Nakon odustajanja Hrvatske politike od daljnjih diplomatskih aktivnosti i kontramjera protiv Srbije, nakon zabrane ulaska ministru Krstičeviću u Srbiju, tamošnji mediji proglašavaju Vučićevu pobjedu u ovom diplomatskom sporu, a i uspjeh politike koju on vodi.
Predsjednik Sabora Jandroković je danas, nakon komemoracije ratnom ministru obrane Gojku Šušku na zagrebačkom groblju Mirogoj, izjavio da imamo pametnijeg posla od prepucavanja s Dačićem, ali riječi srpskog ministra vanjskih poslova ostaju u javnom prostoru i pitanje je kako će ih to tko shvatiti, kao prepucavanje ili kao “istinu” koju navodi Dačić.
Očito je donesena takva odluka o prestanku izmjene teških riječi, jer mi je malo vjerojatno, poznavajući ministra Krstičevića, da bi ostao šuteći na uvrede Vulina, gdje mu se posredno pripisuje fašizam iako je dobro poznata Vulinova uloga u Miloševićevoj fašističkoj politici. Ali šteta je što to, zvanično, sa viših razina u Hrvatskoj nema tko iskazati. Ovako izgleda kao da smo pokunjili glavu i priznali što govori njihov ministar, a optužbe nisu bezazlene.
Plenković, diplomat sa iskustvom, očito misli da se sa srpskom balkanskom svitom može razgovarati na “briselski” način, ali zaboravlja da sa njima to nije moguće što je pokazala povijest.
Dačić ide i dalje, te u današnjem odgovoru uči Plenkovića o povijesnim zbivanjima iznoseći laži na koje opet nitko ne reagira.
“Srbi su srušili pakt sa Hitlerom 27. ožujka 1941, a Hrvati su 10. travnja s cvijećem i oduševljenjem dočekali Njemce u Zagrebu“, kaže Dačić , tumačeći povijest kako mu odgovara, zaboravljajući da je Beograd treći juden frei grad na svijetu.
U suradnji s Nijemcima četnički vojvoda Kosta Pećanac i Milan Nedić (koji je sebe zvao “srpski Pétain”) je gotovo sve dijelove postojećeg srpskog državnog aparata stavio na raspolaganje nacistima. Pogotovo je srpska policija pomagala nacistima pri uhićenjima Židova.
Već u kolovozu 1942. general Alexander Löhr Srbiju je proglasio “Judenfrei” (nacistički izraz za područje očišćeno od Židova).
Od 16,700 Židova u Srbiji i Banatu, 15,200 je ubijeno. Sveukupno, procjenjuje se da je otprilike 80.000 – 100.000 ljudi ubijeno u koncentracijskim logorima diljem Nedićeve Srbije od 1941. do 1945.
Ali naši političari kao da se srame pričati o tome, kao da se nema materijala za uzvratiti na pretjerivanje i laž. Možda i nije diplomatski, ali svakodnevna izloženost srpskim verbalnim nasrtajima traži odgovor.
Da smo na ovakav način vodili rat protiv velikosrpske agresije, još bi uvijek bili po obroncima Dinare i spremali se za prezimiti sljedeću zimu.