Što reći o pustom Radobiljskom kamenjaru, o tom čudesnom mjesečevu krajoliku od ponegdje duboko erodiranog vapnenjaka, zgomilana u brda, visoravni, mrke litice i nazubljene kukove, o kamenjaru prošaranu spiljama, škrapama, jamama bezdankama, gromadastim kruništima bezbrojnih vrtača uvrćenih u brda i visoravni poput golemih gnijezda divovskih ptica?
Foto/Braniteljski portal/Kanjon rijeke Cetine
Što reći o spužvastu vapnenjaku koji svaku kap vode smjesta usrče u svoju šupljikavu, sitastu i vječno žednu utrobu? Što reći o jedinstvenim krškoj ljepotici Cetini usvrdlanim u kamen i po nekoliko stotina metara? jedinstvenoj svjetskoj ljepoti, o tom čudesnom kanjonu , negdje i do sto metara dubine ispunjenog bistrom i hladnom vodom, otpola obzidanoj sipkim i krvavorumenim kamenjem?
Foto/M.M./Braniteljski portal
Što o kotlinama, dolinama i visoravnima iskrižanim sutjeskama bujičnjaka, o plodnom krškom polju osvježenu hladnom vodom rjeke Cetine, a prikrivenu bujnim vinogradima, o poljcu koje su tisućljeća gradila naplavinama s kamenjarskih brda i visoravni, naplavinama nošenim mnogobrojnim kišnim potocima i bujičnjakom ? Što reći o pretpovijesnim nalazima, o mnoštvu ilirskih gomila, gradina i grobova, u kojima su mrtvace polagali u zgrčenom položaju, ili im pepeo u urnama pokapali? Što o rimskim cestama i naseljima, o spomenicima materijalne kulture koji se najvećim dijelom još uvijek nalaze pod naplavinamama, pod kojima leže.
Foto//M.M./Braniteljski portal
Što reći od crkvi POSREDNICI SVIH MILOSTI ..koja je bila naj starija crkva na ovim prostoroma?
Što reći od križu koji ponosno stoji sa 30 metara svoje visine , i najveći je Križ u Hrvatskoj.
Foto/M.M./Braniteljski portal
Što napokon reći o preko dvostoljetnoj turskoj vladavini, o požrtvovnim i popima glagoljašima, koji su na svakovrsne načine zlostavljanu raju održavali u vjeri i narodnosti djedova, a počesto se laćali i mača i puške kročeći krvavim hajdučkim stazama i bogazama?
Što reći o tom jadnom puku hrvatskom, o njegovu vučjem životu i besprimjernu jadu u kom su živjeli naši djedovi, tako reći, do jučer, živjeli o šačici pure, kotliću mlijeka i listu raštike s krumpirom, stanovali u jednodijelnim kućama – suhozidinama pokrivenim slamom, odnosno pločetinom – pod niskim čađavim čerenjom spavali sa svom svojom stokom s kojom su se uzajamno grijali podržavani i vatricom od brstina, vatricom koja ne bijaše samo izvor topline, dok su i sebi i stoci boljke liječili ivicom i kaduljom, te mješavinom ulja i vina, a ljute rane vidali stolisnikom, hajdučkom travom?
Što reći i kako objasniti da se za to bezvodno i besplodno kamenje tisućljećima prolijevali ljudsku krv, kojom bi mogao cijeli kamenjar omastiti? Neprestano su nadirali i novi narodi “u čijoj se ludoj oholosti ovaj čemer odražavao kao obećana zemlja”,:
“Pametar ljudski… upamti čitavo čislo naroda koji su pristizali sa svih strana svijeta, da se – obnevidjeli od silovitosti i taštine – isprazno ubijaju… I svi bijahu jednaki u sljepilu strasti: Rimljani i Bizantinci, Avari i Mongoli, Turci i Mlečani, i stotine drugih imenih i bezimenih… I svatko, ma otkud dolazio, ne napušta ovu prokletinju dok ga ne prikolješ, a i kad ga prikolješ ne napušta je, već zdrobljene kosti pomiješa s kamenjem, te se ponovo s njim srađa i postaje jedno, tako čvrsto jedno, da živ stvor ne može razlučiti njega od kamena ni kamen od njega.
I mnogi se tako srodiše s kamenjem, izginuše i nestaše. Samo se jedno tvrdoglavo pleme – koje Mlečani Schiavima, a ono samo sebe Hrvatima naziva – više od tisuću godina tvrdoglavo održa. Ukopalo se u kamen, i ma koliko ga sjekao, ono iz kamena nanovo niče. U muci, u jadu, u čemeru i jauku… niče i napučiva ovu Svetu i dičnu župu Radobilju….”
Napisao/Mijo Tavrić
Foto/M.M./Braniteljski portal