Ovih će se dana mnogi portali sjetiti te vojne operacije, te iznijeti taktičke podatke o sudionicima, oslobođenom prostoru, crtama obrane, protuudarima srpske vojske, značaju za daljnje djelovanje, a ona uistinu to i zaslužuje jer smo provedbom iste, nakon šest mjeseci manje ili veće borbe napokon zaokružili livanjsko polje i omogućili da nas srpska vojska ne može precizno tuči topništvom navođena izviđačima sa Dinare, Šatora ili Staretine.
Nama, sudionicima tog vremena, uvijek će biti nejasno tko i za čije interese inzisitira na podjeli hrvatskog narodnog korpusa, kad je on zajedničkim snagama stvorio uvjete za konačno oslobođenje, a i kasnijim operacijama doveo srpsku stranu na pregovarački stol u Daytonu. Zbog svih tih iskustava, prijatelja iz HVO-a i istine o Domovinskom ratu neizmjerno sam zahvalan braniteljskim udrugama, te današnjem Ministarstvu hrvatskih branitelja koji su zahtijevali da se izjednače prava branitelja HV-a i HVO-a jer u to vrijeme i jesmo bili jedna vojska … Hrvatske snage.
Hrvatske snage, a o njima i njihovom uspjehu najbolje govori knjiga gen. Gotovine, gdje su razrađene sve operacije od “Zime 94” do “Južnog poteza” i sloma srpskih pobunjenika u Hrvatskoj operacijom “Oluja” ili kako smo je mi na početku zvali “Kozjak” po brdu poviše Knina, ali i potpunom slomu Mladićeve vojske u BiH. I svi oni nevjerni “Tome” neka je uzmu u ruke i pročitaju popis postrojbi i sudionika operacija, pa neka kažu da su branitelji HVO-a nečiji tuđi problem, a ne naš.
Više mi je želja u ovom tekstu prisjetiti se tih trenutaka, po nekim meni upečatljivim i zapamćenim događajima, koji su ostavili traga na moje sjećanje o tom vremenu. U tom periodu već smo bili dobro organizirana vojska, koja je pod zapovijedanjem Gotovine znala da je obuka temelj uspjeha vojnih djelovanja, da dobri i iskusni dočasnici vode borbu i direktno upravljaju vojnicima na terenu, pa je već ranije ustrojeno Središte za obuku dočasnika u Šepurinama koje su polazili vojnici i dočasnici djelatnih i pričuvnih brigada našeg ZP-a. Gotovina je inzistirao na dobroj i pravovremenoj logistici koja je već bila na toj razini da smo bili, rekao bih, profesionalno opremljeni. Uz pomoć našeg Rojsa, voljeli ga ili ne, imali smo sve.
Ostao mi je u pamćenju ulazak 3.gardijske brigade HVO ( srednja Bosna) na prednje crte prema Staretini, njihovo zapovjedništvo u Šegrtima i naš obilazak tek pridošle brigade i snimanje njihovog stanja i mogućnosti za borbeno djelovanje. Vodio nas je general Ademi, kao zapovjedništvo OG Livno u čiji je sastav i ušla brigada, koji je imao vjere samo ako vidi svojim očima, a nikako tuđim izvješćima. Upoznali smo zapovjednike i načelnike, svatko po svom djelokrugu odgovornosti, te se susreli sa vojskom iznimnog morala, prekaljenim ratnicima, ali jako lošom opremljenošću. Na pitanje njihovog zapovjednika, kako će osigurati da vojnici naliju svoje boce vodom, jer su dani bili prevrući, baš kao i ovih dana, ostali smo u čudu da nemaju “flaširanu” vodu kao i mi. Zapovijed gen. Gotovine je bila Rojsu: “Opremiti na isti način kao i nas”.
Slušajući tih dana njihovo iskustvo iz obrane opkoljene srednje Bosne, domišljatost na koju te tjera borba za opstankom, ostaješ zapanjen i pitaš sam sebe kako su to mogli izdržati. Moj kolega Marić, kojeg nisam vidio od završetka rata, što je žalosno, pričao mi je kako se od čaja pravio duhan i motale cigarete, kako se kava iskuhavala po više puta, kako je on rješavao probleme veze i kako su preživljavali. Iako smo uglavnom znali kakvo je stanje na tom dijelu branjenog hrvatskog prostora, ipak čovjek je teško prihvaćao svu surovost koju su ti ljudi prolazili.
I onda će se danas javljati razni “dušebrižnici” koji će raspravljati o tome kakve su sve saveze sklapali da bi opstali na tom opkoljenom prostoru srednje Bosne, sa svih strana, bilo srba ili armije BiH u neljudskim uvjetima. Trebalo je tada, baš tijekom operacije Skok2 biti među tim ljudima dok su im sve te patnje bile svježe i slušati njihova iskustva, a ne iz udobno uređene kuće ili ureda optuživati njih i njihovu želju da prežive oni i njihove obitelji.
Jozo Ribičić-Brigadir u miru