Hrvatski radio Vukovar 1991, svjetlo istine u mraku četničke propagande: Ovo su priče ratnih reportera

7. studenoga 2023. održan je Okrugli stol i Panel rasprava na temu: ”Hrvatski radio Vukovar 1991. – profesionalno ratno izvještavanje nekad i sad” na fakultetu Političkih znanosti u Zagrebu u organizaciji udruge Za Vukovar i fakulteta Političkih znanosti u Zagrebu povodom Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje i Dana fakulteta.

Sudionici okruglog stola su bili dr. sc. Josip Esterajher, glavni i odgovorni urednik Hrvatskog radija Vukovar i Vukovarskih novina 1991., Višnja Kamenski, ratna izvjestiteljica HTV-a iz Vukovara 1991., prof. dr. sc. Marina Mučalo, ratna izvjestiteljica Hrvatskog radija 1991., Zrinka Grancarić, ratna izvjestiteljica HTV-a iz Ukrajine 2022. i preko video poziva Maja Sever, predsjednica Europske federacije novinara.

Moderatori su bili prof. dr. sc. Marina Mučalo, Fakultet političkih znanosti u Zagrebui Damir Luka Saftić iz Udruge “Za Vukovar”.

Stjepan Penić je ubijen jer je bio hrvatski novinar, tako su mogli završiti i drugi

Na okruglom stolu Josip Esterajher je istakao da je radio Vukovar nastao transformacijom iz iz postojećeg radija Vukovara neposredno nakon zločina u Borovom selu. Tada su smijenjeni novinari koji su bili na strani velikosrpskog projekta i Slobodana Miloševića. Kaže da su istovremeno imali i Vukovarske novine i nastojali izvješćivati i ostale lokalne medije i povremeno HRT te inozemna glasila popu BBC-a. Objasnio je i u kakvim su uvjetima radili.

”Stjepan Penić je bio prva novinarska žrtva Domovinskog rata, ubijen je samo zato jer je bio hrvatski novinar i to je postala paradigma kakva može biti sudbina hrvatskih novinara koji padnu u ratno zarobljeništvo”, rekao je. Govorio je i o tehnici koju su koristili, o tome kako su išli do telefona u poštu sa Sinišom Glavaševićem i tamo sreli neke ranjenike, bili u strahu i pod ogromnim stresom.

Esterajher je rekao da su oni kao ratni izvjestitelji utvrđivali činjenice u kontaktu s vojnim i lokalnim stanovništvom kako bi što vjernije mogli prenijeti informacije u javnost. S vremenom su shvatili kako nije dobro navoditi mjesta minobacačkih i topničkih granata jer su znali da to može naštetiti našoj strani.

Pronašli su i počeli puštati ploče Vice Vukova

Kaže i da su bili pomalo atipični ratni novinari s obzirom da nisu oni išli na mjesta gdje se događa rat nego je rat na neki način došao k njima u grad. Kontaktirali su vojsku, policiju, bolnicu. Nisu imali nikakvih domoljubnih pjesama, onda su, kaže, u podrumu otkrili desetak ploča od Vice Vukova koje se prije 90-e nisu smjele puštati. Tada su Vicu Vukova počeli puštati.

Nastojali su prenijeti točnu informaciju i dati istovremeno utjehu slušateljima, da postoji nada u sutra, da još nema predaje. U izvještavanju su se držali konkretnih činjenica i inzistirali na tome da daju točne i precizne podatke. Međutim i tu je postojala određena cenzura, naglašava, jer morali su paziti da ne naštetite strani kojoj pripadamo, stoga i izvještavanje treba biti u skladu s tim. Što se radija tiče nastojali su dati dostatne informacije za HRT vijesti. ”Biti ratni izvjestitelj u vlastitom gradu je više nego biti samo ratni izvjestitelj”, zaključio je Esterajher.

Ratna izvjestiteljica Hrvatskog radija 1991, Višnja Kamenski ispričala je priču kako je od jednog 25-godišnjaka koji je poginuo, dobila kožnu jaknu, koju je odjenula za ovaj okrugli stol, a na kojoj, kako kaže, još ima vukovarske prašine i krvi. O ratu je pričala s velikim emocijama, spomenula je Jeana-Michela Nicoliera koji je rekao za Vukovar da je bio klaonica. Ispričala je i kako je njena namjera bila sačuvati zdrav razum, više nego sam život. Ona i njezin budući muž postali od tada Vukovarci. U Vukovar su ušli specijalnim putem, snalazili su se na razne načine.

Blagu Zadru Kamenski je doživjela kao vlastitog oca

Kamenski je rekla kako joj je drago da je tamo imala priliku biti s Blagom Zadrom, koji je imao nevjerojatnu karizmu. Kaže da je imao snagu utješiti svakoga. Kada je čula da je poginuo, doživjela je to kao da je umro njezin vlastiti otac, tada je shvatila da je to kraj Vukovara. Pričala je da su se čuli jauci ljudi koji su umirali.

Teško je bilo prolaziti kraj mrtvih ljudi, kraj ljudi koje su poznavali, nije se moglo ni spavati tada, ni ići na wc.

U skloništima je bio velik broj ljudi, kaže da se moralo emocionalno distancirati jer nije bilo moguće to sve emocionalno procesuirati da bi mozak ostao zdrav. Ljudi su spavali u rupama u policama, nije bilo moguće živjeti u tim uvjetima, nije se moglo ništa kupiti novcima, novac je bio potpuno nebitan. Živjeli smo tako da bih smotala cigaretu i to bih nekome dala za tanjur graha.

Kamenski je istakla da je sjećanje na ratna izvještavanja iz Vukovara još uvijek teško i da nije moguće pričati o tome s lakoćom. Vukovar je bio početak njezinog novog života, iako je Zagrepčanka, Vukovar je postao dio nje, ratno izvještavanje ju je učinilo Vukovarkom.

Njoj i mužu najteži moment je bio povratak iz Vukovara, jer je Zagreb tada bio pun empatije za Vukovar, no s vremenom je došlo do zasićenja, jer Zagrepčani nisu mogli procesuirati toliku količinu patnje koju su prošli Vukovarci. Onda se bilo teško snaći, taj period je bio težak, rekla je.

”Svaki dan proživljen u Vukovaru je bio novi život”, ustvrdila je. 16.listopada se dogodio snažan napad na Vukovar, nisu znali hoće li preživjeti, a taj dan im je ujedno bio i motivacija da se međusobno vjenčaju. Višnja i Srećko, koji je i šest mjeseci bio i u logoru vjenčali su se na simboličan način u Vukovaru. Kaže da je vjenčanje bilo ”vatreno”. Godinu dana kasnije su se i ”zapravo” vjenčali u Zagrebu i kumovi su im bili Vukovarci.