nećemo da nam Škabrnju brane ustaše. Nakon rasturanja HOS-a i prelaska njezinih pripadnika u HV, IX bojna je bila jedina koja je zadržala oznake i uniforme i kao takva priključena 114-oj brigadi. 40 dana su bili u skoro potpunom okruženju, izdržavali napade ali nisu dali Škabrnju. Tek kad su dobili smjenu, Škabrnja je pala u srpske ruke. Ostatak linije je ipak stabiliziran.
I da si tada pitao većinu Hrvata, hoćeš li svakog HOS-ovca IX bojne deset puta poljubiti u guzicu i poslije toga uzviknuti “Za Dom Spremni” ili otići braniti Škabrnju, ogromna većina bi uradila ono prvo. Bez puno razmišljanja. Ali to su vremena junaka. Sad su došla vremena kukavica i sad već vremešni preživjeli HOS-ovci su postali dežurne crne vrane nad čijim se pokličima zgraža svo javno mnijenje. Od jugomedija, preko tzv antifašista predvođenih Zoranom Ercegom koji se Hos-ovaca danas ne boji. A i zašto bi. Došla su njegova vremena. Zgražaju se i predstavnici tzv domoljubne stranke, predsjednica i voditeljica na tzv. hrvatskoj televiziji. Nitko od njih nije bio u Škabrnji 93-će.
Marka Skeju sam poznavao i prije rata. Bio je već tada vlasnik nekoliko betonskih pumpi. Pouzdan miran čovjek. Brat mi se bavio građevinom pa je stalno potraživao Skejine strojeve. Već polako su prolazila vremena “izlivanja ploča” ili kako bi se u Dalmaciji reklo “tarace” na stari način. Mješalicom i kolicima. Ručno. Puno lakše je bilo na tada “revolucionaran” i relativno nov način za naše krajeve, izbaciti beton iz miksera preko betonske pumpe. Skeju nije bilo lako dobiti jer je bio skoro stalno zauzet. Tražen. Njegovi strojevi se nisu kvarili, bili su uvijek čisti kao da nisu radni i Skejo je bio točan u minut. On sam je odavao dojam mirnog, staloženog, pouzdanog čovjeka koji nije puno pričao. Ali što bi rekao, znao si da će biti tako. Ako je “DA” onda je “DA” ako je”NE” onda je “NE”. Brat je bio s njim u dobrim odnosima i uvijek je bilo “DA” čak i ako se moralo raditi do kasno u noć pod svjetlima reflektora.
Nemalo sam se začudio kad sam u ratu čuo da je Marko Skejo ostavio posao koji mu je donosio ogromnu zaradu i otišao u rat. Možda ga nije potpuno ostavio, možda je ostavio posao nekom pouzdanom čovjeku ali svejedno. Marko Skejo se mogao kao ogroman broj Hrvata vaditi na posao i sto drugih stvari i ne otići u rat. Kao i desetine tisuća Hrvata Ionako je u rat išao samo onaj tko je htio. U vrijeme dok je Skejo napuštao svoj posao i odlazio u rat, novine su bile pune naslova o orgijama tzv “zlatne zagrebačke mladeži” koja se tad stvarala. Pretežno sinovi novih tajkuna, redom i većinom bivših direktora socijalističkih poduzeća. Malo mi je bilo čudno i bezobrazno, kad sam viđao takve naslove dok su gorjeli hrvatski gradovi i sela i nekoliko desetina tisuća dragovoljaca iz Hrvatske, BiH i svih strana svijeta grčevito držalo crte pred sto puta jačim neprijateljem. U modi su, pisale su tada novine poput Globusa, tulumi po vilama zagrebačke mladeži, gdje sve vrvi od alkohola, droge i razuzdanih seksualnih orgija. Poslije je nastala mantra koja se i danas ponavlja poput izlizane ploče koja užasno iritantno cvili i grebe po vinilu. Budimo jedinstveni kao što smo bili 90-ih:Najponavljanija laž u hrvatskom eteru. Nikad nismo bili isti i jedinstveni. Nikad.
Od Marka Skeje sam osobno, opet sasvim slučajno, nalazeć se u njegovom društvu prilikom proslave osnivanja 113-te brigade u Šibeniku, nakon ručka 1995-te, saznao da se ide u oslobađanje zemlje jer da Hrvatska jednostavno ekonomski više ne može izdržati postojeće stanje.
Marko Skejo, sa svojim holivudskim brčićima, kao da je skinut sa reklame za neki romantični film iz ranog vremena holivudske produkcije, mirni i staloženi čovjek rodom iz Drniša, otišao je u rat. Uzeo pod svoje IX bojnu HOS-a. Pričalo se da sam plaća te momke, da im nabavlja uniforme i kupuje oružje. Uglavnom da sam financira svoju postrojbu. A bilo ih je odasvud. Iz dalmatinske zagore, Hercegovine i dosta momaka iz Srednje Bosne. Bilo je i par stranaca a najpoznatiji među njima bio je Irac Thomas Crowley. Jednom prilikom kad su išli na Bleiburg, upoznao sam neke od tih momaka. Iako sam i sam imao ratnog iskustva i mislim da nisam “plaha srna” skoro sam se smrzao pred grupom “Skejinih momaka”. Onako visoki, koščati i plećati u crnim ustaškim uniformama, sa nekim opasnim, ledenim izrazima lica. Moram priznati da su prijeteći izgledali čaki kad bi nazdravljali. Moj prijatelj koji me i doveo u njihovo društvo idući s njima na Bleiburg, posebno mi je pokazivao na dvojicu “Bosanaca”. Iz Jajca i Kotor Varoša ako se dobro sjećam i onako mi mimikom, gestikulirao. “Zajebani, posebno zajebani”, mmmm..okretao je očima dok sam ja zurio u ogromne siluete za šankom.
Isto je bilo i na Sajmištu na Vukovaru. Gdje su se vodile bitke svaki dan. Prsa o prsa. Nekoliko desetaka HOS-ovaca izdržavalo je napade par mjeseci. I da si pitao većinu Hrvata, hoćeš li zamjeniti HOS-ovce na Sajmištu ili ih poljubiti u guzicu deset puta i poslije svakog poljupca uzviknuti “Za Dom spremni”, ogromna većina bi uradila ono prvo. Ali sad su došla vremena kukavica, prošla su vremena heroja, Došlo je vrijeme Milanovića, Ercega, Plenkovića, Kitarovički, Siniša Kovačića, vrijeme Marti Šimić i svog ostalog kompleksaškog šljama kojima su uši narasle ko u magaraca, osluškujuć što će im reći Pupovac i njegovi nalogodavci preko Drine.
E pa kad je tako nemojte bit pizde. Ostanite đubre do kraja, rekao bi Bora iskreni četnik. Ne kitite se obranom Škabrnje, ne kitite se Sajmištom, ne kitite se Vladimirom Đerekom- Sokolom, Thomasom Crowlejom, Jean Michel- Nicholierom. Ne kitite se s njima kad vam zatreba. Jer oni su, ako niste znali, a znate, bili ustaše. HOS-ovci. Oni koje danas pljujete i zgražate se nad njihvoim preživjelim suborcima. Ako ste već govna budite dosljedna govna.
Marko Skejo se poslije rata vratio svom poslu i vidim ga tu i tamo kako sa ostacima svoje postrojbe prođe na nekom skupu ( on je čini mi se bio taj koji je jučer predvodio grupicu HOS.ovaca u Kninu). Obrijao je brčiće i u međuvremenu naravno ostario. Prolazak njegove postrojbe i pokoji uzvik “Za Dom spremni” uzvikuje sve manje ljudi. ( hrabri odlaze a gnjide se množe) i dođe mi ga malo žao. Što njemu to sve treba? Zašto dopušta da kukavice i kompromiseri izlažu ruglu njega i njegove već sad vremešne momke? Ali Skejo ne bi bio Skejo kad ne bi bio to što je. Kao nekada kad bi se pojavio točno u minut ili čak i ranije, sa već razvučenim stabilizatorima “daljinskim” prebačenim preko ramena. On, mirni, staloženi i dostojanstveni čovjek tjera neki svoj inat.
Za to vrijeme voditeljica dnevnika na tzv hrvatskoj televiziji zgroženo će izjaviti da je neka čudna skupina, vidno pijanih ljudi izišla na kninske ulice i uzvikivala ustaške pozdrave. Malo kasnije će izvjestiti da je u pravoslavnoj crkvi u Zagrebu, održan parastos za poginule Srbe ali neće pustiti govor pjevača četničkih pjesama u čiju je zaštitu stala sva medijska i hrvatska politička javnost kad je prozvan onim što je, četnikom a jedna Tv kuća dobila zabranu od tri dana emitiranja jer je voditelj četnika-mitropolitu nazvao četnikom. U tom svom govoru predstavnik SPC u Zagrebu, mitropolit zagrebačko-ljubljanski i cele Italije, (tako mu naime stvarno zvuči titula), hrvatsku pobjedu je proglasio ni manje ni više nego privremenom. Usred Zagreba, tog kako kažu grada svih Hrvata a ja bih dodao glavnog grada hrvatskog jada, srama i čemera. Ropskog i kmetskog mentaliteta. Iako su taj govor prenijeli na isto tako antiustaškoj NOVOJ Tv pa smo imali prilike čuti što o hrvatskoj pobjedi misli pripadnik udarne šake velikosrpskog nacionalizma, srpske pravoslavne crkve. Zna Marta Šimić zašto to treba sakriti od hrvatske javnosti kao što zna i zašto je prešutjela da se 04.08 u nekakvom izbjegličkom naselju nazvanog ni manje ni više “Busije” pored Zemuna održao uobičajeni huškačko-mrziteljski skup gdje se doslovno rigala mržnja na Hrvate i Hrvatsku i gdje su sudjelovali premijer Srbije Vučić, predsjednik tzv RS Milorad Dodik, patrijarh SPC Irinej ( kojeg su u hrvatskim medijima kad je izabran prozvali “umjerenim”) a uz njih se ozbiljnog kamenog lica gegao naravno Milorad Pupovac. To da se čovjek koji je već godinama postao inventar svih hrvatskih televizija i nema teme oko čijeg se tumačenja njega ne pita za mišljenje a koji je najobičniji velikosrpski agent u službi Beograda i koji redovno, skoro na dnevnoj bazi dijeli lekcije o fašizmu i ustaštvu u Hrvata, nazočio je skupu velikosrpskih nacifašista, gdje je hrvatski narod prosto “dehumaniziran” i gdje je riganjem srpskih mitomanskih laži, milijun puta čutih i dobro znanih, prokuljao frustrirani govor mržnje i žal za propalim velikosrpskim projektom kojeg su dio bili svi govornici. Čovjek kojemu visi iznad glave slika vođe krvave velikosrpske pobune, Jovana Raškovića u Hrvatskoj je kolonijalni upravitelj.
Srbi nikako da prežale što im Hrvatske i dalje nije de facto i de iure njihova kolonija a s tim stanjem se ne miri, vjerovali ili ne i dobar dio Hrvata. Pogotovo njezin politički vrh. Nebitno dal lijevi ili tzv desni. Svo to odbijanje nota, i svi ti odgovori su govno na kiši, kad se ustvari postupa po željama Srbije. Kad se izbjegava i spomenuti ( osim na telopu) da je Pupovac nazočio velikosrpskog orgijanju pored Zemuna. Kad se kao igla u plastu sijena traži bilo kakav događaj da bi samooptužili svoj narod. Kao jučer u Kninu. Sramota, sramotna mrlja, ponavljaju kao papagaji hrvatski kmetovi kojima kao magarcima uši rastu osluškujuć naredbe i poruke i Srbije. Osobno smatram bespotrebnim čin paljenje srpske zastave, jer su je ionako na hrvatskom tlu stvarno i simbolički “spalili” hrvatski vojnici i Skejini momci 1995-te, ali ta kukavna hrvatska vlast odmah je poletjela uhititi neke momke na srpske drečanje. Drečanje države gdje je usred Beograda nekoliko puta hrvatsku zastavu ( a hrvatsko veleposlanstvo u Beogradu su “urinisali” isto par puta) zapalio mentor današnje srbijanske vlasti, pred srpskim kamerama uz urlanje i odobravanje rulje i ništa mu se nije dogodilo. Mislite da ga njegov posilni đak Vučić poletio uhapsiti. A nije hrvatsku zastavu zapalio neki anonimni mladac ponesen situacijom i događajem, nego predsjednik srpske, danas i ranije, parlamentarne stranke.
Ništa ko to ne pokazuje kmetski mentalitet hrvatske politike i njezinu podložnost najcrnjim velikosrbima koji su prije 20 godina rušili, palili, klali, silovali po Hrvatskoj a danas žale što to nisu u stanju i sve bi ponovili samo da im se pruži prilika.
“Nije Slobo kriv, mi smo govna” citat je iz iz jednog srbijanskog filma. Parafrazirajući rekao bih “Nisu krivi Srbi, nisu čak krivi ni Milanovići, Pusićke, Kolinde, Kovačići, Šimićke-Mrzlečki, nisu, mi smo govna”.
I džaba nam sve proslave, svi patetični govori političkih kalkulanata i kapitulanata koji su danima govorili jedno a u Briselu potpisivali drugo, svi koncerti za jadni vukovarski toranj i njegovu obnovu za koji se prosi već mjesecima, sa šeširom na podu i kutijom od violine, dok cvili neka otužna melodija i u koji svaki stoti prolaznik ubaci poneku “banku” pa za svo ovo vrijeme otužnog prosjačenja nije skupljeno ni pola potrebne svote, iznos koji vjerovatno nije ni 0,001% onoga što se daje Miloradu Pupovcu, onoga što je utrpano u velikosrpske džepove svih ovih godina i džepove svih parazitskih antihrvatskih udruga kroz mnoge godine.
Toliko nam vrijedi vukovarski toranj. Nije vrijedan ni tih 0,0001%.
Prošlo je vrijeme ratnika došlo je vrijeme Kolindi, Plenkovića, Milanovića, Kovačića i Marti Šimić dragi Hrvati.