U najavi tekućeg broja Hrvatskog tjednika, Ivica Marijačić na Facebooku piše: Preminuli jugoslavenski diplomat Budimir Lončar, koji se zapravo ugušio u moru ispred rodne kuće u Preku na Ugljanu u 101. godini života, tamo gdje je kao OZNA-Š nekada ubijao i bacao u more svoje sumještane, nije sam po sebi vrijedan ni pozornosti ni posthumnih nekrologa.
Doista, piše Marijačić, u biti, to je beznačajan politički lik i sluga krvavoga jugoslavenskoga diktatora Tita čije je sve vizije i ideale povijest pregazila, prenosi Croativ.
Uzalud je živio i djelovao. Iza njegove politike i ideala i režima kojima je služio nije ostalo ništa osim krvi, smrti i suza hrvatskoga naroda.
Hrvatski mu Jugoslaveni daju na pozornosti jer je bio najjači preostali relikt okupacijske države koju oni ni danas ne mogu prežaliti, pa oplakujući Lončara i gradeći lažni mit o njemu kao velikanu, daju zapravo oduška svojim nostalgijama i izgubljenim snovima.
Lončar je cijeli život bio svim srcem i dušom protiv Hrvatske i Hrvata. Noge su mu do koljena u hrvatskoj krvi još od 1945. godine, ali to mu hrvatski Jugoslaveni kao što su Rade Šerbedžija, Tvrtko Jakovina, Milorad Pupovac, Ivica Maštruko, Anđelo Miloš, Tomislav Tomašević ili Andrej Plenković (koji je u ime Vlade uputio krvnikovoj obitelji sućut) i još 150 onih koji su ga ispratili na zagrebačkome krematoriju, ne uzimaju za zlo nego kao veliki bonus, što je indikator ne samo naglavačke izokrenutoga sustava vrijednosti nego i, u političkome smislu, posve dezorijentirane države.
Svaka država ima svoje izdajnike, neprijatelje, krvave zločince i petokolonaše, ali samo u Hrvatskoj takvi su na vlasti i na svim pozicijama moći.
Parafrazirajući znamenite Matoševe riječi o izdajnicima, Francuzi bi ovakvoga zločinca giljotinirali, Englezi bi ga u podrumu objesili, Srbi bi ga priklali bez ikakve dvojbe…
Hrvati, evo, svoje izdajice puštaju da mirno žive bez kazne, a s vremena na vrijeme još ih favoriziraju, nagrađuju i biraju na izborima.
Buda Lončar sada je staro krepano jugoslavensko kljuse i nije esencijalni hrvatski problem koliko god bi bilo pravedno da ga je za života sustigla pravda. Ali i da jest, to ne bi bitno promijenilo mučnu spoznaju da Hrvati slabo uče iz svoje povijesti.
Jučer Manolić, danas Lončar, sutra Mesić… i ti relikti ipak odlaze. Ali ostaje, na žalost, ta pogubna mazohistička politika koja pothranjuje izdajnički arhetip i generira strašne morbidne likove poput Lončarova koji grade karijere na krvi i nesreći hrvatskoga naroda.
Lončar je ubijao Hrvate, onemogućio nabavu oružja napadnutoj Domovini i borio se svim srcem protiv slobode i samostalnosti hrvatskoga naroda. Ali isto tako postupila bi i većina onih koja ga je u ponedjeljak ispratila na Mirogoju da su se našli u njegovim okolnostima. Stari kvislinzi odlaze, dolaze novi jer ih ta politika rađa.