Hrvoje Hitrec dao je veliki intervju za Večernji list, iz kojet prenosimo najzanimlivije misli. Štošta je radio u životu: bio je redaktor, lektor, novinar, urednik, scenarist, ravnatelj kazališta Trešnja, ravnatelj HTV-a, bio je osnivač HDZ-a, ministar informiranja. Njegov je život od prvih koraka pravi roman, uvjerit ćete se kada pročitate ovaj intervju. Ali on je i vrlo zanimljiv kritičar, uvijek s primjesama sarkazma, koji stvari gleda, kako sam kaže, iz desnog ruba desnog centra.
Obično krajem srpnja počne i vruće političko ljeto, s dernekom u Srbu, a nastavlja se početkom kolovoza oko obilježavanja obljetnice Oluje u Kninu, kada tradicionalno iz Srbije započne politička paljba Vučića, Vulina, Dačića i ostalih po Hrvatskoj. Očekujete li sličan scenarij i ovog ljeta i uzrujavaju li vas takve stvari dok gledate Dnevnik?
Svakogodišnji skup u Srbu treba zabraniti; ako se ondje okupe, neka ih rastjera policija. Hrvatska policija. Koliko još moramo dokazivati da je tih dana početkom četrdesetih na tom području izvršen masakr nad Hrvatima u izvedbi srpskih terorista, uglavnom četnika i ponešto komunista, likvidirane su cijele obitelji, a župnik Gospodnetić, Bračanin, ispečen na ražnju. Hoćemo li u budućnosti imati i slično srpsko slavlje na Ovčari? A glede proslave Oluje, ona ne smije biti zasjenjena barem toga dana ni jednim drugim događajem. Iz Beograda mogu pričati što hoće, i pričaju, na to se ne treba osvrtati, kao ni na provokacije postjugoslavenske sitneži iz Zagreba, usidrene u nekim medijima. Naravno da se oni u Srbiji drže nepovijesne teze kako su krajinski Srbi protjerani, nasuprot istini da su ih njihovi vođe natjerali u stampedo jer neće valjda ostati u “ustaškoj državi”. Na tom tragu u Srbiji i nadalje govore laži, priređuju antiolujne mitinge kojima se priključuju i stanoviti manjinski političari iz Hrvatske. Ništa se ne mijenja, pa će slično biti i ove godine, ako ih ne pogodi toplinski val. A srdim li se ja, nije važno. Meni bi bilo važno da se Srbija jednom zauvijek pacificira, pokaje za grijehe i odustane od grabeži za tuđim teritorijima, kulturom i jezikom. To se neće dogoditi. Zlo se reproducira, samo za iste stvari smišlja nova imena, poput srpskoga sveta i slično.
Vratit ćemo se svakako na politiku jer jedan ste od utemeljitelja HDZ-a i svakako imate što reći o današnjoj političkoj i društvenoj situaciji. Rođeni ste usred rata u Zagrebu u obitelji liječnika. No ratna događanja odvojila su vas i vašu sestru od roditelja, pa ste živjeli s bakom i djedom?
Složeno pitanje, koje zahtijeva da ga se razlomi u nekoliko vremenskih cjelina. Prva obuhvaća četrdesete, kada je rat pogodio i moju obitelj u kojoj su bila tri liječnika, djed po majci, majka i moj otac. Oca su regrutirali u staru jugoslavensku vojsku, doživio je bombardiranje Beograda i vlakom se, s ranjenicima, povlačio prema Sarajevu. Jugoslavija se raspala, Hrvati dobili Nezavisnu Državu Hrvatsku, koja je mojega oca regrutirala kao i ona jugoslavenska, poslala ga na Crno more, u Varnu, kao liječnika na brodu hrvatske mornarice kojom je zapovijedao Božidar Mažuranić iz slavne hrvatske obitelji.
Zvali su ih hrvatskim Argonautima. Kada je rat završio, jedan od tih brodova uspio se dočepati Italije, a mojega su oca Vilima zaposlili u britanskoj bolnici kao kirurga. Kada su po Rimu počeli švrljati Titovi agenti, otac se uputio u Marseille, a zatim u Venezuelu, gdje su ga poslali u prašumu, da liječi urođenike. Nakon nekoga vremena ugrabio je priliku da se domogne Sjedinjenih Država, gdje je ostao do smrti. Meksikance je u Kaliforniji liječio besplatno, kao i hrvatske ribare iz San Pedra. No, stvorio je ondje novu obitelj, a moju majku prepustio sudbini u komunističkom režimu. I njegov je brat, Josip iliti Joseph, iz Indije došao u SAD, postao američkim književnikom. Trećega su brata ubili komunisti, pa su tako djed i baka po ocu ostali bez sva tri sina, a dobili na skrb sestru i mene. Dovoljno za roman. I jest, djelomično sam se obiteljskim pričama poslužio u opsežnom romanu Kolarovi.
S druge strane, vaša majka nikako nije mogla dobiti posao Zagrebu, pa je radila u Otočcu i Dugoj Resi, što znači da ste i nju morali stalno posjećivati?
Priča o majci je prilično tužna. Ostala je sama s dvoje djece, izbačena iz stana, regrutirana i ona u jugoslavensku vojsku, samo sada komunističku, poslana u Liku, a zatim u Dugu Resu, gdje je dugo ostala kao liječnica u bolnici. Kod nje smo sestra i ja provodili ljeta, nezaboravna ljeta na Mrežnici. Imao sam ondje i dobro društvo, vršnjake Miroslava Šuteja, Nikicu Petraka i Marijana Šunjića. Svi su oni poslije napravili lijepe karijere, osim mene… A ujesen opet u Zagreb, u školu u Kušlanovoj, koja je godinama potom postala zbornim mjestom Smogovaca. Majka se vratila u Zagreb nakon desetak godina izgnanstva, radila u ambulanti u našem kvartu. Vječna podstanarka, dobila je od Grada garsonijeru tek pred mirovinu, u Studentskom gradu tada već bez studenata, u istoj zgradi gdje je utočište našla Vesna Parun.
Kako ste doživjeli i proživjeli Hrvatsko proljeće? Je li za novinara, ujedno i hrvatskog nacionalista, kakvim ste pretpostavljam bili, to bilo posebno izazovno razdoblje?
U vrijeme cvata Hrvatskoga proljeća bio sam u neprijateljskim redovima. Naime, u JNA, i to u Makedoniji. Na velikim manevrima dospio sam do grčke granice. Pitao sam može li se dalje, rekli da ne može. Onda me poslalo na Šar-planinu, koju poznajem kao svoj džep. Kada sam se napokon vratio u Zagreb, Hrvatsko je proljeće već ključalo. Kako nisam više bio student, ni matičar, ni neka ugledna javna osoba, ostao sam izvan zbivanja, što me je srdilo. Kada su počela hapšenja, srdio sam se malo manje.
Što mislite o modernim hrvatskim filmskim temama, nekako se čini da se premalo obrađuju hrvatski književni klasici, ali i biografije zanimljivih povijesnih osoba iz Hrvatske?
Kao prvo, nismo stvorili filmsku industriju, a sve što se snimi, dobro i loše, nema zajednički nacionalni nazivnik, prepoznatljivost. Hrvatski film nije postao brend… Za klasicima se ne poseže, nema afiniteta, osim toga kostimirani je film skupa igračka, a proračuni su mali. Lakše je i jeftinije snimati komorne filmove s uglavnom otužnim temama. Da se vratim na trenutak, neskromno, svojim povijesnim romanima: bilo bi lijepo da postanu podlogama za igrane filmove, ljudi bi u europama i svijetu napokon otkrili hrvatsku povijest, rekli bi, zapanjeni, pa ti su Hrvati stvarno imali nevjerojatnu povijest, kako su uopće opstali, pa koga vraga nisu već snimili filmove i televizijske serije. I o povijesnim osobama, o svojim umjetnicima, njihovim životima i djelima. Eto jedan primjer: napisao sam scenarij za igrani film o Maksimilijanu Vanki za redatelja Jurana. I što? U HAVC-u ga bacili u koš. Spominjem taj slučaj jer je Vanka i veza s hrvatskim iseljeništvom.
Jedan ste od utemeljitelja HDZ-a. Jeste li od početka imali povjerenje u Tuđmana, jeste li bili uvjereni da je on pravi vođa za to vrijeme, s obzirom na njegovu partizansku prošlost, koja je, osobito u emigraciji, bila uzrokom velike skepse prema njemu?
Glede HDZ-a, jedan sam od desetorice govornika na prvom javnom istupu pokreta, 28. veljače 1989. godine. Po tome sam smatran utemeljiteljem, odnosno prautemeljiteljem. Na Jarunu nisam bio u trenutku brzopoteznog osnivanja stranke, ne samo ja nego i mnogi ostavljeni pred hotelom Panorama, dok je skupina s Tuđmanom i pretežito Slavoncima otišla na (tada) nepoznato mjesto. Nije mi bilo drago, ali više nije važno… S Tuđmanom sam prije i poslije dobro surađivao, s vremenom je postalo jasno da je pravi čovjek na pravom mjestu u pravo vrijeme. Imali smo neke nesporazume, nebitne. A to da je kao mladić bio u partizanima, Bože moj, Zagorci vole prirodu, šumarke, vinograde i slično. Na kraju krajeva, vidjevši što je komunizam donio Hrvatima, okajao je grijehe.
Oni koji malo znaju o tim vremenima, brkaju prizemnicu na jarunskom igralištu s barakom u Savskoj ulici. U Savskoj je već više-manje legalna stranka unajmila baraku i ondje je obavljen najveći dio posla ususret prvim slobodnim izborima. Ja sam bio autor većine promidžbenih tekstova. Tuđman je imao najveću sobu u baraki, kako se i pristoji. Ta je baraka sada zapuštena, a na vratima obraslim grmljem netko je napisao “Lopovi”.
Među “barakašima” bio je i Josip Manolić, kako ste se u tim danima slagali vi utemeljitelji koji ste dolazili iz različitih ideoloških pozicija?
Moram reći da nisam cijelo vrijeme visio u baraki, ta bio sam ravnatelj kazališta. Tako da nisam uvijek znao tko dolazi, a Manolića se iz tih dana uopće ne sjećam. On se valjda prikradao iz neočekivanih pravaca, udbaška škola. Ma znate, nije tada bilo previše pitanja tko je tko i otkuda dolazi, glavno da je s nama, a ne protiv nas. Jedina je ideologija bila hrvatska država.
Situacija u HDZ-u nakon Tuđmanove smrti sve do danas vrlo je dinamična i slojevita. Kako gledate na procese u HDZ-u od Sanadera do Plenkovića? Jeste li danas član HDZ-a?
U dva sam navrata bio član Predsjedništva HDZ-a. Prvi put u posljednje dvije godine Domovinskoga rata, uključujući Oluju, drugi put poslije Tuđmanove smrti i odlaska stranke u oporbu. Predsjednik HDZ-a bio je Sanader. Vrlo brzo smo se pribrali, a na ruku su nam išli i SDP-ovi potezi koji su zaudarali po povratku komunista, pa se narod uzbunio. Glede Sanadera: sramotno je da ga se toliko godina drži u pritvoru, rastežu suđenja. Doista je postao žrtvom hrvatskoga pravosuđa, to jest sudstva. Na kraju krajeva, učinio je on i dosta toga dobroga za Hrvatsku. O ostalom što je učinio nemam informacija. A o daljnjem tijeku unutarstranačkih procesa, intriga i spletaka također nemam spoznaja, postao sam promatračem iz daljine, a politikom, ne samo kulturnom, bavim se još samo u kolumni pod nazivom Hrvatske kronike na portalu Hrvatskoga kulturnog vijeća. Navodno me mnogi rado čitaju. Na desnom sam rubu desnoga centra, katkad padnem preko ruba, ali se i vratim. Iz HDZ-a još nisam izbačen, iako se stalno snebivam nad koalicijom s pupovčanima, vrlo zaslužnima za stvaranje hrvatske države. Shvatite to kao obol mojim humorističnim nagnućima.
Na početku Plenkovićeva mandata imali ste susret s njim, no nije prihvatio neke vaše ideje, poput one da se napiše izborni proglas. Kako gledate na njegovu sedmogodišnju vladavinu HDZ-om i Hrvatskom? S jedne strane, njegova se Vlada stalno suočava s krizama – od Agrokora, preko pandemija i potresa do rata u Ukrajini i samim time inflacijom koja je zapljusnula kontinent, dok, s druge strane, HDZ-om čini se čvrsto vlada?
Susret koji spominjete nije važan, tek se forme radi htjelo nešto pitati i veterane… Plenković se uspio održati na mjestu premijera dulje no itko do sada, i to govori da je svladao teoriju i praksu preživljavanja. Neopazice, postupno, uveo je u Hrvatsku polukancelarski sustav. I u tomu je jedan od razloga animoziteta prema predsjedniku države (i obratno), koji je svjestan da ostaje na margini, pa burno reagira. Preburno.
Je li HDZ ideološki zalutao ili se, kao što tvrde u toj stranci, pozicionirao tamo gdje mu je i mjesto – među moderne europske demokršćane?
Ti moderni europski demokršćani i sami lutaju, daju se uvući u različite zeleno-crvene floskule poput rodne ideologije i političke korektnosti, uglavnom ostaju udaljenima i od demosa i od kršćanstva. Tako im se pomalo ljuljaju temelji. Čini se da i hrvatski demokršćani slijede te tendencije, a otpora ima vrlo malo.
HDZ ponovno vodi u svim anketama i moguće da će tako ostati i do izbora, a na izborima obično ta stranka dobije više glasova nego što im se predviđa jer se aktivira ta golema stranačka mašinerija koja je vrlo disciplinirana. No HDZ danas ima slab koalicijski potencijal, pa vidite li mogućnost da bi, unatoč tome što bi prema sadašnjim projekcijama mogao biti relativni pobjednik izbora, mogao ostati bez vlasti?
A što reći. HDZ je nekoliko puta padao, pa se opet dizao, dobivao izbore i onda kada je slabije stajao nego danas. Ljudi znaju, naravno, da to više nije ona Hrvatska demokratska zajednica koja ih je izvela iz neslobode, da se tu nakupilo svega i svačega, ali fascinacija pa i nostalgija vladaju i dalje. A glede koalicijskoga potencijala, tu je uvijek uslužni Pupovac ili netko sličan.
Mnogi hrvatski političari i s ljevice i s desnice simpatiziraju Putina, pa i bivši predsjednik Mesić. Što vi mislite o ratu u Ukrajini i je li hrvatska Vlada zauzela ispravan gard prema tom ratu?
Tu nema dvojbe. Rusija je agresor i ne smije biti nagrađena tuđim teritorijem. Izgubit će rat u Ukrajini, a možda se ta federacija i raspadne. Kao i jugoslavenska. Ne znam tko može simpatizirati Putina nakon svega što se dogodilo i što se događa.
Osjećate li se bolje nakon 1. siječnja 2023., kad smo ušli u Schengen i kad je uveden euro, ili lošije?
Schengen je u redu, ali ne i euro. Kuna će se vratiti. I lipa.