IMAMO LI DANAS IKOG TKO BI MOGAO ZAMIJENITI ŠUŠKA?

Gojko Šušak sa prvim hrvatskim predsjednikom i zapovjednikom OSRH, i Antom Gotovinom

Danas će Gojku Šušku počast odati razni ljudi – neki su bili njegovi ratni suborci, a neki su bili dezerteri. Neki su dali sve što su imali za svoj narod, neki su na ratu dobro zaradili. Neki su mijenjali mišljenje kako vjetar puše i o njemu i o Tuđmanu.

Šušak je svakako bio značajan čovjek. A značajni su ljudi rijetki u svakom narodu, i posebno dragocjeni u sudbonosnim vremenima, kakva su bila ona u kojima je Šušak djelovao. No što to zapravo znači, biti značajan?

Davne 1886. napisao je Ksaver Šandor Gjalski, književnik i političar svojevremeno predložen za Nobelovu nagradu, dakle vrlo značajan: “Oj bijedna Hrvatska, kroz milijune svojih usta ponavljaj vječnu molitvu ‘Daj nam, o Bože, pošteni kruh, oprosti nam grijehe naše, kako mi praštamo dužnicima našim i ne uvedi nas u napast, već izbavi nas od svakoga zla i daj nam značajeva, daj nam značajeva!”

Danas ljudi kažu, nemamo pravih lidera, vode nas činovnici. Manje ili više sposobni tehnokrati, manje ili više domoljubni i plemeniti, manje ili više pametni, ali činovnici. Nešto im nedostaje da bi bili stvarno značajni. Vizija? Karizma? Možda, no nije Šušak bio neki veliki vizionar, to je prepuštao Tuđmanu, ni poseban šarmer i pučki lider, bio je tih i samozatajan, no vrlo odlučan i vrlo značajan. O njegovom značaju, često potcjenjivanom u Hrvatskoj, lijepo je progovorio po njegovoj smrti i američki ministar obrane, William Perry, jedan od nekolicine, u vrijeme Domovinskog rata, najmoćnijih ljudi svijeta. Šušak je, rekao je, „za Hrvatsku bio presudan u uspostavi slobode, a za Sjedinjene Države za uspostavu mira i stabilnosti na ovom prostoru“.

Ako tko dvoji o Šuškovom značaju, sjetite se Šime Đodana i Luke Bebića, koji su prije njega sjedili u toj nezahvalnoj fotelji Ministra obrane. Bili su svakako odani, domoljubi, ali na žalost krajnje neuspješni u obrani Hrvatske. Nešto je nedostajalo.

Ne znači to da su značajni ljudi bili bez grešaka ili kontroverzi, nije svakako niti Šušak, nisu to bili niti Strossmayer, Rački, Mrazović ili sam Ksaver Šandor Gjalski, koji je unatoč svojoj dubokoj intuiciji često u životu i politici radio izbore koji su se pokazali pogrešnima i zbog kojih bi zažalio. Stvar je u cjelovitosti, osobnom integritetu. Koliko god se činio mutnim i neopipljivim pojmom, osobni integritet ključna je vještina onih koji čine razliku. Može vas dovesti do toga da budete osoba kakva želite postati i držati vas na putu kada skrenete s puta. A to podrazumijeva, među ostalim, lojalnost, dosljednost, i privrženost određenim moralnim principima. Podrazumijeva poštenje nasuprot licemjerju, unutarnji osjećaj cjelovitosti koji proizlazi iz izostanka unutarnjeg sukoba, odnosno slijeđenja međusobno sukobljenih vrijednosti, i konzistentnosti vlastitog moralnog kodeksa.

U sredini poput Hrvatske ranih devedesetih, gdje je biznatinska, sitno prevarantska kultura zasnovana na spletki i muljanju na žalost i te kako uhvatila korijena tijekom skoro sedamdeset godina Jugoslavije, pogoršana besprizornim oportunizmom i potpunim moralnim raspadom društva koji je bio konačni ishod svakog komunističkog političkog sustava, Šušak se izdvajao po jednoj stvari, zbog koje su ga Amerikanci izuzetno cijenili, na čuđenje brojnih drugih, “progresivnijih”, koji su Šuška odbacivali kao zaostalog, “pica majstora iz Kanade”, arhaičnog, i koji nisu mogli shvatiti što to ljudi poput Perryja vide u Šušku.

A vidjeli su upravo to – čovjeka od riječi, od moralnog integriteta. Čovjeka koji nije davao obećanja koja nije nikad namjeravao ispuniti, za razliku od gotovo svih ostalih političara u bivšoj SFRJ. Upravo ta vjerolomnost, sklonost sitnim lupeškim trikovima, malim prevarama koje su izrastale u velike izdaje, je bila definirajuća karakteristika Balkanaca u američkim očima, i glavni razlog prijezira kojeg su gajili prema lokalnom političkom koloritu. Šušak je odudarao, s njim su mogli razgovarati kao s nekim tko je dio njihove poslovne i političke kulture, ne ovdašnje – kad ste se s njim nešto dogovorili, dogovorili ste se. Nije bilo potrebe stavljati to na papir i kontrolirati, nije bilo kasnijih izvlačenja od preuzetih obaveza tipa “nismo to tako rekli” i “nismo se dobro razumjeli”. Šušak nije olako davao obećanja, i sigurno nije davao ona za koja nije bio siguran da će ih moći ispuniti – ali što je obećao, to je uradio, onako kako je dogovoreno i nikako drukčije, i to je ono zbog čega je bio cijenjen kao pouzdan partner, na kojeg su se i SAD mogle osloniti, znajući da neće biti prevareni, izdani ili izigrani. Njegova je suprotnost bio Milošević, koji je u početku imao naklnost Amerike, ali ju je izgubio izigravši svaki dogovor i prekršivši svako obećanje koje je dao, dok nisu s njim izgubili živce.

Svakako Hrvatskoj danas nedostaje ljudi koji će ispuniti ono što su sami sebi zadali u cilj, pa i onih koji uopće imaju jasan cilj. A još više onih koji će ispuniti ono što su obećali, bez da obećanje pokušaju izigrati. Koji će svojim djelovanjem i sposobnostima znati napraviti razliku, i promijeniti tijek zbivanja. Jer, u trenutku kad je Šušak došao na čelo MORH-a, malo tko je vidio da će Hrvatska opstati dulje od par tjedana, možda mjeseci, još je manje bilo onih koji su vidjeli stvaranje vojske koja će nekoliko godina kasnije, u Oluji, vratiti Hrvatskoj okupirane krajeve i izaći kao čista ratna pobjednica. A stvaranje takve vojske je zahtijevalo predanog i kompletnog čovjeka, hrabrog i kompetentnog, lojalnog ali i samostalnog u odlukama, odlučnog ali i spremnog korigirati se i postići kompromis i dogovor. Tko bi, da danas izbije rat, mogao ući u Šuškove cipele? Banožić? Banožić je nasljednik Šuška, ali jasno je da nema značaj i integritet kakav je imao njegov veliki prethodnik. I kakvi su bili Tuđman, Gotovina, Zadro. A takvi ljudi čine razliku u ratu, ali i u miru. A trenutno ih – nemamo.