Prilikom postavljanja spomenika na Sustipanu pjesniku i književniku Tonču Petrasovu Maroviću gradonačelnik Andro Krstulović Opara je imao zapažen govor, koji se nije svidio HSP-u Split. Zamjerili su mu što nigdje nije spomenuo tko je uništio splitsko goblje.
– Nigdje naš gradonačelnik ne spominje da su stoljetno splitsko groblje preorali i kosti starih Splićana pobacali komunisti, antifašisti. Srami se, Andro Krstuloviću! – poručili su pravaši preko Facebooka…
Govor Krstulovića Opare, nakon što je ispozdravljao sve nazočne-u nastavku
Promontorij, to istaknuto mjesto svakog Grada, kojeg su još u antičko doba naši preci izabrali za mjesto dočekivanja u našu Luku i Grad, ali i mjesto posljednjeg oproštaja, mi smo pretvorili u Judinu ledinu, u mračni poluotok koji nasuprot ima drugi poluotok sa snažnim Svjetionikom, koji svijetli, pokazuje i poziva.
A Sustipan je ostavljen u mraku, prezren i zaboravljen.
Večeras palimo Svjetlo.
Sjaš, Svijetiš, Svemiriš me!
Otkupljujuće su Pjesnikove riječi.
Da, otkupljenje nam treba, za grijeh uništenja spomena na naše pretke.
Da, otkupljenje nam treba za grijeh skretanja pogleda. Da, otkupljenje nam treba što nismo poslušali Pjesnika koji je hrabro kriknuo i pozivao. Nismo se osvrnuli. Pjesnik je ostajao sam, sam s pokojnicima koji tamo i dalje leže, prezreni i zaboravljeni.
Danas, na 60. godišnjicu odluke o ubojstvu groblja i pokušaja zatiranja naše memorije, zahvaljujemo Tonču Petrasovu Maroviću, što nam je, unatoč gorčini i ljutnji koja obuzima, stvorio i podario ove divne ljekovite riječi. Riječi koje otkupljuju, koje odaju počast mrtvima, riječi koje nas smiruju, a naraštaje nakon nas upozoravaju, skidajući stigmu grijeha s njih.
Jer naša djeca ne trebaju dodatnih tereta. Večeras Tončevim riječima postižemo mir i za njih i za njihove pretke koji tu leže.
Riječi. Spomenik Pjesniku.
Večeras otvaramo spomenik Pjesniku. Odužujemo se najvećem hrvatskom pjesniku koji je u 20. stoljeću ponikao u Splitu. Večeras slavimo sveukupnost umjetnosti, njen sami koncentrat, potpuno prožimanje.
Autor, akademski kipar gospodin Loren Živković Kuljiš, nenametljivo, suptilno i nježno, poput šapata Pjesnika, daje novo čitanje skulpture i otvara novu paradigmu u komunikaciji skulpturom koja je danas prečesto saturirana egzaltacijom, ekscesom ili težinom bronce i monumentalnošću postamenta.
Ovo nije samo skulptura, ovo nije samo reljef, ovo nije samo instalacija, ovo je sama supstancija umjetnosti, ljepote, poniznosti, ali i jednog velikog poštovanja prema čovjeku, njegovoj riječi, njegovome pjesništvu i njegovome svjedočenju u naše ime.
Autor je pronašao Mjeru. Suzdržanu, pristojnu, pitomu građansku mjeru, baš onakvu kakvu su nam ovdje uništili i srušili. Baš onakvu o kojoj Tonči pjeva, plače, viče, zbori, upozorava.
Večeras umjetnost pali Svjetlo. Večeras umjetnici, vremenom i generacijski udaljeni, a u memoriji spojeni i bliski, vraćaju spokoj. Njima, nama i našoj dici i ovome Gradu, donosi dalmatinskiportal.
Izvor-OVDJE