Petak, 8. studenoga 2024.

Ne pitaj što Domovina može učiniti za tebe, nego što ti možeš učiniti za Domovinu

Hrvatski franjevac objavio video iz Jeruzalema: Mukli pucnjevi i sirene sviraju za laku noć, pitaju me jesam li živ

Foto:Pretežno Vedro / Snimka zaslona

 

“U kojem će ovo pravcu dalje ići, to nemam pojma. Živimo iz dana u dan. U molitvi za mir i u pokušavanju da živimo normalno živote. I ne mislimo valjda previše o svemu onome što se događa ili pak nemamo pojma što se sve događa”, napisao je fra Željko Barbarić na svojoj Facebook stranici Pretežno vedro te objavio video raketa iznad Jeruzalema. Njegovu objavu prenosimo u cijelosti

Ne stignem jednostavno od svega onoga što se događa ovih dana sjesti i uhvatiti trenutak i zapisati par riječi. Plus što sam nenaspavan i prehlađen. I kad bi se moglo spavati, sviraju sirene… Živ sam/živi smo i dobro sam/dobro smo…

Jučer sam nešto propovijedao na temu rollercoastera, onih vlakića koji idu gore-dolje. Život u Svetoj zemlji je nešto poput vožnje tim rollercoasterom. Čini mi se da ne bi bilo loše nazvati i ograditi ovaj dio svijeta kao jedan adrenalinski park i naplaćivati ulaz prije ulaska. Toliko se emocija promijeni u samo nekoliko dana. A ponekad u razmaku od samo nekoliko sati se dogode veliki rasponi osjećaja gdje je čovjek u jednom trenutku skoro pa potpuno zadovoljan i sretan, a u drugom trenutku u strahu za goli život. A onda opet iduće jutro, kao da je sve u najboljem mogućem redu, život se nastavlja. Molitva. Sveta misa. Doručak. I onda sve ostalo…

Opet stižu mnoge poruke s pitanjima jesam li živ i jesam li dobro. Da ne odgovaram svima posebno (kako klišej, a?) – Živ sam i dobro sam. U noći sa subote na nedjelju je opet zagrmilo. I trajalo je to neko vrijeme. Probudio me neki predosjećaj. Ne grmljavina. Valjda me već prošao prvi san. A onda je započeo tutanj. Mukli pucnjevi kojima se nije dalo ocijeniti jesu li jako blizu ili pak dosta daleko do mog samostana. A onda sirena. U gluho doba noći. Valjda se i sirena glasnije čuje kad je sve okolo tiho. Uskoro je nestalo i onih rijetkih automobila na cestama. A u vedroj noći – ovo sa videa…

Radio je proturaketni štit i letjelo je mnoštvo zrakoplova. Sve su to nekakvi tupi i podmukli zvukovi u gluho doba noći. Melodija koju ne želite baš čuti kao uspavanku za laku noć. A ipak, nemam pojma kako, uspio sam opet zaspati čim je to sve prošlo.

Večer prije smo slavili đakonsko ređenje sedmorice naše braće fratara. Bilo je lijepo. Dirljivo. Opet sam osvježio uvjerenje da su fratri moja obitelj. I da je ovo bio jedan obiteljski događaj, kao što ostale ‘obične’ obitelji imaju svoje događaje od životne važnosti. Pa se ljudi okupe. Pa se pusti i koja suza. Pa zajedno podijele važne događaje i budu tu jedni za druge. Tako smo nekako mi bili tu jedni za druge tu večer. A već smo preko šest mjeseci u ratu.

A jutro nakon raketnog i dronskog napada opet misa u Grobu, tamo gdje je položeno Njegovo mrtvo tijelo i tamo gdje je Smrt izgubila bitku protiv Života. Tamo gdje Tama nije imala dovoljno snage pobijediti Svjetlo. Tamo se uvijek iznova idem napajati na vrelu nade. Da ima nade…

U kojem će ovo pravcu dalje ići, to nemam pojma. Živimo iz dana u dan. U molitvi za mir i u pokušavanju da živimo normalno živote. I ne mislimo valjda previše o svemu onome što se događa ili pak nemamo pojma što se sve događa. Zamislite samo kad ste čuli zadnji put neku šokantnu vijest iz Gaze i koliko uopće nove vijesti prodiru do nas…

Koji put, kad se pozdravljam s prijateljima, začujem nešto ovako: Molim te, nemoj poginut! Ili: Čuvaj se i nemoj izginut tamo! Valjda i ne razmišljam previše o tim mogućnostima. Uzbuna neku večer i eksplozije na nebu iznad Jeruzalema su me zatekle u krevetu. Nisam ni razmišljao previše o skloništu. Kad se to sve malo smirilo, odspavao sam još par sati i onda ranom zorom, još za mraka, po pustom i praznom gradu – prema Grobu.

Molite za mir Jeruzalemov. Molite za mir. Iako izgleda često taj mir sasvim nedohvatljiv i dalek, on je moguć… Kad bismo samo mogli nekako naći način da živimo i da dopustimo drugima da žive. I da ne želimo usput zlo onim drugima. I da se ne gledamo stalno preko nišana. I da ljudi ne žive u strahu što će donijeti nove odluke čijihgod ratnih kabineta… Zar nam nije dosta više ratova… Zar je nestalo riječi kojima bi se mogao dogovoriti neki dogovor… Zar je suživot tako težak…

Gospode, pomiluj…

Fra Željko Barbarić/Bitno.net

Najnovije

“Koliko su američki predsjednički izbori važni za Hrvatsku?”

Hrvatska u vanjskoj politici Washingtona ne predstavlja vruću temu kao što je to bilo u doba raspada komunističke Jugoslavije, ali pobjeda konzervativnog kandidata Donalda...

Uhićenje zbog ratnog zločina: Željko Travica izručen Hrvatskoj

Temeljem Europskog uhidbenog naloga Županijskog državnog odvjetništva u Osijeku, 62-godišnji Željko Travica iz Mirkovaca uhićen je  na graničnom prijelazu Calais u Francuskoj, prilikom ulaska...

Biblijska poruka 7. 11. 2024. i tumačenje fra Tomislava Pervana: u Boga nitko nije izgubljen

Lk 15, 1-10    Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje...

Slavko Zovko, Republikanska stranka iz Mostara: Imamo suradnju s Trumpovim republikancima

„Igrao sam na kartu Donalda Trumpa. Mi smo republikanci. Imamo suradnju s Trumpovim ljudima u Americi. Lobiramo za naše interese, a predsjednik Hrvatske republikanske...

Dok ulizice uživaju u foteljama, heroji plaču sa svojim narodom!

Piše: glavni urednik Vlado Kolak   "Ulizice - to su za mene najgori ljudi na svijetu, najštetniji, najpokvareniji. Oni podržavaju svaku vlast, bez milosti su i...