Foto:Podcast Velebit
Je l’ se keva svetosavka u Zagrebu isplakala više suza za četničkim vojvodom Borom Čorbom i jugoslavenskim krvnikom Budom Mumijom?
Svatko onaj tko u Hrvatskoj u isti kontekst, čak i u istu rečenicu, stavlja Thompsona i Boru Čorbu ili Gorana Bregovića, najobičniji je ljudski i nacionalni otpad.
Kao što snijeg, barem metaforički, ne pada da prekrije brijeg, nego da zvijeri pokažu tragove, tako se ni smrti znamenitih zločinaca i poremećenih antihrvatskih likova ne događaju da prođu neopaženo u tišini i boli svojih najbližih, nego da hrvatski Jugoslaveni skinu maske s lice i pokažu prave razmjere svoje izopačenosti i mržnje prema Hrvatskoj.
Prvo im je krepao u moru Budimir Lončar u 101. godini života, hrvatski izdajnik krvavih ruku i jugoslavenski ministar “spoljnih poslova” koji je 18. studenoga 1991. proslavljao na toj dužnosti okupaciju Vukovara i četničke pokolje Hrvata na Ovčari i u Škabrnji te odbio Tuđmanov poziv da stane na stranu napadnute Hrvatske.
Zatim im je umro četnički vojvoda, srbijanski rocker Bora Čorba, koji je aktivno zagovarao četništvo, agresiju i okupaciju Hrvatske te kroz pjesme prijetio Hrvatima, napose Zagrepčanima klanjem, silovanjima, pljačkom…
U međuvremenu, odu zločinčkoj Jugoslaviji pjevali su u Splitu jugošovinistički provokatori iz Bijeloga dugmeta predvođeni Goranom Bregovićem kojega je odlikovao četnik Vučić za promicanje ugleda Srbije u svijetu.
Najvažnije je znati sljedeće: kao što su Budo Mumija, Bora Čorba i Goran Bregović željeli ili još žele smrt Hrvatskoj, s jednakom čežnjom smrt Hrvatskoj željeli su i još žele i oni koji ih danas veličaju, oplakuju ili slušaju.
Nije njima ni do navodne “briljantne” Lončarove diplomatske karijere (povijest je pregazila sve za što se taj Titov monstrum zauzimao) , niti do umjetničkoga izričaja Bore Čorbe i Bijeloga dugmeta (uostalom samo polupismeni i poluobrazovani idioti njihovo vise ili manje vješto subkulturalno stihoklepstvo mogu nazivati poezijom i umjetnošću), njima je najvažnija politička identifikacija s tim smrtnim neprijateljima Hrvatske, identifikacija s njihovim jugoslavenskim ili velikosrpskim idealima. Bili su na istoj strani 1991., 1995. a i danas su.
Kada čovjek danas čita neke tekstove tobožnjih glazbenih kritičara u Večernjem listu ili u Jutarnjem listu te u još nekim medijima u Hrvatskoj, dakle tzv. eksperte dragaše, horvate, jakovine…, onda shvati da je ova država u dubokoj pomračenosti uma.
Ne samo što u ime nekakve svoje solipsističke definicije slobode ( a zapravo jugoslavenstvom omeđene i definirane) ne smatraju da je bilo ili da ima išta sporno u djelovanju Bude Lončara, Bore Čorbe ili Gorana Bregovića, nego idu korak dalje i zagovaraju zabranu Marka Perkovića Thompsona.
Marko Perković Thompson nije išao ratovati u Srbiju niti u svojim pjesmama zagovara osvajanje srpskih teritorija, ne koristi vulgarizme ni psovke, kao što koristi npr. Bora Čorba, nego pjeva u svojoj zemlji, svome narodu, Bogu i Domovini i cijela nacija ga prati i voli.
Ne moraju se, naravno, svima sviđati njegove pjesme, ali nema apsolutno nikakve dvojbe da su oni koji su za zabranu Thompsona ujedno i za zabranu postojanja ove ili bilo kakve Hrvatske. Ne postoji Hrvatska koja bi vodećim ljudima u IDS-u, SDP-u, SDSS-u i kreatorima uređivačke politike u Pupovčevim Novostima, u Večernjem, Jutarnjem ili Slobodanki bila po volji.
I svatko onaj tko sada u isti kontekst stavlja Thompsona s Borom Čorbom ili Bijelim dugmetom, najobičniji je ljudski i hrvatski otpad.
Hrvatski branitelji trijumfalno su pobijedili agresore 1995, ali nisu, na žalost, hrvatske Jugoslavene stavili na mjesto koje im pripada pa će, kako sada stvari stoje, prije ili poslije trebati još jedna Oluja da se riješi i pitanje toga izdajničkog ološa.
Ivica Marijačić
.