“Svakog jutra sve više mi je bilo muka. Prvo me počela boljeti glava, a onda mi se povraćalo. Grozno mi je bilo slušati sve te ljude, a još groznije što sam im ja morala govoriti”, izjavila je gospođa Ana, biša zaposlenica tvrtke za naplatu potraživanja koja djeluje u Hrvtskoj, piše Dnevno.hr
Ona se javila se na oglas u kojemu traže agente za naplatu dugovanja. Nakon inicijalnog intervjua u kojemu su morali pokazati spremnost i smirenost u kriznim situacijama krenuo je trening.
“Na tečaju su nas učili trikove u ophodnji pri naplati. Smjeli smo izmisliti ime i prezime i nikako se nismo smjeli odmah predstaviti kao agencija za naplatu. U prvome razgovoru smo morali ustanoviti identitet osobe, morala nam je jasno i decidirano potvrditi da se zaista radi o njima. Nakon toga bismo rekli da se razgovor snima, i više to nikad nismo morali ponavljati u budućim razgovorima. A onda smo morali utjecati na njih tako da im govorimo da im je moralna obaveza plaćati račune. Ma bilo šta, samo da se krene s naplatom. Samo da uplate 50 kuna. Bilo koju cifru…”
“Jadnici nisu ni znali da, ako uplate bilo što, njihova zastara prestaje! Mi jesmo, ali smo ih svejedno tjeralo da uplate novce”, jadala se Ana.
Primljena je kao pripravnik na mizernoj plaći od 3800 kuna , međutim, već nakon tri tjedna bila je uključena u mašineriju naplate. Bilo joj je malo čudno zašto je odmah bacaju u vatru, ali je ubrzo uvidjela da se tamo zaposlenici mijenjaju kao na pokretnoj traci. Radila je posao kao i oni iskusniji, s većom plaćom. Postojala je i opcija bonusa na plaću koja se obračunavala po učinku, odnosno naplaćenome dugu, ali ona do toga nije ni došla. Uz odjel koji se bavio naplatom za telekomunikacijske usluge, bio je i bankarski dio gdje provizija bonusa bila kudikamo veća jer se ipak radilo o velikim iznosima kredita. Naravno, nekima nije bilo naporno to konstantno poklapanje slušalice i slušanje psovki, pa su mogli izaći s oko dvije tisuće kuna provizije, ali Ana smatra da za to moraš biti posebno emocionalno otupjela osoba.
U gorkome sjećanju ostala joj je rečenica kojom su se najviše koristili u prijetnjama preko telefonskih razgovora: “Bolje da platite da ne bismo krenuli u novi proces utuživanja duga… Ako mi plaćamo račune, zašto ne biste i vi”.
Govorili su joj da se ne trudi dovoljno i da joj se iz glasa čuje da ne vjeruje u ono što govori, tako da nije ni čudno da ne može naplatiti dug. Svakodnevno bi se vraćala kući u suzama.
Sugovornica tvrdi da je agencija znala da kupuje dugove u zastari, pa bi ih onda brže-bolje stavili pod prioritete za naplatu.
“Ma to su bili računi teleoperatera stari po 10, 11 godina, nema šanse da nisu bili u zastari. Ali to ljudi nisu znali. Najgore je što se to radilo o uslugama koje su bile prodane umirovljenicima preko telefona, pod sumnjivim okolnostima. Oni jadni nisu ni znali na što pristaju, plaćali bi usluge koje nikad nisu ni primili jer nije bilo infrastrukture za, recimo, internet. Pogotovo ne u njihovome selu, bogu iza nogu.”, izjavila je.
Agencije otkupe dugove za smiješno male iznose, ali svejedno naplaćuju cijeli dug , zajedno s kamatom. Njih ne zanima samo glavnica, oni žele zaraditi bijesne iznose.